ZMIJA GA NAUČILA kako teške trupce niz drvena korita spuštati iz planine!

Schauberger je bio je Å¡umar koji se rukovodio motom “kopiraj i shvati”, Å¡to ga je učinilo i filozofom i izumiteljem “tehnologije impozije”, koju je razvio na temelju vrtloga tekućina i kretanja u prirodi. Njegova je epopeja počela s koritima za prevoženje trupaca poslije 1. svjetskog rata…

Povijest ljudskog znanja i razvoja puna je stranputica, danas zaraslih u korov zaborava. One postaju mitovi o kojima se u uskim krugovima ljudi desetljećima raspredaju priče. Naučeni na umjetne granice između “stvarnog” i “nestvarnog”, između “lažnog” i “istinitog” te “razumnog” i “nerazumnog” nekako impliciramo da su pobijedili bolji izbori ili barem jedini mogući. No, sve izbore oko nas napravio je sustav – za svoje potrebe, a ne za dobrobit ljudi. Potom je sustav izgradio i svoju inačicu povijesti, pomno birajući što će ostati u njoj, a što će biti izbačeno. Iz ljudskog sjećanja sustavno su brisani mnogi ljude, uglavnom oni s istinski inovativnim idejama koje bi mogle promijeniti i samu paradigmu na kojoj se sustav temelji. Einsteinova čupava glava postala je dio pop-kulture, dok je Nikola Tesla, čiji je doprinos oblikovanju suvremenog svijeta neusporedivo veći i praktičniji, tek neki čudak koji je znao sa strujom. No, njegov doprinos i karizma bili su prejaki da bi ih se izbrisalo potpuno. Što nije slučaj s Austrijancem Viktorom Schaubergerom (1885. – 1958.), koji je ponudio jednako revolucionarne uvide i dokazao ih u praksi. Taj “čarobnjak vode”, bio je šumar i revni promatrač prirode. Njegov moto bio je “kopiraj i shvati”, što ga je učinilo i filozofom i izumiteljem onoga što je nazvao “tehnologija impozije“, koju je razvio na temelju vrtloga tekućina i kretanja u prirodi. (“Život u učenju od prirode”, Jane Cobbald, AGM, 2009.)

Izrada korita za prijevoz teških trupaca

Schaubergerova epopeja počela je koritima za prevoženje trupaca poslije 1. svj. rata. Dio njegovog lugarskog posla bio je dovlačenje već prodanog drveta s planine. Obično se to radilo teglenjem s upregnutim parom volova. Schauberger je vidio koliku bol na teškom terenu životinjama prouzrokuje teret koji su morale vući i podnositi vozačev bič, ali je također znao da vozač mora natovariti saonice što je više moguće da bi pokrio svoje troškove i zaradio plaću. Stoga je počeo razmišljati o prijevozu trupaca niz planinske brzake.

Takav je način ranije dvaput odbačen iz dva razloga. Smatralo se da bi se tako uništavala korita bujica i da teže klade bukve i bora neće plutati. No, Schauberger se sjećao kako je njegov otac prevozio tone bukovih stabala vodom na velike udaljenosti. Sjećao se očeva objašnjenja da noću, osobito za mjesečine, voda postaje svježija i žustrija te s lakoćom nosi teške trupce. Stoga je napravio improviziranu branu i ustavna vrata te u nju nabacao raspršene klade. Idućeg jutra plutale su brzakom bez teškoća, ali čim su se sunčane zrake probile do vode, drvo je potonulo. Kloneći se dnevnog svjetla, Viktor Schauberger je uspio gotovo cijelu pošiljku spustiti u dolinu, izuzimajući nekoliko jogunastih „topljenika“ zaostalih u dubokoj jaruzi.

Godine 1922. je za princa Adolfa von Schaumburg-Lippea dizajnirao i izgradio nekoliko korita za prijevoz trupaca i smanjio cijenu transporta na jednu desetinu prethodne cijene te omogućio i transport trupaca stabala težih od vode, kao što su bukva i jela. Ti kanali nisu bili nalik nijednome do tada. Bili su napravljeni od drveta i podignuti, zmijoliko kružeći niz strmine, a ne najkraćom crtom te su imali profil zatupljene strane jajeta. Za gradnju prvog, demonstracijskog korita Schauberger je sam prikupio novac za gradnju, tako da su njegov račun i samopoštovanje zavisili o uspjehu pothvata. No, kad je prvo korito iskušano, trupac je plutao kojih stotinjak metara, a zatim potonuo na dno. Voda je nadirala odostraga i prekrila stranice kanala, ali trupac se nije pokrenuo.

