Udruga hrvatskih branitelja (UHB RH) pozvala je nadležne državne institucije na uvođenje jasnih kriterija i obvezne provjere javnog djelovanja stranih izvođača prije njihova angažmana u Hrvatskoj.
Turističkivodiči i putopisi
Udruga je ministre pozvala da Vladi predlože donošenje propisa kojima bi se zabranio ulazak u Hrvatsku umjetnicima i drugim osobama koje, prema njihovim navodima, šire mržnju i nesnošljivost, veličaju zločince, podupiru agresivne ratnohuškačke politike, ne priznaju zločine agresora počinjene u Hrvatskoj i legitimnost oslobodilačkih hrvatskih operacija te kleveću hrvatsku naciju i državu, javlja Hina.
Branitelji su pritom spomenuli Miroslava Ilića, Lepu Brenu i Momčila Bajagića Bajagu, kao i Dejana Medakovića, kojeg su nazvali idejnim začetnikom Memoranduma SANU.
Poštovani ministri, vaše službe nemaju pojma kako su na mržnju i agresiju prema hrvatskoj naciji poticali Miroslav Ilić, Lepa Brena i Momčilo Bajagić-Bajaga ili idejni začetnik Memoranduma SANU Dejan Medaković, poručili su, podsjećajući pritom na odobravanje nastupa i omogućavanje financijske zarade.
Posebno su upozorili na regionalnu i lokalnu razinu, navodeći kako političari dovode, a često i financiraju nastupe takvih izvođača.
Ne tražimo cenzuru, nego odgovornost. Ne tražimo zabrane zbog nečijeg mišljenja. Tražimo da se prije angažmana zna kome se daje pozornica, novac i prostor u Hrvatskoj jer je bolje provjeriti prije nego se ispričavati poslije, poručili su iz Udruge.
Na uvođenje jasnih kriterija i obveznu provjeru javnog djelovanja stranih izvođača prije njihova angažmana u Hrvatskoj pozvali su nadležne državne institucije, jedinice lokalne samouprave, turističke zajednice i organizatore javnih manifestacija. /HMS/
Preporučeno:
Kopruner i Ćorluka otkrivaju sudbinu svojih kompanija nakon što se povuku s vrha
Grlić Radman se sastao sa sirijskim ministrom, najavili jačanje suradnje
Ruski sud osudio Hrvata na 15 godina zbog borbe na strani Ukrajine
S nama će biti i general Zdenko Lučić, neovisni kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, za kojeg je Koalicija Hrvatsko proljeće jasno zauzela stav i dala mu svoju podršku.
Želimo da ovo bude skup ljudi, razgovora i zajedništva. Bez praznih obećanja, licem u lice, među svojim ljudima.
Dolazi vrijeme kada treba stati iza ljudi i ideja u koje vjerujemo.
Vidimo se u Čapljini. Dođite da zajedno napravimo korak prema politici koja će napokon služiti ljudima
Hrvatski rukometni internacionalac Stipe Mandalinić (34) novi je igrač RK Izviđač, objavio je klub iz Ljubuškog. Iskusni lijevi vanjski tako će pojačati momčad uoči nastavka sezone i europskih izazova.
Mandalinić je karijeru počeo u RK Split, a u Hrvatskoj je još igrao za Karlovac i Zagreb, gdje je proveo šest sezona. Godine 2017. potpisao je za njemačkog bundesligaša Füchse Berlin.
U trenutku odlaska u Njemačku bio je najbolji strijelac Lige prvaka s 44 pogotka.
Igrao u Njemačkoj, Grčkoj, Makedoniji i Kuvajtu
Nakon Füchse Berlina igrao je za makedonski Eurofarm, grčki AEK, a od 2024. godine bio je član kuvajtskog Burgan Sports Cluba.
Za hrvatsku reprezentaciju nastupao je od Svjetskog prvenstva 2013. godine, na kojem je osvojio brončanu medalju. Bio je i sudionik Europskog prvenstva u Danskoj 2014., Svjetskog prvenstva u Francuskoj 2017. te Europskog prvenstva u Hrvatskoj 2018. godine.
Povijest
Nakon potpisa za Izviđač kazao je da mu Ljubuški nije nepoznata sredina te da je još ranije obećao pomoći klubu kada se za to ukaže prilika.
“Došao je taj dan i stvarno sam sretan što sam ovdje. Imam i kuću ovdje, živim tu, tako da mislim da je Izviđač klub koji ima tradiciju i koji je posljednjih nekoliko godina ostvario zapažene uspjehe u Europi. U domaćem prvenstvu osvojili su 12. titulu i mislim da je ovo pravi izbor za mene”, kazao je Mandalinić.
Izviđač sezonu otvara protiv Chamberyja
Predsjednik RK Izviđač Agram Toni Kraljević izrazio je zadovoljstvo dolaskom iskusnog rukometaša.
“Drago mi je da je igrač takvog kalibra i iskustva potpisao za Izviđač. To nas veseli i bit će veliki vjetar u leđa ovoj našoj mladosti”, kazao je Kraljević.
Sezona za Izviđač počinje u utorak, 29. rujna, kada će u Ljubuškom u prvom kolu skupine C Europske lige gostovati francuski Chambery.
