Saint Remy – Chavanges (29 km; 6 sati i 30 minuta)
Domaćica se nije na vrijeme probudila pa prilično kasnim. Krenem tek u 9,15. Put vodi poljem pa uskim cestama. Prolazim kroz mnoga mala sela i vidim crkve sagrađene u istom stilu kao kuća u St. Remyu. U svakom selu i gotovo u svakoj kući ima bar jedan pas, koji najavljuje moj dolazak. A kad se jedan javi, onda se jave svi – jedan po jedan pa svi zajedno. Kakav doček. Kuće su siromašne, pa se pitam što to toliki psi čuvaju.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Sunce grije, ali nije previše vruće jer vjetar je jak. I puše u lice i na trenutke toliko jak, da imam problema s napredovanjem. A diže i prašinu, pa moram zatvarati oči. Srećom promet je slab.
Stižem u Chavanges u 16,15. Nisam uopće umoran, pa pitam domaćicu da li ima pošta u selu. Kaže da ima, ali se vjerojatno zatvara u 17,00 sati. Brzo se tuširam i trčim u postu. Šaljem kući knjige, razglednice i karte koje mi više ne trebaju. Smanjio sam time težinu u torbi za više od jednog kilograma. U pošti nemaju dovoljno malu kutiju pa treba popuniti prazan prostor nečim. Nemam ništa i gospođa mi reče da ja to ostavim kod nje pa će ona kasnije već nešto naći i popuniti prazan prostor u kutiji. Nekoliko ljudi je čekalo red iza mene pa je njih željela uslužiti. Složim se, platim i vraćam u hotel.
Odlučio sam ošišati kosu ponovno jer je u zadnjih 22 dana već prilično narasla, pa pitam domaćicu ima li frizer u selu. Kaže da ima, ali kad sam joj rekao što želim, reče da ona ima mašinu i ako želim, ona će me ošišati i tako mi uštedjeti novac. Složim se i s tim i ona me ošiša ondje u kavani. Gosti, koji su tu sjedili stalno su joj davali savjete dok je šišala. Rezultat je bio dobar, tj. kosa je bila jako kratka. Što sve neću doživjeti.
Večerao sam u hotelu i bio jedini gost. Kažu da je sezona pri kraju, pa tek vikendom poneki gost dođe u restoran.
Domaćini me zamole da im nešto napišem u knjigu gostiju. Uzimam knjigu i čitam što su sve gosti napisali. Ima ih iz cijele Europe. Najviše Flamanaca, ali nađem i tekst nekog Hrvata, koji je tu bio prošle godine. Piše da mu je hrana čudna, ali da je ipak bilo dobro. Ja napišem da su domaćini jako ljubazni i da bi domaćica trebala otvoriti frizerski salon za hodočasnike.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Idem rano u krevet. Crkveno zvono odzvoni svaki sat, i to dva puta. Stavljam čepove u uši.
Subota, 23. rujna 2006.
Chavanges – La Rothieres (31 km; 7 sati)
Probudim se u 7 sati i krenem u 8.30. Spavao sam dobro iako me kiša probudila negdje u noći. Jutros je također oblačno i uskoro počne ponovno padati. Obučem kišnu opremu, razapnem kišobran i uživam u šumu kapi kiše na kišobranu. Idem uskim cestama i potpuno sam sâm. Tek ponekad prođe neki auto. Nakon dva sata kiša prestane i sunce se ponovno pojavi.
Kasnije prolazim kroz mala sela. Dvije mi djevojčice u jednome selu dovikuju „Bon courage“, a u jednome drugom selu tražim vode i dobijem bocu mineralne. Nude mi i jabuka, koje rastu u vrtu.
Prolazim pored livade na kojoj pasu krave. Čim me ugledaju, trče prema meni i začuđeno me gledaju.
Opet je jako vruće, ali ipak dobro napredujem. Što pješačenje duže traje, to sam u sve boljoj formi. I sve više uživam. Moj se dan svodi na osnovne stvari: jelo, voda, spavanje i pješačenje. Novosti nisam slušao niti čitao otkad sam otišao od kuće. Stresa više nemam. Čak se više i ne brinem hoću li naći prenoćište. Dosad sam svaki dan našao, pa će tako i ubuduće biti. Osjećam se divno. Umoran jesam, ali kad dođem na cilj, tuširam se, legnem na krevet, dignem noge u zrak i nakon desetak minuta umor prođe.