Tajna spiralnog kretanja vode

Schauberger je bio zaprepašten. Bio je siguran da su zavoji ispravni. Spustio se do bazena za zadržavanje vode, sjeo na kamen na toplom suncu i zagledao se u vodu. Sjedeći tako, osjetio je kako mu nešto vršlja u kožnatim hlačama. Poskočio je i spazio da je sjedio na zmiji koja se smotala na toplom kamenu. Dohvatio ju je, bacio u vodu i promatrao. Zapitao se kako zmija bez peraja pliva tako brzo. Predstavio je sebi zmijino gibanje kao petlju i shvatio da je izvodila naizmjenične vodoravne i okomite zavoje.

Sinula mu je zamisao. Rekao je radnicima da donesu tristo tankih daščica ariša i pokazao im kako ih zabiti pod kosinom u dnu korita. Kad su princ, princeza i nekoliko stručnjaka ujutro prisustvovati pokusnom spuštanju trupaca kroz otvorena vrata ustave teška klada se sjurila niz korito vijugajući s jedne na drugu stranu i iza zavoja nestala s vidika. Daščice u koritu, na koje ga je potakla vodena zmija, poticale su vodu da spiralno kruži prema unutra tako da smjer gibanja okreće prema središtu spirale, oslobađajući pritisak na obale ili stijenke cijevi za vodu i omogućujući da se vodom mogu transportirati objekti teži od vode. Kasnije se tim otkrićem Schauberger služio u regulaciji rijeka tako da voda ne dere obale te kod patentiranog pronalaska načina za poboljšanje protoka u cijevima za vodu.

Viktor Schauberger je 1924. postao savjetnik Javnog vijeća za korita za trupce austrijske države i počeo je s konstrukcijom velikih sustava korita, a 1929. je dostavio prve prijave za patente na polju vodnog inženjeringa i konstrukcije turbina. Počeo je istraživati kakoumjetno stvoriti centripetalno kretanje kod raznih tipova strojeva i predložio načinekorištenja hidroelektrične energije za mlazne turbine.

Jastreb, lososi i sila levitacije

Jedan od svojih glavnih principa, otkriće sile levitacije koja je suprotna gravitaciji, Schauberger je, kao i sve drugo, uočio u prirodi. Jedno od planinskih jezera je svake večeri u isto vrijeme nadlijetao jastreb. Sjurio bi se nad vodu te odletio s lososom u kandžama. Za mladog Schaubergera to je predstavljalo tajnu. Lososi nisu površinski plivači. Kako ga je jastreb uspijevao zgrabiti, a da i ne smoči noge?

Jedne večeri uspeo se na drvo i, skriven zelenilom, promatrao je teleskopom. Jastreb je stigao kao i obično. Kreštavo se oglasio i započeo letjeti prema gore praveći iznad jezera spiralu sa sve manjim krugovima. Iznenada se sjurio u jezero, lepetom krila zakočio iznad površine i veliki losos već se koprcao u njegovim kandžama. Viktor je bio hipnotiziran jastrebom pa nije gledao što su radili lososi. Zato se prvom prilikom vratio.

Ponovno u sumrak, lososi su i opet plivali u svojoj rupi, a jastreb je počeo u spirali kružiti nad jezerom. Ovaj put motrio je losose. Počeli su plivati u spirali, podražavajući let jastreba iznad njih, kao da ih njegovo kruženje navodi da se i oni sami počnu kretati na isti način i kao da ih privlači prema površini. Dok su se izdizali u vodi, oponašajući način uspinjanja ptice, plivali su sve bliže jedni drugima prema površini. Ribe u sredini spirale bile su blizu jedna drugoj pa su se njihove peraje najzad probile površinu vode. Jastreb je opet odletio s lososom u kandžama. Viktor se mnogih večeri vraćao da promatra ovu dramu, u kojoj kao da je jastreb spiralnim kretanjem povlačio ribe prema površini.

