Povodom predstavljanja knjige „Kada istina progovori“ autora Ivice Primorca, u organizaciji Grada Ljubuškog i UDOOHOS-a
Ovo pismo odnosi se na poglavlje 3. „HOS Hercegovine – osnutak, djelovanje i politička zloupotreba“, odnosno na njegove dijelove koji su lažni, koji sadrže netočne, paušalne i tendenciozne tvrdnje, kao i konstrukcije koje smatramo ozbiljno štetnima.
Radi se o jednoj od najtežih i najosjetljivijih tema Domovinskog rata – DEVETEROSTRUKOM UBOJSTVU… ubojstvu devetorice pripadnika HOS-a, događaju koji do danas nije dobio sudski epilog. Upravo zato, svaka napisana riječ mora biti točna. U knjizi koja govori o devet ljesova sa tijelima masakriranih koji su stigli u Ljubuški, ne smije biti ni pogrešnog slova ni pogrešnog broja, a kamoli konstrukcija.
Ovdje, nažalost, ima i jednog i drugog. Knjiga u poglavlju o HOS-u vrvi krivim navodima, sumnjamo namjernim, i mnogim LAŽIMA koje ćemo razotkriti.
Ako netko javno iznosi ovakve tvrdnje i naziva ih „istinom koja govori“, onda mora biti spreman i čuti istinu koja odgovara.
DUŽNOST ISTINE
Istina nije stvar dojma, nego odgovornosti.
Ako netko javno krene sa lažima i konstrukcijama na ovako bitne događaje, i još to nazove, s naglaskom, ”istinom koja govori“ tada tomu treba oprezno pristupiti. Onda za kratko vrijeme zaključiš da tu nešto gadno „smrdi“ a jedini pravi način za odgovoriti nečem što je zagušljivo je istina… gola istina od koje će nekoga zasigurno i zaboljeti glava… ali je istina… cijena tu nije bitna, tu ne smije biti kalkulacije, dužni smo istinu malom broju onih pravih i časnih.
Dužan si istinu zbog mrtvih prijatelja.
Dužan si istinu jer je ubijeno devet nevinih ljudi.
Nečije hirove i krive odluke netko je plaćao svojim životima.
Nemaš pravo nagađati. Nemaš pravo pretpostavljati. Imaš pravo samo reći istinu — ili šutjeti. Istina je sestrica povijesti, reče jedan pametan čovjek, sa istinom se ne smiješ igrati. Ona uvijek nekako ispliva. I preživi.

JAVNA PITANJA NA KOJA SE MORA ODGOVORITI
Kako ste ovu knjigu nazvali istinom koja govori, tražimo da u subotu 28. ožujka na predstavljanju knjige ljubušacima, HOS-ovcima, braniteljima, članovima obitelji pobijenih pripadnika HOS-a odgovorite na nekoliko pitanja:

Zašto 9. kolovoza 1992. godine kada ste, prema vlastitim riječima, saznali za tragediju niste odmah došli u Stožer HOS-a u Ljubuškom? Samo da napomenemo da to što vi zovete tragedijom mi zovemo ubojstvom. Ubojstvom devet ljudi.
Bili ste i tada, formalno, dozapovjednik HOS-a za Hercegovinu… zašto niste došli i sa te pozicije smirili tenzije te začepili svima usta da bilo što dovode u sumnju? Ako ste čisti!? Zašto sa te pozicije i pozicije koju ste imali u HVO-u niste ispravili sve ono sto navodite u knjizi a sa čime se niste slagali? Imali ste autoritet. Imali ste odgovornost. Zašto niste stali pred ljude i rekli istinu — ako ste bili čisti?
Zašto nikada javno niste rekli, a ni u ovoj knjizi niste spomenuli, tko je odgovoran za ubojstvo? Zašto u knjizi ne spominjete da su Blaža i osam pripadnika njegove pratnje ubili pripadnici Kažnjeničke bojne? I da su za to ubojstvo odgovorni, između ostalih, zapovjednici te bojne Mladen Naletilić Tuta i Ivan Andabak… takozvani generali Hrvatske vojske, koji su ubili više Hrvata nego neprijatelja u ratu.
Treće pitanje, najvažnije možda, kako to da ste samo nekoliko dana nakon deveterostrukog ubojstva na Kruševu imenovani na mjesto pomoćnika načelnika Glavnog stožera HVO-a za profesionalne i specijalne postrojbe HVO-a — upravo onih u čijem sastavu djeluje Kažnjenička bojna? Samo par dana nakon tragedije, kako vi to nazivate, postajete neposredni zapovjednik Kažnjeničke bojne čiji pripadnici su izmasakrirali devet naših prijatelja. Zašto niste zapovjedili istragu o ubojstvu do zadnjeg detalja? Ako ništa onda radi vas i vaših tvrdnji da nemate ništa s tim. U knjizi navodite da ste više puta od institucija tražili da se provede istraga. Čovječe.. pa vi ste institucija u trenutku tragedije, dio sustava… vi ste pomoćnik načelnika Glavnog stožera HVO!
ONO ŠTO JE PREŠUĆENO — A NE SMIJE BITI
U knjizi nema onoga što je bilo presudno. Ne spominju se ključne bitke gdje je HOS odigrao veliku ulogu. Ne postoje svjedočanstva s terena. A tamo se rat vodio. Tamo su ljudi ginuli.
SVJEDOČANSTVO S TERENA