Stižem u La Rothieres oko četiri sata po podne. Konobarica, Nathalie, pokazuje mi sobu. Mala jeste, ali ima sve što umornom pješaku treba. Nakon tuširanja i malo odmora silazim u bar i pijem pivo. Saznajem da selo ima 125 stanovnika. Ima i crkvu iz XII. stoljeća, ali je zatvorena, kao i u prijašnjim selima.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Večeram u hotelu, jer je to jedini restoran u selu i dogovaram se za doručak. Sutra je nedjelja, pa se doručak servira od osam sati nadalje. To mi je kasno, jer me čeka dugačka etapa. Nathalie mi obećava da će pripremiti doručak večeras, a mašinu za kavu će programirati pa ću imati svježu kavu u sedam sati. Još mi napravi dva velika sendviča. Platim sobu i večeru odmah, jer sutra neće biti nikoga na recepciji.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Idem u krevet oko deset. Poslije dobre večere zalivene dobrim vinom zaspim brzo i spavam kao klada.
Nedjelja, 24. rujna 2006.
La Rothieres – Bar sur Seine (33 km; 7 sati i 31 minuta)
Dižem se u šest i silazim na doručak u sedam sati. Nathalie je ispunila obećanje. Mašina za kavu upaljena i svježa kava već gotova. Na stolu osim kruha i marmelade košara puna voća. Bravo, Nathalie. Doručkujem brzo, uzmem jabuku i naranču za kasnije pa žurim krenuti. Čeka me danas dosad najduža etapa.
Izlazim iz hotela u 7,30. Cesta je prazna. Znam da moram ići širokom cestom oko dva kilometra, ali eto srećom još nema prometa.
Na sporednoj cesti, kojom sam kasnije krenuo, također nije bilo puno auta. Svježe je pa dobro napredujem. Prolazim kroza sela i primijetim da im pločnici nisu asfaltirani nego posuti šljunkom. Nezgodno je po njima hodati pa najčešće idem cestom. U svakom selu crkva.
Vrijeme se stalno mijenja, sad kiša sad sunce pa moram često mijenjati odjeću. Gubim tako prilično vremena, pa se ne zaustavljam pojesti sendvič, nego ga jedem u hodu. Popodne je promet puno gušći i auti prskaju nakupljenu vodu s ceste.
Ugledam kućicu pored ceste i učini mi se da veliko drvo raste kroz nju. Prođem s druge strane i vidim da je to optička varka.
Što od buke automobila, što od monotonije puta, prilično sam umoran. Prešao sam već 30 kilometara, a gradića u kojem trebam prenoćiti još nema. Cesta silazi krivudajući kroz šumu. Okolo čujem pucnjeve. Valjda su lovci. Nešto oni puno pucaju, pomislim. Šumi nikad kraja. Uključujem GPS želeći vidjeti koliko još ima do cilja i “Žaklina” mi kaže da se okrenem nazad. Probam malo kasnije i opet isto kaže. Kažem joj ako ne prestane pričati gluposti, da ću je baciti u jarak. Ili se uplašila, ili je bilo zato što krošnje drveća više nisu prekrivale cestu, “Žaklina” mi reče da imam još 2 kilometra do cilja. I zaista uskoro izađem iz šume i ugledam gradić. “Žaklina” me vodi do ulice gdje se nalazi hotel, ali nemam broja. Pitam prolaznika i reče mi da je na kraju ulice, udaljen oko 1,5 km. Dakle, izvan grada.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Dolazim u hotel oko četiri sata, prilično umoran, na vrijeme prije nego zatvore vrata u pet sati. Nedjelja je pa su restoran i bar zatvoreni. Brzo se tuširam i idem u bar popiti piće prije nego zatvore. Imam vremena popiti jedno pivo.
Vraćam se u sobu i perem rublje. Grijanje ne radi, a prozor se ne da otvoriti pa palim veliki ventilator i stavljam rublje ispred njega na naslon stolice. Nadam se da će se osušiti do sutra ujutro. Pokušavam rezervirati prenoćište i opet isti problemi. Berba grožđa, pa su sve sobe zauzete. Okrećem posljednji broj telefona i kažem gospođi da imam vreću za spavanje i da mi je dovoljno imati krov nad glavom. Kaže da jedino što ima slobodno, jest hangar s betonskim podom. „Ma, odlično“, velim joj.
