Connect with us

Uncategorized

Povjesničar Lučić odgovorio ‘bezimenim klevetnicima’:(Direktno.HR) ‘Ponovno su oživjele aveti prošlosti’

Published

on

Povjesničar Ivica Ivo Lučić, u svojoj objavi osvrnuo se na višedesetljetne pokušaje njegove političke i profesionalne diskreditacije. Piše o svojem političkom angažmanu početkom 1990-ih, dolasku na čelo CSB-a Mostar, optužbama da je bio povezan s Udbom te kasnijem radu u Hrvatskoj izvještajnoj službi, poručujući kako se danas ponovno recikliraju stare i ranije opovrgnute tvrdnje. Optužbe na njegov račun dolaze u jeku predizborne kampanje budući da je povjesničar Lučić brat Zdenka Lučića, kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH,

01.10.2026. u 16:55

Objavu je naslovio: ‘Odgovor bezimenim klevetnicima, kao i onima čija imena ništa ne vrijede’. “Još od antičkih vremena datira izreka da ukoliko se ti nećeš baviti politikom ona će se baviti tobom. Slično je i s ogovaranjem i klevetanjem. To što se netko ne želi baviti tim aktivnostima, nipošto ne znači da sam neće biti ogovaran i oklevetan. Nekada su dometi kleveta i ogovaranja bili ograničeni radijusom kretanja ili utjecaja klevetnika, što je obično bilo svedeno na prostor kvartovskih kafića ili seoskih prodavaonica uz moguće proširenje na frizerske salone i kladionice. Digitalna revolucija i društvene mreže redefinirale su društvene interakcije i omogućile globalnu povezanost. Uz gotovo nevjerojatne dobrobiti za čovječanstvo, pojavile su se i štetne posljedice”, započeo je..

direktno

auto skip

“Uz to što je svaki objavljeni znanstveni rad ili koristan podatak bio na raspolaganju cijelom čovječanstvu, svaka je seoska bitanga, kao i sav kvartovski ološ, mogao olajavati, ogovarati, klevetati i vrijeđati poštene i časne ljude, uglavnom bez ikakvih posljedica. Platforme i statusi zamijenili su birtijske stolove i pozornice od praznih pivskih gajbi. Oni koji su do jučer jedva uspijevali pronaći sugovornika kome će ispričati ‘svoju priču – živu istinu’, sada su preko društvenih mreža nalazili na desetine i stotine sličnih sebi. Čak ih ne moraju hvatati za rukav i podmićivati hladnim pivom, dovoljno je da napišu nešto o nekome, što gore – to bolje. Najluđe i najnevjerojatnije priče dobivaju i najviše ‘lajkova’, a posebno su na cijeni one priče koje mogu drugome nanijeti zlo, diskreditirati ga, obezvrijediti, uništiti”, rekao je.

“Uzalud će taj netko odgovarati, demantirati, pozivati na razum i logiku, nuditi dokaze, ništa to ne vrijedi, jer ‘znali su oni’ da je taj, koji se svojim radom, znanjem i marljivošću, izdigao po mnogo čemu iznad njih, zapravo gori od njih. Gori od njih koji sve svoje slabosti i mane nalaze kod drugih te ih žarom pravednika osuđuju. Ne valja im država, ne valja im Crkva, ne valja im svijet, ne valja im nogometna reprezentacija, ni rukometna ne valja, ništa im ne valja i nitko im ne valja! Jer, da valja i da je reda i poštenja, onda bi oni bili ugledni i uspješni, a ne neki drugi!”, dodao je.

‘Ne mogu sjediti s njima kad su mi ubili ćaću’

Dalje je nastavio: “U politiku sam ušao krajem 1989. odnosno početkom 1990. godine učlanjenjem, a zatim radom u inicijativi za osnivanje HDZ-a. Nikada nisam bio (kao ni nitko iz moje obitelji) član Saveza komunista i nikada nisam radio u nekoj državnoj ili javnoj ustanovi ili poduzeću za vrijeme komunističke vlasti. Moj otac je iako inženjer agronomije radio na radnom mjestu ‘procjenitelja duhana’ za koji je bila predviđena srednja stručna sprema. Nije htio ući u Partiju pa nije mogao dobiti neko ‘šefovsko’ mjesto. To mi je kao djetetu objašnjavao: ‘Ne mogu ja sjediti s njima kada su mi ubili ćaću.’ Čim je zakon to omogućio prvih dana 1989. godine, dao je otkaz u Duhanskoj stanici i registrirao svoju tvrtku”.

