Nacionalni grb i zastava ne mogu biti predmetom dizajnerskih rješenja!

Mora li hrvatski grb biti na registarskim pločicama automobila? Ne nužno. Ali nešto što više sliči na logo SDP-a nego na nešto drugo svakako ne smije biti na njima!

Grb i zastava su takvi kakvi jesu: možete ih istaknuti negdje i ne morate ih istaknuti nigdje, ali niti grb niti zastava nikako ne mogu biti predmetom dizajnerskog iživljavanja i dizajnerskih rješenja, osim možda na šalicama za kavu i sličnim suvenirima. A i to je pitanje. No registarske pločice su svakako dio službenih državnih obilježja, to nisu suveniri nego službeno obilježje, propisano zakonom. Ako se grb stavlja bilo gdje, onda on mora biti onakav kakav jest. Grb se ne može “redizajnirati”, kao niti zastava niti je predmetom umjetničkih i dizajnerskih sloboda, bar ne na službenim ispravama države. Zastava nije majica pa da je se svako malo dizajnerski mijenja. Zastavu smo odredili Ustavom, pobliže i zakonom i takva kakva jest, predstavlja RH. Poigravanje motivima grba i zastave je međutim vrlo popularno u Hrvatskoj.

Otkada postoji Hrvatska, govori se o potrebi “rebrandiranja vizualnog identiteta”: tako nešto ne radi niti jedna država, Union Jack je britanska zastava stoljećima, kao što je to i američki “Stars and stripes”, talijanska ili francuska trobojnica. I HDZ je tu u početku državnosti napravio jednu veliku pogrešku, a to je što je dodao krunu na zastavu, sastavljenu od grbova povijesnih hrvatskih zemalja – Istre, Dalmacije, Slavonije i tako dalje. Grb, u pravilu, ne spada na zastavu kao takav – iako ga neke države imaju na zastavi, a Hrvatska zastava povijesno odavno ima na sebi grb, što se udomaćilo vjerojatno kako bi se naša trobojnica razlikovala od drugih sličnih koje imaju crvenu, bijelu i plavu boju. Niti jedna, međutim, nema tako kompleksnu zastavu.

Međutim, predloženo rješenje – od kojeg je Vlada sada odustala, suočena s kritikama, kao što je odustala i od privatizacije autocesta, uvođenja poreza na nekretnine i brojnih drugih najavljenih poteza, u očajničkom pokušaju da ne ruši sebi i dalje ionako nisku popularnost – gdje bi hrvatski grb na pločicama zamijenile crvena i plava kockica je neodrživo. Prvo, jer hrvatski grb ima crvena i srebrna polja – i na njemu nema plave boje. Srebrna je vremenom u praksi zamijenjena bijelom u tisku, s obzirom na to da se grbovi odavno ne izrađuju isključivo od metala, no bijela zapravo nije heraldička boja i ne koristi se na grbovima. Heraldika, tradicionalno, ima svoja stroga pravila, u osnovi prepoznaje sedam osnovnih tinktura od metala, srebra i zlata, i pet “boja”, tamnih tinktura (plavu, crvenu, ljubičastu, crnu, i zelenu), s tim da su se neke boje u određenim zemljama smjele koristiti samo kao kraljevska obilježja (tipično, ljubičasta u njemačkim zemljama). Hrvatski grb može biti crveno bijeli, neovisno o prvom polju od kojeg je napravljen ogromni politički, u stvari nepostojeći problem – povijesno, obje verzije grba su ravnopravne i obje su se koristile, od kraja 15. stoljeća kad je taj grb prvi put uveden.

No, što zapravo znače crvena i plava kockica, kako je bilo predloženo? Baš ništa, zapravo se radi o kiču, o spajanju nespojivog, boja sa zastave i oblikovnog obilježja grba, minimalistički reduciranog. Kad kažem “kič” ne mislim da je to rješenje s likovne strane loše – mislim da je jednostavno plod nerazumijevanja značenja kako grba tako i zastave. To bi trebalo asocirati na Hrvatsku? Teško. Plava i crvena kockica mogu isto tako asocirati na zastavu bivše SFRJ ili čak Srbije. A najviše asociraju na vizualno obilježje SDP-a, odnosno na rješenja s njihovih predizbornih plakata. Ne tako davno, SDP je čak tužio jednu stranku u Virovitici jer je koristila “njihovo” vizualno rješenje na svojim plakatima, odnosno njihov logo! A sad se takvo rješenje nudilo za – registarske pločice.

