Šta ako vam upravo to što dobro razumete ljude uništava odnose?

Zvuči nelogično.

Jer što više znamo o ljudskom ponašanju, očekujemo da ćemo donositi bolje odluke.

Da ćemo lakše prepoznati namere.

Da ćemo manje grešiti.

Da ćemo na vreme videti ono što nekada nismo umeli da vidimo.

I uglavnom je tako.

Sve dok ne predjemo jednu gotovo nevidljivu granicu.

Jer postoji trenutak kada ono što nam je pomagalo da razumemo ljude počne da nam smeta da ih zaista upoznamo.

Tada počinjemo da primećujemo sve.

Zašto je ovo rekao?

Zašto se sada povukao?

Zašto nije odgovorio?

Zašto je pogledao, a nije reagovao?

Zašto je baš to objavila?

Zašto danas ćuti kada juče nije?

Da li odsustvo nešto znači?

Da li prisustvo nešto poručuje?

Da li je slučajno ili ipak nije?

I odjednom više ne razgovaramo sa čovekom.

Razgovaramo sa sopstvenim tumačenjem čoveka.

Analiziramo ton.

Vreme.

Reči.

Tišinu.

Prisustvo.

Odsustvo.

Povezujemo dogadjaje.

Tražimo obrasce.

Računamo verovatnoće.

I negde usput napravimo čitavu geometriju šansi.

A sve to radimo pokušavajući da dobijemo nešto što nam nijedna analiza zapravo ne može garantovati.

Sigurnost.

Jer kada nam nije važno, ne analiziramo toliko.

Ali kada nam jeste važno, pojavljuje se ono mnogo neprijatnije:

„Ne znam.“

Ne znam šta misli.

Ne znam šta oseća.

Ne znam zašto ćuti.

Ne znam šta će uraditi.

Ne znam šta će se dogoditi ako napravim korak.

I upravo tu počinje prava zamka.

Pokušavamo da saznamo bez pitanja.

Da razumemo bez razgovora.

Da predvidimo bez rizika.

Da dodjemo do odgovora, a da se ne izložimo mogućnosti da nam se odgovor možda neće dopasti.

Samo postoji jedan mali problem.

Čovek nije jednačina.

Možete znati mnogo o ljudskom ponašanju.

Možete razumeti obrasce ponašanja, vezivanja, povlačenja, strahove, projekcije, odbrambene mehanizme i sve načine na koje ljudi pokušavaju da zaštite sebe.

Možete postati toliko dobri u čitanju izmedju redova da jednog dana zaboravite nešto vrlo jednostavno:

Neke stvari uopšte ne treba čitati izmedju redova.

Treba ih pitati.

Jer ni sve znanje ovog sveta ne može vam pouzdano odgovoriti na jedno sasvim obično pitanje:

„Šta ova konkretna osoba želi sa mnom?“

Za taj odgovor ipak će vam trebati ta osoba.

Možda zato emocionalna zrelost nije sposobnost da uvek savršeno protumačimo ono što nije izgovoreno.

Možda je ponekad upravo suprotno.

Da možemo da kažemo:

„Ne znam šta ovo znači.“

I da ne izmišljamo odgovor samo zato što nam je neizvesnost neprijatna.

Da prestanemo da tražimo skrivene poruke tamo gde postoji mogućnost razgovora.

Da prihvatimo da ne možemo unapred znati ishod.

I da shvatimo da ni najbolja analiza ne može ukloniti rizik koji postoji svaki put kada nam je do nekoga stvarno stalo.

Jer odnosi se ne žive u teoriji.

Ne žive se u pretpostavkama.

I ne postaju stvarni zato što smo ih dovoljno dobro analizirali.

Postaju stvarni kada se usudimo da iz analize predjemo u iskustvo.

Neke stvari u životu zaista treba analizirati.

Ali neke toliko analiziramo da na kraju zaboravimo da ih živimo.

A možda je cela ta geometrija šansi na kraju mnogo jednostavnija nego što smo izračunali.

Ponekad morate prestati da računate kolike su šanse i napraviti korak da biste videli šta je stvarno.

Autor: Jasmina Jovanovski

#psihologija #odnosi #emocionalnazrelost #licnirast #Komunikacija

Postoji velika razlika između rodoljuba i onih koji su, kako ih ja nazivam, „sisači“ – politički uhljebi koji nisu do svojih položaja došli znanjem, sposobnošću i radom, nego podobnošću i političkom poslušnošću. Naravno, ne mislim na veliku većinu časnih ljudi koji pošteno obavljaju svoje dužnosti i služe svome narodu.
Na ovaj me je osvrt posebno motivirao članak na portalu braniteljski.info, koji je napisao profesor povijesti Josip Milić, čovjek kojega osobno ne poznajem. U svom tekstu profesor spominje moga oca Žarka i moga najstarijeg brata Vidaka, rođenog 1949. godine, kao prvo dijete moga oca i moje majke. Ali ovdje nije riječ o njemu.
Riječ je o našem rođaku Vidak Prskalo, koji je, prema podacima koje navodim, imao svega 19 godina kada je 1946. godine mučki ubijen zajedno sa svojim suborcima na Mosoru.
Članak profesora Milića potaknuo me da postavim nekoliko pitanja koja možda mnogima neće biti ugodna, ali su, po mom mišljenju, potrebna.
Profesor govori o ulicama i trgovima koji u Širokom Brijegu nisu dobili imena po našim mučenicima i stradalnicima. Ali pogledajmo i naše vrijeme.
Gdje su obilježja naših heroja iz posljednjeg rata?
Gdje su imena ljudi koji su svoje živote položili da bismo mi danas mogli slobodno hodati ovim gradom?
Spomenut ću samo dvojicu – Marija Hrkaca i Boku, a takvih junaka ima još mnogo.
Zašto, dragi političari i predstavnici vlasti Širokog Brijega, nema ulica i trgova posvećenih njima? Zašto nema Marija Hrkaca? Zašto nema našega Boke? Zašto nema Miljenka Hrkaca, čovjeka koji je bio lažno optužen u Beogradu, a čije kosti još uvijek nismo pronašli?
To su elementarna pitanja koja moraju čuti i vlast i oporba. Ali vlast je uvijek prva odgovorna.
Ovih dana hodate po mjesnim zajednicama i tražite glasove. Slušam govore, gledam skupove i pitam se: jesam li igdje čuo da ste spomenuli ove velikane?
Ne tražim da oni budu tema vaših predizbornih skupova. Dovoljne bi bile dvije riječi. Jedan naklon. Jedna zahvala.
Ali ni toga nema.
Bravo. Samo tako.
Zato vam predlažem nešto vrlo jednostavno: da u roku od šest mjeseci, po svojoj savjesti i uz dogovor sa strukom i obiteljima, napravite popis naših heroja, mučenika i branitelja koji su svojim životima zadužili Široki Brijeg, te da se po njima nazovu ulice i trgovi našega grada.
A kada to uredite, onda u mom zaseoku Ljuteš, neka jedna ulica nosi ime Vidaka Prskala, a druga Benke Penavića – obojice Škripara.
To bi bio čin poštovanja prema našim mrtvima, ali i poruka našoj djeci da se u ovom gradu zna cijeniti žrtva.
Jer politika prođe. Funkcije prođu. Izbori prođu.
Ali uspomena ostaje.
Naša braća nikada ne umiru dok god živi imaju snage i savjesti čuvati uspomenu na njih.
A ako to ne napravite, kao što sam već rekao Dariju Knezoviću, predsjedniku HDZ-a Široki Brijeg, onda ću vas – politički – pomnožiti s nulom.

Miljenko Mida Prskalo