“Tijekom osamdesetih, uz studij, ja sam radio na obiteljskom imanju i pomagao ocu u njegovoj firmi. Moj prvi posao izvan toga počeo je u odvjetničkom uredu Tomislava Zelića u Ljubuškom od 1. lipnja 1990. godine. U studenome iste godine, na prvim demokratskim izborima, dobio sam u rodnom Ljubuškom 94,42% glasova i izabran sam u Skupštinu BiH. Na sjednici Skupštine općine Ljubuški održanoj 28. prosinca 1990. izabran sam za člana Izvršnog odbora SO Ljubuški, odnosno sekretara Općinskog sekretarijata opće uprave Bila je to prva demokratski izabrana općinska vlast u Ljubuškom poslije više od pola stoljeća”, prisjetio se.

“Na sjednici Predsjedništva OO HDZ Ljubuški održanoj 9. travnja 1991., nakon odluke da se organizira peticija za puštanje na slobodu uhićenih u aferi Špegelj, kao druga točka dnevnog reda jednoglasno je odlučeno i to da ja budem predložen za načelnika Centra službi bezbjednosti Mostar (CSB). Naime, moje kolege zastupnici, osnivači HDZ-a, nisu bili zadovoljni kadroviranjem središnjice u Sarajevu i inzistirali su da upravo ja, kao diplomirani pravnik, sportaš (karataš), osnivač HDZ-a i aktivan zastupnik u Skupštini preuzmem dužnost „šefa policije za Hercegovinu“. Tako sam 17. svibnja 1991. Rješenjem ministra unutarnjih poslova Alije Delimustafića o zasnivanju radnog odnosa s MUP-om SR BiH, raspoređen na mjesto načelnika CSB Mostar. Važno je dodati da nakon učestalih pogibija policajaca u Hrvatskoj te zaustavljanja tenkova u Pologu i nije bilo ozbiljnije konkurencije za to mjesto. Bila je to u tom trenutku jedna od najvrućih fotelja u Jugoslaviji”.

Hrvatskisuveniri

‘Potencijalni neprijatelj’

“Dakle, iz odvjetničkog ureda otišao sam u Općinu, a iz Općine u policiju. Nisam bio nikakav „predratni milicionar“, nisam radio u Udbi niti za Udbu, nisam bio član SKJ. Naprotiv, ista ta Udba odnosno Služba državne bezbjednosti, registrirala me je još 1985. kao potencijalnog neprijatelja, da bi me tijekom 1987. uveli u svoje registre kao „novoeksponiranog“ neprijatelja i novu „vezu emigracije“, prema kome treba primijeniti ‘mjere pasivizacije'”.

“Na dužnost načelnika CSB Mostar stupio sam 28. svibnja 1991. Prošla su samo dva tjedna od kako sam navršio 29 godina. Istoga dana, valjda za dobrodošlicu, Politika ekspres objavila je članak u kojem tvrdi da među kadrovima MUP-a BiH vlada „antiarmijsko raspoloženje“. U članku je prozvan tadašnji pomoćnik ministra Avdo Hebib da surađuje s hrvatskim ekstremistima, odnosno „aktivistima HDZ-a“ u Hercegovini: U tekstu je uz ostalo pisalo da na „mesto načelnika Centra SDB Mostar“ dolazi Ivo Lučić „bogati privatnik i ‘provereni’ kadar, poznat i po tome što je lični prijatelj Alije Delimustafića, ministra policije BiH. Ivo Lučić rodom iz Ljubuškog, bio je za vreme blokade u prvim redovima u Pologu ispred Lištice.“ Ovdje svakako treba naglasiti da nisam došao na mjesto „načelnika Centra SDB Mostar“, nego na mjesto načelnika CSB Mostar što je bitna razlika, ali i „pogreška“ koja se ponavlja evo već 35 godina. To jasno ukazuje na izvore dezinformacija, kao i na sljedbu koja te izvore koristi i nastavlja obavljati isti posao. Aliju Delimustafića tada uopće nisam poznavao niti je on mene, a u Pologu sam bio, doista u prvim redovima. Što se tiče kvalifikacija „provereni kadar“ tu se misli na HDZ i „bogati privatnik“ one zapravo ukazuju na moju ideološku ispravnost, ali i na status obitelji koja se nije mogla „obogatiti u ratu“, jer je evidentno bila bogata i prije rata”, rekao je.

