Connect with us

KULTURA

VIDEO Mile Pušić o akciji Lipanjske zore: Oslobađanje Orlovca – ključni trenutak

Published

on

Mile Pušić Foto: RTV Herceg Bosne

U povodu početka obilježavanja Lipanjskih zora, povijesne pobjede hrvatskih snaga nad srpskim snagama u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini, gost Dnevnika RTV Herceg-Bosne bio je Mile Pušić, zapovjednik Šeste bojne HVO-a Kruševo i predsjednik Organizacijskog odbora Lipanjskih zora. U razgovoru s urednikom i voditeljem Damirom Bliznacem, Pušić se prisjetio tijeka akcije, ključnih trenutaka i poginulih suboraca, ali i najavio program ovogodišnje manifestacije.

Kako je istaknuo Pušić, akcija Lipanjske zore započela je 7. lipnja 1992. godine, a završena je 26. lipnja, uz naknadnu stabilizaciju crte bojišta do 9. srpnja. U operaciji su sudjelovale sve postrojbe iz Hercegovačko-neretvanske i Županije Zapadnohercegovačke, uključujući HVO, HOS te pripadnike Hrvatske vojske koji su tada bili raspoređeni na terenu. Uključena je i postrojba mostarskog bataljuna pod zapovjedništvom HVO-a.

– Strateški značaj ove operacije je ogroman, iako ga danas analiziraju vojni stručnjaci i povjesničari. No već tada se vidjelo da je riječ o prekretnici – rekao je Pušić.

Ključni trenutak – Orlovac
Pušić je kao najvažniji trenutak izdvojio 11. lipnja, dan kada je oslobođen Orlovac – kota koja je dominirala cijelim Mostarom. S nje su se nadzirali svi ključni dijelovi grada, ali i šire okolice, uključujući Cimu, Iliće, Mostarsko blato i Kruševo.

– Orlovac je bio 50 metara viši od Huma i predstavljao stratešku točku. Kad su se agresorske snage povukle s Orlovca, napustile su i Hum, i Kruševo, i Tomušu, podsjetio je Pušić.

Veliki teritorijalni dobitci i velika žrtva
U operaciji su oslobođena brojna mjesta: Buna, Bijelo Polje, Blagaj, Gnojnice i Podveležje. Upravo u borbama za Podveležje, kako je rekao Pušić, pala je gotovo polovica svih poginulih u Lipanjskim zorama. Ukupan broj poginulih hrvatskih branitelja u toj operaciji iznosio je 68 pripadnika HVO-a, HOS-a i Hrvatske vojske.

– Trebamo se prisjetiti ne samo njih, nego i onih koji su poslije poginuli u drugim akcijama, kao i svih koji su umrli u posljednjih 30 godina. Nažalost, pola sudionika Lipanjskih zora više nije među nama, rekao je Pušić.

Posebno se prisjetio zapovjednika generala Janka Bobetka, Slobodana Praljka, Mladena Naletilića Tute, Miće Lasića, kao i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, ministra obrane RH Gojka Šuška i predsjednika HR Herceg-Bosne Mate Bobana.

Ponos i tuga
Govoreći o osobnim osjećajima iz tog razdoblja, Pušić je istaknuo da mu je 11. lipnja ostao najdublje urezan u sjećanje.

“Ratovao sam osam mjeseci na području Kruševa. Tog dana, kada je krenula akcija, svi smo znali da će biti žrtava, ali nitko nije oklijevao. Bili smo spremni. I Bog je dao da je oslobađanje Orlovca prošlo gotovo bez gubitaka. Imali smo trojicu poginulih, ali to nije bilo na samom Orlovcu, već u borbama za Vojarnu Helidrom “, prisjetio se.

Središnja svečanost i film
Središnja manifestacija obilježavanja Lipanjskih zora održat će se u ponedjeljak, 9. lipnja. Misa zadušnica bit će služena u mostarskoj katedrali u 18 sati, a predvodit će je biskup Petar Palić. Nakon mise slijedi mimohod uz Orkestar vojne glazbe do spomenika ispred Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, gdje će biti upriličeno polaganje vijenaca i prigodni program.

Posebna pozornost bit će posvećena projekciji dokumentarnog filma koji prikazuje događaje 11. lipnja, oslobađanje Orlovca. Film je sniman protekle tri godine u produkciji kuće Kadar, uz korištenje autentičnih ratnih snimaka i svjedočanstava tadašnjih zapovjednika.

Film je nastao uz velik trud i niz prepreka. Dio zapovjednika nije želio govoriti, no oni koji jesu dali su vrijedne iskaze. Projekcija će biti u velikoj dvorani Kosače u 19.30 i otvorena je za sve, poručio je Pušić te pozvao sve sudionike Lipanjskih zora iz Mostara, ostatka HNŽ i ŽZH da dođu i uveličaju događaj.

–Bitno je da se istina o Lipanjskim zorama prenosi, da se radi i da se pamti, zaključio je Pušić./HMS/


Preporučeno:

I ove godine: 5. malonogometni turnir “Lipanjske zore Buna 2025”

Objavljen program obilježavanje 33. obljetnice Lipanjskih zora
Na današnji dan HVO je oslobodio Mostar od srbocrnogorskog agresora

Continue Reading

KULTURA

Gordana Gajovic…OCI..

Published

on

Iz srca svetlosti postale
da iz njih Bog vas gleda,
govor stoji iza toga sjaja
iznikle su iz samoga raja.
Kakve ruke imaju te oči
da miluju kao andjeoska
krila,i ljube te dlanovima
dok te nose svetovima.
Oči mile i pevati znaju
kad se sretnu sa odrazom
nekog drugog sjaja,pa se
ono večno u očima spaja.