Principi prirode, implozivna i eksplozivna kretanja

Schauberger je smatrao da su dva oblika ključna za život – spirala i oblik jajeta. Spirala se udobno smješta u jajoliki oblik. Jaja čuvana s vrhom nadolje dulje će sačuvati svježinu. Amfore koje su se koristile za čuvanje hrane i pića, također su imale takav, inače nepraktičan, oblik. Schauberger je vjerovao da se tehnologija jajolikog oblika i spiralno gibanje koje mu prirodno pristaje može primijeniti i danas – za osiguravanje vode visoke kakvoće, za nove oblike energije koji mogu zamijeniti naftu i dizelske strojeve za koje je ustvrdio da su razarajući, rasipni i opasni.

Smatrao je da se život održava implozivnom vrstom kretanja, dok suprotna, eksplozivna sila rezultira uništenjem života. U svakoj situaciji aktivne su dvije vrste energije koje uvijek rade sinergijski, u suradnji – toplina i hladnoća, gravitacija i levitacija, pritisak i usisavanje te centrifugalna i centripetalna sila. Međusobno su suprotne, ali i komplementarne i interaktivne na recipročnoj osnovi. Smatrao je da su toplina, elektricitet i gravitacija međusobno povezani s hladnoćom, biomagnetizmom i levitacijom.

Hladnoća, centripetalna sila i biomagentizam morali su biti malo dominantniji kako bi evolucija napredovala jer su bili povezani s izgradnjom, stvaranjem formativnih energija, dok je Schauberger elektricitet smatrao silom ili energijom koju priroda koristi za dezintegraciju, razlaganje. Njegovo je stajalište bilo da je naša civilizacija nastala eksplozivnim procesima, upravo onima kojima se priroda koristi za razlaganje.

Viktor Schauberger je često u brzacima promatrao pastrve kako lakoćom plivaju uzvodno i preko slapova visokih po 60 metara, tek kormilareći malim pokretima repnih peraja. Pitao se koje su sile omogućavale da u divljoj bujici tako navladaju težinu vlastitog tijela i težinu vode koja teče prema njima? Zaključci su ga doveli do teorije prirodnih vrtloga i spiralnog kretanja prema središtu spirale. I drveće i ljudi rastu uvis, usprkos gravitaciji, zamijetio je Schauberger. Nešto ih osnažuje da se opiru sili teže. Tu suprotnu silu nazvao je levitacijom. “Mislim da bi bilo daleko bolje da je Newton ponajprije razmišljao kako je jabuka uopće došla gore”, zapisao je. Kod gorskih brzaka ta je sila nevidljiva zbog nizvodnog toka vode, koji je manifestacija gravitacijske sile.

Sila levitacije – izvorno gibanje

Levitacijska sila se spiralno uzdiže s dna prema središtu, a ne ide ravno prema gore. Schauberger je takvo gibanje nazvao izvornim gibanjem. No, mehanički pronalasci industrijske revolucije temelje se na obrnutom procesu. Strojevi rade spiralno prema van, prouzročavajući buku, toplinu i pritisak. Fosilna goriva se uništavaju da bi proizvele energiju ili gibanje te oslobađaju otrovni otpad. Schauberger je tu vrstu nazivao tehnoakademsko ili tehničko gibanje, koje se temelji na pritisku, tj. spiralnom rastu prema van. Ono vodi zagrijavanju, širenju i destrukciji komponenti, a priroda koristi to gibanje da bi prouzročavala raspadanje i truljenje. Zato je zapisao: “Ili je posvemašnja glupost ili najveći zločin svih vremena koristiti razgrađene atomske energije za izgradnju svjetskog gospodarstva”. Pa još: “Današnja tehnologija stremi naprijed sa silama koje djeluju unazad”. A iz toga je slijedio i njegov slijedeći zaključak: “Kako bi se to drukčije trebalo napraviti? Odgovor je jednostavan: točno suprotno od onoga kako se radi danas!”