Dana 10. travnja 1992. kada pada Stolac, Dubravska visoravan, Drenovac itd., u trenutku kada se crta od Bačnika do Čavaša raspada i kada 500 vojnika napušta položaje (cijela bojna bježi – neću navoditi naziv), 25 dragovoljaca iz I. satnije I. bojne ide na Drenovac. Jedna zolja. Ručni bacač M57. Tri granate. Nasuprot — tenkovi i transporteri, pješaštvo jačine najmanje bataljuna od 500 četnika. Na križanju za Boljune i Londžu miniramo cestu gdje je ujutro 11. travnja onesposobljen jedan tenk. Borimo se, povlačimo i ponovno držimo liniju sve do iznad Udore. Cijeli dan. Iz zapovjedništva na Brštanici nas mole da izdržimo dok ne stigne pomoć. I izdržali smo. Pojačanje dolazi — 80 do 100 momaka IV. Gardijske brigade HV, na čelu s pokojnim Matijašom.

Dok se to događa — vi ste, 10. travnja, bili u svadbenom salonu Ohio, dernečili.
To je razlika između onih koji su bili na terenu i onih koji danas pišu knjige.

ČINJENICE KOJE SE NE MOGU IZBRISATI
Ne možeš preskočiti i ne spomenuti:
− 20. ožujka 1992. i zarobljavanje četvorice naših momaka koji su po srpskim kazamatima od Bileće do Morina u Crnoj gori prolazili kalvariju te imali poseban tretman jer su bili HOS-ovci
− pogibiju Šime Evića za vrijeme srpskog desanta na Čapljinu
− 01. svibnja i napad na Klepce te pogibiju naša tri momka i pet teže ranjenih
− diverzantski upad naše postrojbe 25. svibnja u komandu u Klepcima. Samo jedan momak ranjen a neprijatelj rasturen.
− ulogu HOS-a u forsiranju Neretve i oslobađanju Bune i Blagaja, kada nitko nije mogao skupiti 80 ljudi. Iz Počitelja prevaliti pješice do Bune.
− pogibiju Boška Rajića u operaciji Čagalj 7. lipnja, zatim pogibiju Dragana Dževlana i Ivice Marića u Stocu 20. lipnja.
− ogromne zasluge HOS-a na južnom bojištu i pogibiju Petra i Janka Šutala i zarobljavanje Ante Barišića 4. kolovoza.

To nisu fusnote. To je krvava povijest.

