Iskreno, prvi put u novijoj domovinskoj povijesti politička se scena dodatno zakomplicirala upravo na pitanju nacionalnog konsenzusa. O tome treba razgovarati otvoreno i jasno.

Politički konsenzus ne postoji – i slažem se da višestranačje mora postojati. No ono ne smije rušiti temelje hrvatskog zajedništva. Vrijeme je da se i branitelji aktivnije uključe u politički proces te javno pozovu i prozovu hrvatske političare da započnu razgovor o nacionalnoj strategiji.

Razgovarajmo o Izbornom zakonu. Potrebno je sjesti za stol i jasno razdvojiti nacionalne od stranačkih političkih interesa hrvatskog naroda.

, na čelu s predsjednikom , zagovara izmjenu Izbornog zakona. Ostvaren je značajan uspjeh time što se o toj temi danas ne razgovara samo u Mostaru i Zagrebu, nego i u Bruxellesu i Washingtonu. S obzirom na svoju političku infrastrukturu i činjenicu da okuplja većinu hrvatskog biračkog tijela, logično je da kandidira svoga kandidata za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. To će, vjerujem, podržati svaki nacionalno osviješteni Hrvat.

Teza da HDZ BiH i predsjednik Čović ne žele promjenu Izbornog zakona plasirana je u tzv. građanskom Sarajevu te se pokušava iskoristiti naivnost pojedinih hrvatskih političara kako bi takvu priču javno iznosili. Takva retorika, po mom mišljenju, predstavlja podanički pristup.

Slažem se da politička oporba okupljena oko bloka HDZ 1990, HNP, HDS, HSS i HRS – ako dođe do promjene Izbornog zakona – treba imati svoga kandidata za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. U političkoj utakmici nitko ne želi poraz i to je legitimno.

Međutim, ako ostane sadašnji Izborni zakon – a izgledno je da hoće – kandidatura više hrvatskih imena mogla bi otvoriti prostor da se, uz pomoć bošnjačkih glasova, ponovno izabere hrvatski član Predsjedništva bez većinske potpore hrvatskog biračkog tijela. Ne vjerujem da bi članstvo oporbenih stranaka podržalo takav scenarij, niti da bi njihovi čelnici svjesno krenuli putem političke izdaje vlastitog naroda.

Ponovno naglašavam: kada su u pitanju politički izbori, a ne nacionalno pitanje, tada su različite kandidature legitimne. U političkim krugovima spominje se i ime prof. generala Zdenka Lučića, bivšeg člana Predsjedništva i predsjednika Mladeži HDZ-BIH. Riječ je o iskusnom političkom dužnosniku i uspješnom gospodarstveniku. Ne vjerujem da bi osoba takvog profila i obiteljskog nasljeđa pristala biti kandidat u okolnostima koje bi mogle štetiti interesima vlastitog naroda.

Ako bi Izborni zakon bio promijenjen, kandidatura u pluralnom okruženju bila bi legitiman i hrabar politički potez. No u suprotnom, razjedinjenost bi mogla imati teške posljedice.

Ulazimo u kampanju, premda je korizmeno vrijeme. Možda je upravo sada trenutak da se vratimo nacionalnoj odgovornosti, a političke podjele ostavimo po strani ondje gdje su hrvatske sredine nacionalno jasno definirane.

Autor: Mladen Ljubić Vajta