Malo se odmorim pa pođem u grad. Prolazim pored ogromne crkve, ali i ona je zatvorena.
Tražim neku ustanovu gdje bih dobio pečat, ali sve je zatvoreno. Primijetim dva policajca kako prave alkotest pa ih pitam imaju li pečat žandarmerije. Nemaju tu, ali ako pričekam, povest će me u ured i udariti mi pečat na putovnicu. Pričekam desetak minuta i pođem s policajcima u njihov ured. Udare mi pečat, malo popričamo i još mi objasne gdje mogu naći otvoren restoran. Srećom, jer su nedjeljom navečer gotovo svi zatvoreni.
Vraćam se u hotel i idem odmah spavati, jer sam, čini mi se, jedini gost u hotelu. Malo kasnije nestane struje, pa se moj ventilator ugasi, što znači da se rublje neće osušiti. Struja se poslije vratila, ali nisam više uključivao ventilator.
Jučer sam na Cetinju u gradu bogate povijesti i kulture imao iznimno ugodan književni nastup koji je moderirao profesor i književnik Vasko Raičević u svečanoj dvorani Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. U publici su događaju nazočili dekan fakulteta Aleksandar Radoman, predsjednik Dukljanske akademije znanosti i umjetnosti (DANU) Aleksandar Mugoša te hrvatski veleposlanik u Crnoj Gori Veselko Grubišić. Pitanja studenata, profesora i akademika bila su iznimno poticajna. Sve je bilo odlično organizirano. Hvala DANU i fakultetu na gostoprimstvu.
Stan u Sarajevu bio je mali u odnosu na kucerinu koju je imao u belom svetu al je svaki zid krio uspomenu na zivot pun ljubavi i paznje..Renoviran nije mogao da sakrije tragove proslosti..Tu su s bratom ostavljali bicikle koje su sami zaradili radeci na pripremi olimpijade..Ovde je sestri pomagao da okite jelku i jedan tresak malogcrvenog ukrasa ,sestrine suze i njegov zagrljaj..Tu na kredencu koji je zavrsio ko zna gde ,stajale su dunje koje je majci donosila zena od koje su kupovali mleko…Cinilo mu se da jos uvek oseca miris od kog je mirisao ceo stan..Tu u trpezariji bio je sto od cistog drveta sa izrezbarenim nogarama a na njemu prava domaca supa koja se pusila najpre u serpi a onda u njihovim tanjirima..Kroz testeninu koju je majka sama spremala sirila se zuckasta masnoca od domaceg petla koji je donesen od mlekarke..Vegeta i biber su je cinili jednom od retkih corbastih jela koje je obozavao..Posle supe bi majka vadila tepsiju iz sporeta u kojoj se jos cvrlio pekarski krompir i petao koji je obicno oko grudi bio malo ocerupan zbog supe..Otac je sipao prvi jer on je sedeo na celu stola i bio glava kuce..nasuprot njemu bila je majka ..Ona je bila temelj koji je porodicu drzala u miru i slozi..Sve mu je bilo toliko blizu a i toliko daleko kao da su vekovi prosli..Seti se Svetozareve ruke na njegovom ramenu i tople savete kojima ih je obasipao a odnosile su se na ljubav i postenje,,Postovanje brace i sestre bio je jedan od glavnih saveta..
Cuvajte deco jedni druge ,mi cemo otici a vi cete biti jaki samo ako se drzite jedni drugih..Ne dajte da bilo ko od vas bude u teskoj situaciji a da ne pomognete i izvucete ga..
Umalo ne zaplaka kad se seti brata i sestreI tad Mu Svetozarev lik bi pred ocima..Znao je sta ce uraditi..Znao je da po rodjenju ne pripada ovde i da ce stan biti opet onima kojima pripada..Od rodjaka je uzeo telefone brata i sestre i nazvao ih..Spustili su mu slusalicu al on napisa poruku da je vreme da dodju po svoje..
Za sebe je potrazio kucu u Sarajevskim novinama..