“Nakon toga, uslijedili su brojni članci protiv mene, puni laži, poluistina i nevjerojatnih kombinacija. Bio sam tada iznenađen, zatečen pa i zaprepašten besmislicama koje su se širile medijima, anonimnim pismima ili običnim birtijskim ogovaranjima. Odmah na početku dvojica dobronamjernih kolega na novome poslu hladno su mi rekli da „od sada takve stvari mogu očekivati svakodnevno i to do kraja života pa ako na to nisam spreman bolje mi je da odmah odustanem.“ Nisam odustao, a nisu ni klevetnici!”, istaknuo je Lučić.

Udbaške podvale

“Onaj tko se makar površno bavio metodama rada sigurnosno-obavještajnih službi komunističkih režima zna da je jedna od njihovih često korištenih metoda diskreditacije i kompromitacije protivnika bilo plasiranje dezinformacije da je taj njihov protivnik zapravo agent službe – njihov čovjek. Gotovo da nema ozbiljnijeg političkog emigranta koji nije optuživan da je Udbin suradnik. Udba je preko svoje agenture plasirala takve glasine i o Bruni Bušiću i Zvonki Bušiću, a čitavu „Bugojansku skupinu“ pokušavali su označiti kao „Udbine marionete“. Pokojni Zvonko Bušić mi je u više navrata pričao o tome kako su ga pokušavali na taj način kompromitirati. Rekao mi je i da ga nije bilo toliko strah da će ga ubiti koliko da će uz to ukaljati njegovo ime. To je bio i jedan od razloga što je morao učiniti „nešto veliko“ što će ukloniti svaku moguću klevetu s njegova imena.”

“Nije onda ništa čudno, niti je bilo što novo, kada sam i ja tijekom proljeća 1998. u sklopu političkih previranja vezanih za Peti sabor HDZ-a, u jednom pamfletu, uz čitav niz besmislenih i neutemeljenih optužbi, od strane ostataka i učenika Udbe označen kao sumnjivo lice i vjerojatni „suradnik Udbe“. To im nije bilo dovoljno pa su me optužili da radim za američku i britansku službu, pa čak i za „Vatikan“. Tada sam bio djelatnik Hrvatske izvještajne službe (HIS) pa se nisam mogao javno braniti, ali sam napisao odgovor na pamflet te sam svim nadležnim institucijama, kao i državnom vrhu, dokazao da su to lako oborive laži i podvale”.

Hrvatskisuveniri

“Rezultat cijele te „afere“ bilo je moje imenovanje od predsjednika Republike Hrvatske pomoćnikom ravnatelja HIS-a za operacije u srpnju 1999. godine. Bilo je to najviše i najvažnije operativno mjesto u hrvatskoj obavještajnoj zajednici. Nakon smrti predsjednika Tuđmana te nakon promjene vlasti početkom 2000. godine dao sam ostavku i napustio službu. Otišao sam na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na poslijediplomski studij. Magistrirao sam 2003., a doktorirao 2005. godine. Od početka 2008. do kraja 2023. radio sam na Hrvatskom institutu za povijest. Od tada kao redoviti profesor u trajnom izboru radim na Sveučilištu obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“ gdje sam i rektor. U zadanom kontekstu nije zgorega napomenuti da sam zbog prirode posla prošao temeljitu sigurnosnu provjeru i dobio odgovarajući certifikat”.

“Krajem 2016. godine usprotivio sam se udbaškim podvalama koje su plasirane s tobožnje desnice o tome da je zapravo „Udba stvorila Hrvatsku“. Bila je to uvreda svim hrvatskim domoljubima, braniteljima i svim hrvatskim žrtvama. Jedan od promicatelja te ideje Josip Jurčević optužio me je na lokalnoj televiziji da sam „u svibnju 1991. došao na čelo zloglasnog Centra SDB u Mostaru“ iz čega je izvučen „logičan“ zaključak da sam ja „Udbaš“. Kada tako nešto kaže sveučilišni profesor onda je on neznalica i bezveznjak koji ne zna da su pola godine prije moga dolaska „na čelo zloglasnog Centra SDB“ provedeni izbori i da sam ja tamo došao kao hrvatski kadar nove demokratske vlasti. Ili se pak radi o podlacu koji to zna, ali obmanjuje javnost i kleveće. Držim da se ovdje radilo o kombinaciji jednoga i drugoga. Ovih dana ponovno su oživjele aveti prošlosti. Opet ista priča, nabrajanje istih laži, samo na još gluplji način, jer su i autori gluplji”, zaključio je povjesničar Lučić.