Zbog administrativnih problema u radu Rukometnog saveza BiH datum početka domaćeg prvenstva još nije određen. /HMS/
Preporučeno:
Diano Ćeško se oprostio od Izviđača nakon više od 15 godina
Neke ljude je najteže razumeti upravo onda kada shvatimo da nas nisu lagali.
Da je želja bila stvarna.
Da je osećanje bilo stvarno.
Da su zaista mislili ono što su govorili.
Jer tada ostaje mnogo teže pitanje:
Kako neko može iskreno želeti nešto, a svojim ponašanjem stalno stvarati upravo suprotan ishod?
Tu jednostavna objašnjenja više ne pomažu.
Čovek može nešto iskreno želeti.
Može mu nedostajati osoba sa kojom želi da bude.
Može joj se vraćati svaki put kada pokuša da se udalji.
Može govoriti o zajedničkom životu, zamišljati budućnost, osećati gubitak već pri pomisli da bi mogao da je izgubi.
I ništa od toga ne mora biti gluma.
Naravno, postoji i svesna manipulacija.
Postoje ljudi koji obećavaju ono što ne nameravaju da ostvare jer im tudja nada omogućava da nekoga zadrže blizu.
Ali ovo nije priča o njima.
Mnogo je teže razumeti situaciju u kojoj čovek ne pokušava svesno da obmane drugoga, već je i sam rastrzan izmedju onoga što želi i onoga što je spreman da uradi da bi tu želju živeo.
Jer tada problem nije u tome što osećanja nema.
Problem nastaje kada osećanje dodje do mesta na kojem više nije dovoljno samo osećati.
Kada ono o čemu je govorio prestane da bude samo želja i postane stvarna mogućnost koja od njega traži odluku, promenu ili rizik, isti taj čovek može početi da se povlači.
Spolja to izgleda kao kontradikcija.
Ako želiš, zašto se povlačiš?
Ako ti je važno, zašto ništa ne menjaš?
Ako se plašiš da izgubiš, zašto upravo svojim ponašanjem povećavaš mogućnost gubitka?
Možda zato što očekujemo da čovek u sebi uvek ima samo jedan odgovor.
A nema ga.
Želja ne dolazi uvek sama.
Sa njom mogu doći strah od posledica.
Krivica zbog onoga što bi moralo da se promeni.
Vezanost za život koji već postoji.
Odgovornost prema drugim ljudima.
Strah od gubitka poznatog, čak i kada poznato više nije ono što čovek želi.
Dok je nešto samo želja, moguće je želeti ga bez pune cene.
Ali onog trenutka kada postane stvarna mogućnost, više nije dovoljno odgovoriti na pitanje:
„Da li ovo želim?“
Pojavljuje se drugo:
„Šta ću morati da promenim ako ovo zaista izaberem?“
I upravo tu ponekad počinje povlačenje.
Ne zato što je prethodna želja nužno bila lažna, već zato što se pored nje pojavilo nešto podjednako stvarno.
Otpor prema svemu što bi njeno ostvarenje promenilo.
Zato isti čovek može da se boji da te izgubi i da se istovremeno boji onoga što bi morao da uradi da te ne izgubi.
Može da ti se približi kada mu nedostaješ, a da se povuče kada bliskost počne da traži odluku.
Može da govori o budućnosti, a da ustukne pred prvim korakom koji bi tu budućnost učinio stvarnom.
To je ambivalentnost.
Dve suprotne unutrašnje sile ne moraju značiti da je jedna od njih lažna.
Ali postoji nešto što se lako zaboravi kada pokušavamo da razumemo čoveka koji je rastrzan izmedju njih.
Njegova unutrašnja borba ne odvija se samo u njemu.
Njene posledice živi i osoba sa druge strane.
Jer neko može godinama iskreno želeti.
Može patiti zato što nema ono što želi.
Može biti potpuno iskren svaki put kada kaže šta oseća.
A neko drugi može provesti iste te godine čekajući da to osećanje postane nešto na šta može da se osloni.
Odsustvo namere da nekoga povredimo ne znači odsustvo posledica po njega.
Razumevanje zato jeste važno.
Ali nije isto što i beskonačno opravdavanje.
Može objasniti zašto neko stoji u mestu.
Ne može njegovo stajanje pretvoriti u zajedničko kretanje.
Zato nas pitanje:
„Da li me zaista želi?“
može veoma dugo držati na istom mestu.
Jer odgovor zaista može biti:
Da.
Može te želeti.
Može te voleti.
Može patiti zbog života u kojem te nema.
I opet ne uraditi ono što je potrebno da bi u tom životu za tebe napravio mesto.
Ne zato što je svako osećanje bilo lažno.
Nego zato što istinitost osećanja i sposobnost da se to osećanje živi nisu ista stvar.
Možda zato neke odnose najduže oplakujemo upravo dok još traju.
Ne čekamo više dokaz da smo voljeni.
Čekamo da ljubav postane život.
A ponekad tek mnogo kasnije shvatimo da smo sve vreme imali odgovor na pogrešno pitanje.
Nije više bilo važno:
„Da li me želi?“
Nego:
„Koliko dugo mogu da čekam da nečija želja postane odluka?“