Snovi o zivotu u toj kuci mu vratise radost .Pozvao je Lelu i Jasnu.Pogled na njihova draga lica mu potvrdi da je doneo onu jedinu ,pravu,ljudsku odluku..Jos uvek je imao stan u Beogradu kog je kupovao dva puta i svakog meseca placao odrzavanje racuna i porez..To je bilo ono sto je pripadalo majci i njemu..Majcinom i nicijem sinu..
Rodjacima dade kljuceve od stana i rece da kazu bratu i sestri kom notaru da se obrate za preuzimanje stana..Znao je da ce ga prodati ,Oseti bol u grudima al samo odmahnu rukom..Valjda sve ono sto je proziveo i stapanje s narodom koji se mnogo ne vezuje za stvari ,ucinise svoje..
Dok je pokretao masinu pogled baci na ulaz u zgradu u kojoj je ziveo njegov otac i brat po ocu..U srcu je samo stajao kamen i on produzi put Beograda…nastavice se…Jagoda Savic
U organizaciji Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine, uz potporu UNDP-a u BiH, u Sarajevu je danas održana 27. sjednica Strateškog odbora za naoružanje, streljivo i minsko-eksplozivna sredstva, na kojoj je istaknut napredak u rješavanju viškova naoružanja i unaprjeđenju sigurnosti skladišta, ali i potreba za nastavkom intenzivne međunarodne suradnje.
Zamjenik ministra obrane BiH za politiku i planove Slaven Galić izjavio je da je sastanak uspješno okončan uz sudjelovanje brojnih međunarodnih partnera koji pružaju potporu u rješavanju viškova naoružanja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava.
Prema njegovim riječima, od 2006. godine uništeno je više od 62.000 komada viškova naoružanja iz skladišta Oružanih snaga BiH, kao i više od 28.000 tona streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava.
„Trenutno raspolažemo s 39.333 komada viškova naoružanja i 5.662 tone različitih vrsta streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava. Jedan dio bit će uništen, dok će dio biti ponuđen na prodaju, u skladu s važećim sporazumima“, kazao je Galić.
Dodao je da će sredstva ostvarena prodajom biti raspoređena tako da 20 posto ide u proračun Ministarstva obrane, a 80 posto entitetima te naglasio da je proces uništavanja naoružanja financijski najzahtjevniji.
Galić je istaknuo i da Ministarstvo obrane upravlja s 63 skladišne lokacije, te da će, uz potporu međunarodnih partnera, biti nastavljena ulaganja s ciljem podizanja razine sigurnosti.
Rezidentni predstavnik UNDP-a u BiH Renaud Meyer ocijenio je sastanak uspješnim, naglasivši da je vidljiv postupan, ali stabilan napredak u unaprjeđenju sigurnosti diljem zemlje.
„Izuzetno je važno osigurati sigurno okruženje za građane, što je i preduvjet za razvojne aktivnosti u lokalnim zajednicama“, kazao je Meyer.
Naglasio je da UNDP kao provedbeni partner surađuje s Ministarstvom obrane i Oružanim snagama BiH na unaprjeđenju infrastrukture, uključujući projekte u Visokom, dok se uskoro očekuje početak radova i u Doboju.
Meyer je zahvalio međunarodnim partnerima, posebno Njemačkoj, na financijskoj potpori koja omogućuje realizaciju infrastrukturnih projekata i nabavu opreme, te naglasio značaj koordinacije i razmjene informacija između domaćih institucija i međunarodne zajednice.
Na sjednici je zaključeno da će suradnja biti nastavljena, a sljedeći sastanak Strateškog odbora planiran je tijekom ove godine, kada će biti razmotren napredak ostvaren između dva zasjedanja i definirani daljnji koraci u upravljanju viškovima naoružanja i unaprjeđenju sigurnosti.
Sjednici su nazočili predstavnici Ministarstva obrane i Zajedničkog stožera Oružanih snaga BiH, kao i međunarodnih organizacija i partnera, uključujući Misiju OESS-a u BiH, Europsku uniju, NATO Stožer Sarajevo i EUFOR, te predstavnici veleposlanstava u BiH – Sjedinjenih Američkih Država, Švicarske, Njemačke, Ujedinjene Kraljevine, Austrije i Švedske.