Continue Reading

Uncategorized

Igor Dodik je mandatar za sastav nove Vlade Republike Srpske

Published

on

Predsjednik Republike Srpske Savo Minić objavio je danas da je Igor Dodik, organizacijski tajnik SNSD-a, mandatar za sastav nove Vlade.

Minić je rekao da će nova Vlada biti vrlo brzo formirana i da će to biti vlada kontinuiteta.

Prethodno je Minić obavio konsultacije s predstavnicima političkih stranaka o izboru mandatara./HMS/

Političkapitanja

 

Otkrijte više
Vijesti iz BiH
Politička analiza BiH
Suverenitet BiH

 

Preporučeno:

Podijeli:

Odgovori

Continue Reading

Uncategorized

Dimnjačar otkrio koja su najgora drva za ogrjev

Published

on

U pojedinim ulicama izgubili su i do 90 posto posla na plinskim trošilima, a sve je manje i mladih koji se žele baviti dimnjačarstvom. Zanimanje koje je nekad podrazumijevalo mnogo više posla u kućanstvima i poduzećima danas se suočava s velikim promjenama zbog modernizacije sustava grijanja. To najbolje zna Goran Trubelja, koji već više od 30 godina radi kao dimnjačar. Iako priznaje da se opseg posla znatno smanjio, a time i primanja, svoje zanimanje i dalje obavlja s jednakim žarom i voljom kao na početku, piše Podravski.hr.

–Smatra se da je sve prljavo, omalovažava se ta struka, a u stvari je raznovrstan posao, jer svaka kuća je drugačija, svaki objekt je drugačiji. Razgovaramo s ljudima, mi smo im odmah i psiholozi, radimo im društvo. Imamo puno starijih domaćinstava i ljudi vole da im se dođe, malo porazgovara i naravno napravi posao. Meni je zanimljivo i ja ga još uvijek volim raditi. Šteta što mlade to ne zanima, valjda je podcijenjena struka – govori Goran koji je dimnjačarski posao zavolio još kao dječak.

Tijekom ljeta pomagao je ocu koji je također bio dimnjačar, premda nije vjerovao da će se i sin odlučiti za isto zanimanje. Gorana je, međutim, posao odmah privukao. Svidjelo mu se što nije vezan uz jedno mjesto, što se mnogo kreće i boravi na svježem zraku, ali najviše ga je osvojila komunikacija s ljudima. Posebno mu je zanimljivo bilo što je kao dimnjačar mogao ulaziti i u objekte u koje inače ne može svatko, a posla je bila preko glave. Danas su okolnosti bitno drugačije. Najteže je razdoblje od proljeća do početka sezone grijanja, kada posla nema toliko kao tijekom hladnijih mjeseci. Tada se obavljaju određena mjerenja, među kojima je i kontrola rada ložišta. S početkom sezone grijanja obveza je više, no Goran ističe da nijedan radni dan nije jednak. S plinskim dimnjacima uglavnom ima manje posla, dok oni na kruta goriva, posebno drva, zahtijevaju više vremena i rada. Promijenili su se i uvjeti u kojima dimnjačari rade jer su kućanstva danas drukčije uređena nego nekada.

–Tu su i pripreme i čišćenje. Kućanstva su sad sređena, to ne znači da prije nisu bila, ali sad je to sve moderno sređeno i uređeno, parketi, namještaj, mora se sve zaštititi da ne dođe do nekakve štete i puno vremena se gubi na to. Prije su bile zidane peći, došli ste, napravili ste posao, gospođe nisu bile uvrijeđene ako se malo naprašilo, takav je sistem grijanja bio – prisjeća se Goran. Iako se posao tijekom desetljeća znatno promijenio, odnos s ljudima ostao je ono što ga najviše veseli. Kaže da ga domaćini redovito srdačno dočekuju, a posebno mu je drago što ga ne doživljavaju kao smetnju, nego kao dobrodošlog gosta. Dimnjačari se tradicionalno povezuju sa srećom, a Goran se i danas često susreće s ljudima koji se pri njegovu dolasku hvataju za gumbe.