Continue Reading

KULTURA

Zovu me Sjecanja na Veterane rata..

Published

on

„SKINUO SAM LISICE JEDNOM STAROM KRIMINALCU… A KADA SAM VIDIO NJEGOVU RUKU, SMRZNUO SAM SE: NOSIO JE TETOVAŽU MOG OCA KOJI JE POGINUO U VIJETNAMU — I TAJNU STARU 55 GODINA KOJA MI JE ZAUVIJEK PROMIJENILA ŽIVOT 🇺🇸

Ja sam Marcus Johnson. Imam 48 godina i već 15 godina radim kao sudski ovršitelj u sudnici u Miamiju. Vidio sam sve: hladnokrvne ubojice, pokajane lopove, razorene obitelji. Moj posao je održavati red, biti poput kamene statue. Besprijekorna uniforma, ozbiljno lice, bez emocija. Ali ništa, apsolutno ništa, nije me pripremilo za ono što se dogodilo tog utorka u 15:50.

Bio je to običan dan na sudu za prekršaje. Sudac Robinson rješavao je slučajeve kao na pokretnoj traci.

„Kriv.“
„Jamčevina.“
„Sljedeći.“

Uobičajena rutina.

Tada su doveli sljedećeg optuženika: Jamesa Pattersona.

Muškarac od 67 godina, mršav, u prljavoj odjeći, s onim pogledom beskrajnog umora koji imaju samo ljudi koji su godinama živjeli na ulici. Bio je u lisicama, pognute glave.

Optužba: krađa lijekova iz Walgreensa.
89 dolara.

Sitna krađa. Nešto jadno i tužno.

Tužitelj je monotono pročitao optužbe:

— Časni sude, optuženi je snimljen kamerom. Jasni dokazi. Tražimo presudu.

James nije rekao ništa. Samo je klimnuo glavom, posramljen.

Sudac ga je pozvao do klupe.

— Gospodine Patterson, priđite.

James je hodao vukući noge. Ja sam radio svoj posao. Prišao sam mu da skinem lisice — standardna procedura kada optuženi stane pred suca.

— Skinut ću vam lisice — rekao sam tiho, profesionalno.

Uzeo sam mu ruke. Osjetio sam njegove kosti pod tankom kožom. Okrenuo sam ključ, metal je kliknuo i lisice su se otvorile.

James je malo ispružio ruku kako bi se olakšao, a rukav njegove stare košulje podigao se nekoliko centimetara.

I tada se vrijeme zaustavilo.

Tamo, na njegovom lijevom bicepsu, vidio sam tetovažu.

Bila je izblijedjela. Zelena i crna tinta proširila se kroz godine. Možda je bila stara više od pola stoljeća.

Ali bila je nepogrešiva.

Vojni znak jedinice.

101. zračno-desantna divizija. „Vrišteći orlovi“.

A ispod glave orla stajali su brojevi:

3/187.

Moje srce na trenutak je prestalo kucati.

Zvuk sudnice, sudac, klima uređaj… sve je nestalo.

Vidjeti sam mogao samo taj broj.

Treći bataljun, 187. pješačka pukovnija.

Moj otac bio je u toj jedinici.

Vijetnam, 1969.

Moj otac, David Johnson, poginuo je u borbi tri mjeseca prije nego što sam se rodio. Nikada ga nisam upoznao. Odrastao sam gledajući njegovu fotografiju u dnevnoj sobi moje majke: dvadesetdvogodišnji mladić koji se smiješi sa svojim prijateljima prije nego što su otišli u pakao.

A ispod te fotografije, uokviren bolnim ponosom, nalazio se taj isti znak. Isti 3/187.

Počeo sam drhtati. Nisam mogao to spriječiti. Moje profesionalne ruke ovršitelja bile su mokre od znoja.

— Gospodine… lisice su skinute — rekao je James zbunjeno jer mu nisam puštao ruku.

Nisam je pustio.

Samo sam gledao tintu na njegovoj staroj koži.

Moj glas izašao je slomljen, neprepoznatljiv.

— Gospodine… ta tetovaža. 101. zračno-desantna divizija. Treći bataljun…

James je podigao pogled, iznenađen što mu sudski službenik govori o tome.

U njegovim umornim očima pojavio se bljesak prepoznavanja.

— Da… kako to znate, časniče?

Progutao sam knedlu.

— Jeste li… jeste li bili u Vijetnamu?

James je polako kimnuo.

— Jesam. Od 1969. do 1971.

Hladnoća mi je prošla niz kralježnicu.

— Hamburger Hill? Svibanj 1969.?

James se ukočio.

Cijelo mu se tijelo napelo, kao da je upravo čuo zvižduk minobacačke granate.

Pogledao me ravno u oči — ne više kao kriminalac policajca, nego kao čovjek čovjeka.

— Da… bio sam tamo.

Continue Reading

KULTURA

Miljenka Kostro..ISTINA..JE…

Published

on

Istina je tako jednostavna, a daleka,
otvara ti oči da naučiš proći
i kroz hladne i mračne prolaze.
Istina je da je zima hladna,
a s proljeća priroda se budi,
s njom i ti se budiš i gledaš kako
cvijeće cvjeta, djeca rastu i gledaju kroz prozore,
s puno znatiželje postaju odrasli ljudi.
Istina je da će posrtati, padati,
ustajati se, plakati, smijati se,
prelaziti mostove, šetati gradom,
piti jutarnju kavu, lutati sjećanjima.
Istina je, jednom si rođen/a da bi živio/la,
imaš samo jedan život, a život je kao vlak.
Istina je jedna, a čovjek je traži,
množi u više boja i oblika.
Istina je… suprotnost neistini, ili…
Živjeli, vinom istine opijeni!
Miljenka Koštro

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba