Fotografija:

Opis: Susret učiteljica i učitelja iz Rasna, Ledinca, Dužica i Buhova.

Komentar: Na fotografiji stoje slijeva nadesno: Anica Čolak, Nikola Kvesić (domar), Zdenka Iličić, Dragica Pezer, Radica Sopta, Jela Kraljević (župna dijačica), Branka Šantić, Zora Tica, Zvonko Džidić,
Kata Kvesić (podvornica). Sjede slijeva nadesno: Ferdo Akmadžić, fra David Zubac (župnik u Rasnu), Marko Džankić, Stipe Hrkać i Ivan Sabljić.

U vrijeme kada su se pučke škole otvarale u selima oko Rasna, najljepši dan u godini bio je zajednički izlet i susret djece iz susjednih škola – Ledinca, Dužica i Buhova. Budući da su škole bile male, s jednim ili dvojicom učitelja i 40 do 70 učenika, jednom godišnje, obično krajem svibnja ili početkom lipnja, djeca bi se okupljala u drugom selu.

Najviše su se iščekivale igre i natjecanja: povlačenje konopa, skakanje u vreći, trka na 60 metara, bacanje kamena s ramena, skok u dalj s mjesta, klikeri, „školce“ i omiljeni graničar.

Susreti su imali posebno značenje jer su djeca tada prvi put upoznavala vršnjake iz drugih sela i sklapala nova prijateljstva. Na izlete su nosila hranu koju bi zajedno jela na ledini, dok su učitelji razmjenjivali iskustva. Druženje se često nastavljalo uz zajednički objed i pečenje janjeta na ražnju.

Stariji mještani i danas pamte riječi: „Idemo na igre u Ledinac“ ili „Bit će izlet na Dužicama ili na Vlaštaku u Buhovu“. Djeca bi danima iščekivala taj dan, a posebno ih je veselilo što toga dana neće biti nastave – kako se tada govorilo, neće biti „škole“.

(fotografija je objavljena u knjizi “120 godina Pučke škole u Rasnu” autora Ivana Dugandžića)

Datum fotografije: 1969.
Lokacija: Široki Brijeg
Zemlja: Bosna i Hercegovina
Autor fotografije: Nije specificirano
Arhiv: privatni arhiv, Ivan Čolak

Kada ti dodjem u sred
misli i nikad izgovorene
reči,kada te pogledam
iz rama sećanja,tada
će sve što postoji iz
raspukle duše teći i
tvoja zaledjena suza
će tlo pod tobom iseći
i pašćes u ponore kao
nebo u vode duboke i
nestaće svet koga znaš
jer više neće biti nas.

Kada ti dodjem u vetru
što u nosnicama duše
podiže svete mirise i
utešnu nadu za nove
susrete,kao svetlica
groma tvoju savest
probošće to što izeče,
kada sam isped tebe
kao gladna srna stala
i iz nevinosti poverenja
bez milosti sam ostala,
ali tvoja maska je spala.

Kada ti dodjem,to neće
podrzati ni jedna stvarnost,jer nikad ti
više doći neću…