Dragi autore,
I. satnija I. bojne „Krešo Kordić“ izgubila je 18 pripadnika. Svi do jednoga poginuli su u izravnoj, bliskoj borbi s neprijateljem — kilometrima ispred prve crte, vođeni svojim zapovjednikom koji je bio na čelu svake operacije.
Više od 50 pripadnika bilo je teško ranjeno, mnogi i po nekoliko puta. Šestorica su zarobljena.
To nisu brojke. To su ljudi.
Vi, međutim, pokazujete da ne poznajete ni elementarne činjenice o toj postrojbi. Ne znate da je naš prvi zapovjednik Tomislav Kuntić bio zarobljen. Nakon njega zapovjedništvo preuzima Tomislav Lukić, koji pogiba krajem ožujka. Tek tada zapovjedništvo preuzima Stanko Primorac.
To nisu detalji — to su temeljne činjenice.
U vašoj knjizi prisutna je čitava serija kronoloških pogrešaka, netočnosti i očitog nepoznavanja stanja na terenu. I možda bi se to moglo oprostiti u nekoj drugoj temi — ali ne u knjizi koja pretendira biti „istina“. U takvoj knjizi ni zarez ne bi smio biti na pogrešnom mjestu.

IGNORIRANJE DEMANTIJA I ŠUTNJA NA ČINJENICE
Nakon promocije knjige u Zagrebu, reagirao je gosp. Dobroslav Paraga, demantirajući vaše navode da ste se 9. kolovoza čuli i da vam je zapovjedio da se sklonite.
Na taj demanti — niste odgovorili.
Šutnja u ovakvim stvarima ne znači neutralnost.
Šutnja znači izbjegavanje.

Masa netočnih podataka o članovima Stožera HOS-a i o dolasku pojedinaca u Stožer, ne tako važne stvari ali opet površnost.

ČINJENICE S TERENA – NEOBORIVE I PROVJERLJIVE
Na 83. stranici knjige navodite da je zapovjedništvo I. bojne bilo u Vojarni. To je netočno.
Dana 12. travnja 1992. dolazimo u Čapljinu i smještamo se u Duhansku stanicu — ondje je i zapovjedništvo. Tu ostajemo do 28. travnja.
Potom prelazimo na lijevu obalu Neretve, u Čeljevo. Dio postrojbe smješta se u motel Karaotok, dio ostaje u selu — zajedno sa zapovjedništvom.
Tu ostajemo do 15. lipnja 1992. Zatim odlazimo u Bunu na nekoliko dana, a potom 18. ili 19. lipnja u Stolac. Krajem lipnja, 30.06., odlazimo na Južno bojište.

To su činjenice. I upravo zato ne iznenađuje što ih ne poznajete — jer, kao jedan od glavnih zapovjednika HOS-a Hercegovine, nikada niste obišli svoju vojsku. Osim jednom. Taj jedan put zabilježili ste fotografijom — 8. lipnja, u blizini Prebilovaca, kada su četnici već bili na pristojnoj udaljenosti. Tada ste, zajedno s Perom Majićem, bili u ratnoj zoni (na sigurnoj udaljenosti od neprijatelja) — jedini put i slikali su se na jednom od tri tenka koja su nam bila dodijeljena u toj operaciji a inače tenkovi sa posadama su bili iz I. gardijske brigade HV. To je vaša „ratna prisutnost“.
O LAŽIMA KOJE SE NE MOGU SAKRITI
Na stranici 90., tvrdnja da je I. satnija I. bojne „Krešo Kordić“ napustila HOS bez ičijeg znanja — nije pogreška. To je teška i opasna konstrukcija. U trenutku postrojavanja i pripreme za odlazak na Južno bojište, pokojni Blaž Kraljević stajao je metar od mene.
Na istoj stranici navodite da ste saznali da se satnija priključila 156. brigadi — što je također netočno. Satnija je još od 1. svibnja bila pridodana 156. brigadi HV logistički, a i operativno, o čemu su svi u Glavnom stožeru HOS-a bili upoznati. Vrlo je zanimljivo zašto se ove činjenice, svjesno, od strane autora iskrivljuju. Postoje dokumenti. Postoje zapisi. Postoje svjedoci.
Primjerice, postoji dokument gdje iz Glavnog Stožera iz Ljubuškog, negdje oko sredine srpnja, meni u satniju šalju tri dragovoljca pristigla iz Hrvatske. Zašto bi Glavni stožer meni slao dragovoljce ako je I. satnija napustila HOS?! Sredinom srpnja pokojni Blaž obilazi postrojbu a oko 20. srpnja ja dolazim u Ljubuški u Stožer na sastanak te gostujem na radiju HOS Ljubuški. O ovome postoji hrpa dokumenata a to će detaljno biti objašnjeno u knjizi koju pišem, u kojoj istina vrišti.
U Glavni stožer sam nerado dolazio. Dolazio sam rijetko, tek kada je bilo nužno doći. Tamo je bilo puno likova koji su sa mnom završili obuku i pripreme za ratište. Kada smo trebali poći na ratište samo smo nas dvojica od 20 momaka otišli, samo dva. Ostali su imali probavne smetnje, bolesne roditelje, žene koje lude na spomen terena i td. Ni danas ih ne volim sresti a kamoli u ratu.
SURADNJA KOJA SE NE UKLAPA U VAŠU TEZU
Kroz cijelo poglavlje provlačite tezu o Blažovoj isključivosti prema HVO-u i HV-u.
To nije istina.
U I. bojni HOS-a, koju je Blaž Kraljević često obilazio, imali smo kvalitetnu i funkcionalnu suradnju i s HVO-om i s HV-om.
Nikada Blaž od mene nije tražio da se ne surađuje što je i bilo normalno jer su nas i jedni i drugi podupirali logistički što smo mi kompenzirali svojom spremnošću za svaku situaciju i to je respektirano od velike većine s kojima smo surađivali.
Suradnja je bila nužnost, ali i realnost na terenu

ZAVRŠNA RIJEČ BEZ ZADRŠKE
Ovo obraćanje javnosti motivirano je isključivo potrebom da se zaštiti istina o događajima koji su obilježili jedno teško razdoblje i ostavili trajne posljedice na mnoge obitelji i zajednicu u cjelini. Smatramo da istina o tim događajima mora biti cjelovita, provjerena i oslobođena proizvoljnih interpretacija. To dugujemo poginulima, njihovim obiteljima i svim sudionicima tih događaja jer zbog takvih momaka stotine tisuća mladih danas pjevaju HOS-ove pjesme i ponose se njihovim herojskim djelima.
Na kraju moramo spomenuti da su u HOS-u egzistirale dvije skupine pripadnika HOS-a. Oni koji su čitav svoj ratni staž u HOS-u proveli u ratnoj zoni i obrani naše zemlje i slučajno ostali živi te se danas divimo njihovim herojskim djelima. Ti su momci gotovo neprimjetni i oni su, u stvari, tiha većina. I ovi drugi koji su sramota HOS-a, svoje obitelji kao i naroda, kojima je HOS poslužio kao zaštita od odlaska na ratište, paravan za pljačke… ti pojedinci doslovno ratni staž mogu zbrojiti u satima ili slučajno danima. Srećom, njihova nedjela su poznata kao i njihova imena o čemu ćemo pisati u skorom vremenu.
Tako i autor ove knjige oko sebe okuplja pojedince kojima je odora HOS-a poslužila da se sklone od rata i zbog čijih (ne)djela časni HOS-ovci ponekada moraju gutati žabe i crveniti se. Ja im poručujem da kada knjiga gdje istina vrišti ugleda svjetlost dana niti jedan časni i pošteni pripadnik HOS-a i branitelj se neće crveniti za tuđa nedjela a gadovi i smradovi će biti tamo gdje im je i mjesto.
Mnogi navodi u knjizi su i točni. Neke stavove s autorom knjige smo dijelili — i dijelimo ih i danas. Ali upravo zato je neshvatljivo da je na ključnim mjestima birao neistinu.

I zato ovo mora biti rečeno jasno — bez zadrške.
Ovo nije knjiga istine. Ovo je knjiga selekcije, prešućivanja i konstrukcija.

Ali ne zadugo. Jer istina nije nešto što možete kontrolirati. Istina nije nešto što možete urediti po potrebi. Istina dolazi. S dokumentima. S imenima. S vremenom i mjestom.
I kada dođe — neće biti prostora za ispravke, pojašnjenja ni šutnju… istina će vrištati.
Tada će svatko stajati točno tamo gdje je bio i 1992.
A razlika će biti jasna.
Između onih koji su ginuli — i onih koji danas pokušavaju pisati kako je to izgledalo.
I tada više neće biti važno tko je što napisao.
Bit će važno — što je istina.

PREDSJEDNIK UDRUGE
STANKO PRIMORAC
email: udhoszhz@gmail.com