–Simpatično mi je kako me ljubazno dočekaju, uvijek sam dobro došao gost, a ne nekakva smetnja. Često se love za gumbe, zadnjih godina sve više, a gospođe kažu da im nosim sreću – govori Goran kojemu upravo takvi susreti daju dodatnu volju za rad. Tijekom više od tri desetljeća rada doživio je i brojne neobične situacije. Posebno pamti jednu veliku kotlovnicu s visokim i širokim dimnjakom iz kojeg je spašavao dvije male sove. No, životinje nisu jedino što je pronalazio u dimnjacima. Nakon građevinskih radova znao je nailaziti na cigle, letve, pa čak i čekiće koji su majstorima tijekom posla skliznuli iz ruku. Svakodnevica dimnjačara uključuje i suočavanje s pogreškama koje mogu imati ozbiljne posljedice.

Jedna od najčešćih, upozorava Goran, povezana je s ogrjevnim drvima. Ljudi ih često ne nabave dovoljno rano pa tijekom sezone grijanja lože vlažna i nedovoljno suha drva. Zbog toga se u dimnjacima stvaraju naslage smole koje povećavaju opasnost od požara. Ipak, dimnjačari danas imaju modernije uređaje kojima mogu uklanjati takve naslage i riješiti problem prije nego što dođe do zapaljenja. Goran kaže da je upravo zahvaljujući takvim mogućnostima požara dimnjaka manje nego nekada. Kao još jedan problem izdvaja sve češće pretvaranje vikendica u objekte za život. Dimnjaci u često nisu prilagođeni svakodnevnom grijanju jer su prvotno bili namijenjeni povremenom korištenju. Kada se u takvim objektima počne trajno živjeti, a održavanje se zanemari, povećava se i opasnost od požara. Pojedini vlasnici jednostavno zaborave na održavanje dimnjaka te nakon duljeg razdoblja ponovno počnu ložiti bez prethodnog pregleda. Važno je na vrijeme prepoznati znakove da nešto nije u redu. Kod dimnjaka na kruta goriva problemi se mogu očitovati vraćanjem dima u prostoriju, slabim propuhom, nepravilnim izgaranjem ili jakim začađivanjem stakla na peći. Kod plinskih trošila poteškoće je teže primijetiti, a najveću opasnost predstavlja ugljični monoksid, plin bez mirisa i okusa koji može izazvati teško trovanje.

–Ako se stvara ugljični monoksid i vraća se u prostor, to se ne osjeti, on nema mirisa ni okusa, ali čovjek se osjeća pospano, slatkasto u ustima, po tome može vidjeti da mu nešto nije dobro. Samo, to treba spriječiti, a ne da bude kasno. Mora se pregledati dimnjak prije sezone, treba se očistiti, servisirati trošila da nema problema – upozorava Goran, naglašavajući koliko je važno redovito održavanje dimnjaka i uređaja za grijanje.

www.abcportal.info

Facebook komentari

ABCPORTAL.info je news portal pokrenut idejom da u moru web portala i stranica na našem prostoru donese nešto drukčiji pristup odabiru informacija koje prezentiramo na našim stranicama.

Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvola izdavača!

Kontaktirajte nas: info@abcportal.info

©2025  Sva prava pridr

Continue Reading

Uncategorized

SAN LATICA

Published

on

 

Ja ću tebi pesmu da napišem,
što miluje poput belog danka;
kroz pesmu ću kraj tebe da dišem
i pevušim tebi bez prestanka.

Kad ti preko čela pređe sanak,
a umoran dan na rame padne,
moja reč će prizvati uranak
pod prozorom tvoje duše gladne.

Pa i kad te skole nesanice,
zamagle ti oči pred svitanje;
razvedriće pesma tvoje lice,
našu ljubav, njeno poimanje.

A kad mi zatihneš, moje milo,
pa ti misli skrenu putem sumnje,
pesma će da pruži svoje krilo,
odbrani te od najjače munje.

Jer u meni, još od davnih dana,
plamti želja da sačuvam pute,
čistoj duši, srcu budem hrana
da ti letnji dani ne požute.

I zato ću pristati uz tebe
kao stražar pred zlatnom odajom,
a da jutro nežno ne ozebe,
čuvaću mu blagost snagom svojom.

Kad i vreme svoje sede kose
prospe preko svih nežnih latica,
moj glas biće čar svežine rose,
tvoje svetlo, tvoja uzdanica.

__________________
© Vesna Milošević

#poezija

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba