pokušaj nacionalnog preoblikovanja Dubrovnika
O srpskom nacionalnom prisvajanju dubrovačke književne baštine u 19. stoljeću i granicama povijesnih dokaza
Povijest se ne osvaja samo vojskom i oružjem-pokušava se osvojiti i tumačenjem prošlosti:
– tuđi se književnici proglašavaju svojima,
– jezik postaje dokaz nacionalne pripadnosti,
– kulturna baština drugoga naroda uključuje se u vlastiti nacionalni kanon.
Takvi pokušaji mogu ostaviti dubok trag u historiografiji, ali njihova uvjerljivost ovisi o tome mogu li izdržati provjeru izvornih dokumenata.
Jedan od zanimljivih primjera takva procesa je nastojanje dijela srpskih intelektualaca 19. st. (pa i 21. ) da dubrovačku književnost uključe u srpsku nacionalnu književnu povijest. Taj je proces potrebno promatrati u kontekstu europskoga romantizma, nastanka modernih nacionalnih pokreta i tadašnjih rasprava o odnosu jezika, vjere i nacije.
U 19. stoljeću jezik je postao jedno od glavnih mjerila nacionalne pripadnosti.
U takvu je ozračju Vuk Stefanović Karadžić zastupa shvaćanje kako štokavski govor ima središnje mjesto u određivanju srpskoga jezičnog prostora. Takvo je shvaćanje omogućilo da se književna djela nastala u različitim povijesnim, vjerskim i političkim sredinama tumače kao dio srpske nacionalne književnosti.
Međutim, iz činjenice da su Dubrovčani pisali štokavskim govorima ne proizlazi automatski da su se smatrali Srbima.
Jezik, vjera, politička pripadnost i nacionalna svijest povezane su, ali nisu istovjetne kategorije.
Osobito je opasno moderne nacionalne identitete bez provjere preslikavati na pisce koji su živjeli stoljećima prije oblikovanja modernih nacionalnih pokreta.
Dubrovačka Republika imala je vlastitu političku organizaciju, diplomaciju, zakone, ustanove i književnu tradiciju. Njezina se povijest ne može jednostavno svesti na nacionalne kategorije koje su se oblikovale u 19. stoljeću.
Nikolajević, Ban i Pucić: tri različita puta prema istoj književnoj baštini
Godine 1838. Đorđe Nikolajević objavio je tekst naslovljen „Spisatelji dubrovački koi su srbskim jezikom, a talijanskim slovima pisali”. U nastavcima koji su slijedili predstavio je niz dubrovačkih književnika kao dio srpske književne tradicije. Među imenima koja se pojavljuju u tom književnopovijesnom okviru bili su Džore Držić, Mavro Vetranović, Marin Držić, Dinko Ranjina i Ivan Gundulić.
Ti tekstovi su dokaz da je dio srpskih intelektualaca već u prvoj polovici 19. stoljeća dubrovačke pisce uključivao u “srpski nacionalni književni kanon” .
Ali riječ je o nacionalnoj interpretaciji iz 19. st, a ne o neposrednom svjedočenju o nacionalnoj samoidentifikaciji svakoga od tih pisaca.
Matija Ban otišao je korak dalje u teorijskom obrazlaganju takva pristupa. U pjesmi „Materi srbskoj” iz 1851. zastupao je “ideju srpskoga nacionalnog zajedništva koje nadilazi razlike između istočne i zapadne Crkve”
U govoru o Ivanu Gunduliću, održanom pred Srpskom kraljevskom akademijom 27. prosinca 1887. i objavljenom 1888., dubrovačku je književnost tumačio “unutar srpske nacionalne povijesti.”
Medo Pucić, poznat i kao Orsatto Pozza, predstavlja drukčiji slučaj. Bio je dubrovački katolički plemić i književnik koji je “osobno prihvatio srpsku nacionalnu identifikaciju.” Njegov primjer pokazuje kako se među dijelom dubrovačkih katolika doista razvijala srpska nacionalna ideja.
No osobno nacionalno opredjeljenje jednoga književnika ne može se automatski prenijeti na sve njegove suvremenike, a još manje na cjelokupnu prošlost Dubrovnika.
Povijesno je važno razlikovati tri stvari:
-nacionalno opredjeljenje pojedinca,
-program nacionalnoga književnog pokreta i
-povijesni identitet zajednice.
Njihovo poistovjećivanje vodi zaključcima koje izvori ne moraju potvrđivati.
Dubrovnik nije nastao u 19. st
Prije nego što su nacionalni programi 19. st. počeli književnu baštinu razvrstavati prema modernim nacionalnim kriterijima, Dubrovnik je već imao stoljeća vlastite političke i kulturne povijesti.
Dubrovačka Republika postojala je kao zasebna politička zajednica sve do 1808. godine. Njezina državna uprava ostavila je opsežnu dokumentaciju: odluke Senata, diplomatsku korespondenciju, zakonske tekstove, ugovore, oporuke i druge spise.
Upravo zato povijesno istraživanje mora početi od dokumenata, a ne od nacionalnih želja kasnijih naraštaja.
-Ako se želi dokazati kako je Republika razumjela vlastiti politički identitet, potrebno je pregledati njezine izvorne spise.
– Ako se želi utvrditi kako se neki književnik nacionalno određivao, treba tražiti njegove vlastite izjave, pisma i suvremena svjedočanstva. – Ako se tvrdi da je neka književna tradicija pripadala određenoj naciji, potrebno je pokazati na kojim se dokazima takva tvrdnja temelji.
U dostupnim istraživanjima ovdje razmotrenima nije utvrđen dokaz na temelju kojega bi se Dubrovačka Republika kao država mogla jednostavno proglasiti srpskom. To nije tvrdnja da u dubrovačkim spisima ne postoje nikakva spominjanja Srba, jezika ili drugih naroda. To je upozorenje da se državna pripadnost i nacionalni identitet ne smiju zaključivati temeljem pojedinačnih jezičnih ili kulturnih dodirnih točaka.
Kulturna baština nije prazno mjesto koje čeka novoga vlasnika
Nacionalni pokreti 19. stoljeća su nastojali proširiti vlastite povijesne korijene. To nije bio isključivo srpski fenomen: slične su se rasprave vodile diljem Europe. No činjenica da je neki postupak bio dio širega europskog procesa ne oslobađa povjesničara obveze da ispita dokaze za svaku konkretnu tvrdnju.
U slučaju Dubrovnika, jezična bliskost, zajednički književni prostor i osobna opredjeljenja pojedinih autora ne daju pravo da se bez dodatnih dokaza prisvoji cijela politička i kulturna prošlost Republike. Dubrovnik se ne može razumjeti kroz nacionalne programe koji su nastali nakon njegova nestanka.
Legitimno znanstveno pravo je istraživati. Pitanje je mogu li se ti pisci proglasiti Srbima samo zato što su pisali štokavskim govorom ili zato što ih je neki kasniji autor uključio u srpski književni kanon. Za takav zaključak potrebni su konkretni povijesni dokazi.
Nastojanja da se dubrovačka književnost uključi u srpski nacionalni kanon nisu bila bez utjecaja.
Ostavila su trag u književnoj historiografiji i nacionalnim raspravama.
Jel opravdano govoriti o jednoj, jedinstvenoj osvajačkoj organizaciji koja je imala potpuno razrađen plan…. Vrijeme će dati odgovor.
Tijekom 19. stoljeća hrvatski je nacionalni pokret također razvijao vlastite kulturne i književne institucije, a dubrovačka je književnost postala važan dio hrvatskoga književnog kanona. Političke promjene, razvoj nacionalnih ustanova i različita tumačenja književne prošlosti utjecali su na to kako su Dubrovnik i njegovi pisci predstavljani u kasnijim historiografijama.
Za uspjeh ili neuspjeh pojedinoga nacionalnog programa treba ispitati njezin dugoročni utjecaj, institucije koje su je podupirale i dokaze kojima je obrazlagana.
Povijest se ne dokazuje preimenovanjem….Slučaj Dubrovnika pokazuje koliko je tanka granica između legitimnog proučavanja zajedničke kulturne baštine i njezina nacionalnog prisvajanja.
Nikolajević, Ban i Pucić važni su za razumijevanje srpskih nacionalnih ideja 19. stoljeća, ali njihove tvrdnje same po sebi ne mogu zamijeniti dokumente iz vremena dubrovačkih književnika i Dubrovačke Republike.
Nijedan narod ne mora imati jednaku povijesnu putanju kao drugi da bi imao pravo na vlastiti identitet. Ali nijedan narod ne može nedostatak pojedinih vrsta povijesnih izvora nadomjestiti jednostavnim proglašavanjem tuđe baštine svojom. Povijesna se tradicija ne stvara naknadnim preimenovanjem, nego se istražuje, uspoređuje i dokazuje.
Dubrovačka književnost pripada europskoj kulturnoj povijesti i otvorena je istraživanju svih znanstvenika. No njezino tumačenje mora počivati na izvornim tekstovima, povijesnom kontekstu i provjerljivim činjenicama. Kulturna baština nije teritorij koji se osvaja tvrdnjom; ona je povijesna ostavština čije se podrijetlo i značenje moraju dokazivati.
Izvori i literatura za daljnju provjeru
– Ivo Banac, „The Confessional ‘Rule’ and the Dubrovnik Exception: The Origins of the ‘Serb-Catholic’ Circle in Nineteenth-Century Dalmatia”, Slavic Review, 42/3 (1983).
– Đorđe Nikolajević, „Spisatelji dubrovački koi su srbskim jezikom, a talijanskim slovima pisali”, Srbsko-dalmatinski magazin, nastavci iz 1838.–1841.
– Matija Ban, O Ivanu Gunduliću, Beograd: Srpska kraljevska akademija, 1888.
– Državni arhiv u Dubrovniku, fond Senata Dubrovačke Republike (Consilium Rogatorum).
– UNESCO, „Archives of the Republic of Dubrovnik (1022–1808)