Radi li se o namjernom približavanju vizualnog identiteta Hrvatske “regionu” ili namjernom reklamiranju SDP-a? Ne, pogreška je najmanje na dizajnerima. Autor trećenagrađenog rješenja, arhitekt iz Rijeke Gordan Resan, rekao je kako je u natječaju bilo navedeno da nove pločice moraju imati bar-kod, europske oznake, da trebaju vizualno asocirati na Hrvatsku, ali se tražilo da se ne ističu obilježja poput grba i zastave! Tu se postavlja pitanje, što znači da “vizualno asociraju na Hrvatsku”, a da se ne ističu grb i zastava? Na kraju smo dobili i grb i zastavu u jednom, ali u “dizajnerskom” rješenju. A “dizajnerska” se rješenja ne primjenjuju na grb i zastavu, oni su kakvi jesu. Dizajneri imaju pravo biti ljuti na vladu – kao i javnost. Autor prihvaćenog rješenja Đurek je poslao šest radova na natječaj, među njima i rješenje s hrvatskim grbom kao takvim, ali ono nije prošlo.

No da je pitanje kao i uvijek i političko, svjedoči da su ljudi koji inače nisu skloni isticanju hrvatstva i bliži su “ovim prostorima” nego samima sebi, grubo napali Vladu zbog odustajanja od predloženog rješenja. Mogli smo čuti i posebno zanimljiv komentar Gorana Vojkovića, inače kvalitetnog ekonomskog ali očajnog političkog analitičara, koji je zaključio da “HDZ blati Hrvatski grb!” Po njemu, “osnovna stvar kada se govori o nacionalnom grbu je dignitet istog. Dakle, da je postavljen primjereno, u odgovarajućem obliku, čist, neoštećen i na odgovarajućem mjestu”. Ukratko, Vojković ne smatra da je narušavanje digniteta grba dizajnersko poigravanje s istim, ali smatra da je grijeh postaviti ga kraj auspuha: “Na registarskoj pločici, na otvorenom, izložen Suncu i vremenskim nepogodama, u a u vožnji još gađan kamenčićima i doslovno blaćen, ako je vrijeme imalo loše.”

Dirljiva je ta briga i brojnih drugih ljevici bližih komentatora koji su se najednom zabrinuli za “dostojanstvo” grba koji se eto “prlja” na tablicama. No, nisam primijetio da Amerikance smetaju američka obilježja na papirima u koje se umata brza hrana, na registarskim pločicama, kapama, majicama ili bilo gdje. Niti Britance: oni vole svoj grb isticati svugdje. Kad smo kod toga, javili su se i pametnjakovići koji kažu da nije primijereno posvuda isticati nacionalna obilježja i da je to obilježje nesigurnih nacija. Ne bih rekao: Amerikanci i Britanci, Talijani, i brojni drugi, su i te kako nacionalno osvješteni i vrlo ponosni na svoju zemlju, pa svejedno svuda ističu svoju zastavu. To je i dio “nation brandinga”, izgradnje prepoznatljivosti nacije. S druge strane, Hrvati ne ističu zastave ni na nacionalne praznike. Nekako nas je i dalje, dvadeset i tri godine nakon stjecanja neovisnosti, sram reći da smo sad država. I dalje postoji neki pritajeni strah od isticanja nacionalni obilježja, valjda strah da će odnekud izroniti brkati drug organ porijeklom iz pasivnih krajeva, s petkorakom na kapi, i opaliti nas pendrekom po glavi ako vidi da ističemo hrvatska nacionalna obilježja. Kad smo kod toga, nitko nije govorio da se prlja dostojanstvo petokrake jer je bila na pločicama, zar ne? I nije bila “dizajnirana”. Bila je takva kakva je.

Vojković kritizira HDZ, jer, kaže, ne šljivi ikakvu struku i stručnjake (jer ovo rješenje su predložili stručnjaci za dizajn). No, oblik grba nije stvar struke i stručnjaka, nego tradicije i zakona kojima su oni propisani. Na službenim oznakama ne može biti hibrid zastave (pitanje SFRJ ili Hrvatske, može biti obje, prema predloženom rješenju) i grba, već zastavica ili grb. Većina EU država dozvoljava da na tablicama budu nacionalna obilježja, no nisu obvezna. Obvezna je međutim zastava EU, sa zvjezdicama, i nitko ne govori da je mjesto neprimjereno i da se “prlja od kamenčića i blata”. Kritizira i SDP jer “nisu u stanju objasniti građanima nekoliko jednostavnih dizajnerskih stvari”; međutim, to jednostavno nisu dizajnerske stvari. Dizajneri se, ako im je do toga, mogu igrati s kockicama na predizbornim plakatima ili kič-suvenirima. Šahovnica je dio hrvatskoga identiteta kao što su pruge i zvijezde dio američkoga.  Imamo jedan od najprepoznatljivijih nacionalnih simbola u svijetu, a mi ga se sramimo i smatramo ga neprihvatljivim! Marcel Holjevac