Schauberger je zaključio da su ptice i ribe (čija su tijela izvedena da razviju levitacijske energije) privučene svojim medijem dok se kreću. To je suprotnost tehnologiji koja pokreće sve naše strojeve jer tehničko gibanje odbija i potiskuje. Izvorno gibanje poziva, privlači. Schauberger je zapisao: “Ptica ne leti – nju se leti. Riba ne pliva – ona je plivana.” Ta levitacijska energija, životna sila, sila koja uzdiže, sila je koja održava pastrvu na mjestu usred brzog potoka i omogućava lososima da prijeđu vrlo visoke vodopade. Temperatura vode pri tome jedan je od ključnih faktora, otkrio je Schauberger.

Zamolio je kolege šumare da u kotlu zagriju vodu 150 metara uzvodno od mjesta na kojem se nalazila pastrva i izliju je u potok. Čim su izlili kipuću vodu u potok, pastrva je istog trenutka počela mahati repom što je brže mogla i počela je plivati unatrag. Uvođenjem topline došlo je do kaosa, zaključio je Schauberger, a ljudi također uvode kaotičnu toplinu u okoliš u kojem se toplina koristi isključivo za uništavanje, umjesto da koriste sustave kojima bi se smanjila toplinu i dopustilo životu da se razvije jer život ne ovisi samo o toplini, već i o hladnoći. No, stvaralačke energije su uglavnom nevidljive, dok su rušilačke energije vidljive.

Kako su drveni kanali za spuštanje trupaca, koje je gradio posvuda u središnjoj Europi, već privukli pažnju šire javnosti, nije vidio zašto se jednako načelo ne bi moglo primijeniti kod vodovodnih cijevi. Sve dok je drvo dobre kakvoće i dobro položeno, potrajat će dulje od željeznih cijevi.

I ne samo to, vratio se zamisli koju je prvi put primijenio kod kanala za spuštanje trupaca, inspiriran plivanjem vodene zmije. Sad je, umjesto tankih daščica na stranama kanala, zamislio lopatice za vođenje od posrebrenog bakra pričvršćene na unutarnje stranice cijevi koje će poticati vodu da teče kružno-spiralnom prostornom krivuljom, okrećući se oko sebe. Voda potaknuta da teče u takvom kanalu ovim gibanjem postaje zdravija jer joj ono omogućuje da sve nečisto izbaci u vanjski dio cijevi. To gibanje daje vodi snagu da protječe sredinom cijevi poboljšavajući kakvoću i, također, održavajući zdravim drvo cijevi. Na odredište stiže zrela, zdrava pitka voda. Schauberger je napisao: “Učestalost raka povećava se srazmjerno dužini glavne željezne vodovodne cijevi.”

Znanstvena testiranja u 1950-ima

Schauberger je 1952. dobio priliku da svoje istraživanje predstavi na Tehničkom sveučilištu u Stuttgartu. Profesor Franz Popel iz Instituta za higijenu, u ime zapadnojemačke vlade, nevoljko je pristao obaviti neka istraživanja protoka vode u cijevima različitih oblika i materijala, da bi zaustavio Schaubergerove napade na njihove metode upravljanja rijekama.

U jednom od testova voda je otjecala u cijevi različitih oblika i materijala te je mjerena protočnost. Korištene su tri cijevi: ravna staklena, ravna bakrena i bakrena cijev u obliku opadajuće spirale poput roga. Voda koja je protjecala kroz staklenu cijev pokazala je najveći otpor, tj. najveće trenje. Ravna bakrena cijev pokazivala je manje trenje, ali spiralna bakrena cijev je prkosila očekivanjima. U jednom trenu mjerni uređaji bilježili su ništicu ili čak negativno trenje u vodi koja je otjecala tom cijevi. Tako je narušen jedan od svetih kanona znanosti, drugi zakon termodinamike, po kojem se zatvoreni sustav prazni bez novog dotoka energije.

Prof. Franz Popel je 15. ožujka 1952. zapisao: “Tumačenje i vrednovanje gore odabranih promatranja također dopušta hipotetički zaključak da sinkronizacija kinetičke energije tekuće vode proizvodi više energije zahvaljujući spiralnosti i uvrtanju cijevi nego što je potrebno da se svladaju gubitci nastali trenjem. Pojavljuje se neprekidno rastuće ubrzanje protoka vode.”

Zahvaljujući tome, danas je ime Viktora Scahubergera, otkrivača levitacije, nezaobilazno i kad se govori o free energyju.