Višednevno teroriziranje dojavama o podmetnutim bombama diljem Hrvatske, iznimno je neugodan model unošenja nereda i kaosa u zemlju s golemim potencijalom izazivanja šteta.

Potpredsjednik Vlade Božinović je to kvalificirao kao hibridni rat nakon što je unazad nekoliko dana rekao da su kreatori toga nereda i internetske domene s kojih se šalju takva pisma izvan zemlje.

Ni jedna država ne smije takve dojave procjenjivati istinitim ili lažnim bez detaljne policijske provjere, pa je lako zamisliti kolike goleme napore ulaže policija i svi sustavi sigurnosti u zemlji, kako bi se samo detektiralo ima li ili nema bombi, odnosno neposredne životne ugroze i opasnosti za ljude. Govorim “samo detektiralo” iako je to izniman napor i strašno bitno, jer je očito teško suprotstaviti se tom razornom udaru, prevenirati ga i ukloniti, a to morao biti konačan smisao svake državne ili međunarodne sigurnosne politike.

Jutros slušam u 7 i 30 jalovo nadosiranje o “sigurnosnim propustima” u Trumpovoj Americi gdje notorni Đivo Đurović samozvani specijalist za trumpističku opasnost i bivši obavještajac Letica mudruju o stvarima o kojima realno veze nemaju i koje su tisuću puta nevažnije hrvatskim ljudima od bilo čega u našim životima, dok danima u Hrvatskoj i bezbroj puta diljem Europe slično bombardiranje dojavama o postavljenim eksplozivima izaziva kaos s golemim štetama, na što očito Europa nema nikakav odgovor. I u takvim okolnostima, u sred takvih izazova očito je establišmentu daleko važnija sumanuta borba protiv Trumpa, nastojeći ga prikazati kao šarlatana, od pokušaja ozbiljnog pristupa problemima s kojim se konkretno suočavamo.

To nije samo šarlatanstvo, iako većega od toga nema, to je neodgovorno štetočinstvo i siguran znak potpune dezorijentacije i neodgovornosti poretka.

Za početak bi bilo iznimno informativno razgovarati o tome, a pogotovo o nesagledivim posljedicama takvog hibridnog rata, konkretno za Hrvatsku, koja egzistencijalno ovisi o međunarodnoj i unutarnjoj projekciji sigurnosti.

S jedne strane, uz goleme štete koje izaziva u kontinuitetu prekid rada javnih institucija, škola i vrtića, sudova, banaka, trgovačkih centara, prometa na kolodvorima i aerodromima, možemo samo zamisliti kakva se opasnost krije u takvim udarima uoči i tijekom turističke sezone na hotele i turističke gradove?

Europa godinama ulaže suluda materijalna sredstva u izazivanje neprijateljstava s moćnim silama ustrajavajući na neupitnim zabludama i pogreškama, još veća sredstva u silne perverzije pod krinkom ljudskih prava, s rigidnih ideoloških pozicija se sukobljava i izaziva neprijateljstva na svakom koraku, niz najvećih i najjačih europskih država pod tim političkim nazivom Europa nema u opasnoj mjeri ni iz bliza efikasan sigurnosni nadzor u svojim zemljama, niti se desetljećima unazad u sigurnost ulagalo stoti dio onoga što se ulagalo u stvaranje mreže političkog i društvenog kontroliranja svega do najsitnijih detalja u funkciji spriječavanja alternative uspostavljenom lijevoliberalnom poretku s pederskom i transrodnom agendom u središtu.

Koliko je poznato Europa nema ni jedan efikasan obrambeni sustav za uspješnu borbu protiv kibernetičkih udara, a vjerojatno ima tisuće i tisuće kvazisigurnosnih stručnjaka, koji troše golema javna sredstva za pametovanje o “strategijama”. Da se samo jedan posto sredstava uloženih u seksualno-identitetski preodgoj naroda i produkciju suludih prava ulagalo u razvoj sustava sigurnosti, teško bi se nekome isplatilo bez preuzimanja neprihvatljivog rizika udarati dojavama o bombama narode Europe.

Treba li uopće postavljati pitanje koliko je u tom aspektu sigurnosti Hrvatska ovisna o samoj sebi, a elementarno funkcioniranje države, društva, svega, nam ovisi o tome.
Na tom i sličnim pitanjima se razlikuju “stabilna vlast” i “stabilna država”.

Smrtonosno je svakome narodu brkati te pojmove i poistovjećivati ih bez razmišljanja, a bezizlazno je biti barjaktar u tuđim bitkama.
Konačno: Može li današnja Hrvatska podnijeti toliko neprijatelja, a pogotovo takve “prijatelje”?