Connect with us

KULTURA

Dan grada Sirokog Brijega

Published

on

Dan Grada Širokog Brijega: Od snažnog gospodarstva do novih ulaganja koja određuju budućnost grada

Izdvajamo

13.08.2026

HDZ BiH

Galerija 1
Galerija 2
Galerija 3
Galerija 4
Galerija 5
Galerija 6
Galerija 7
Galerija 8
Galerija 9
Galerija 10
Galerija 11
Galerija 12
Galerija 13
Galerija 14
Galerija 15
Galerija 16
Galerija 17
Galerija 18
Galerija 19
Galerija 20
Galerija 21
Galerija 22
Galerija 23

„Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom. Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.“

Šimićevi stihovi iz „Pjesme jednom brijegu“ dali su posebno značenje ovogodišnjem Danu Grada Širokog Brijega – gradu koji svetkovinu Velike Gospe dočekuje oslonjen na svoju prošlost, ali jasno okrenut onome što dolazi.

„Čvrsto i snažno gospodarstvo i širokobriješka poduzeća, moderne tvrtke koje izvoze diljem Europe, nastali su na radišnosti – od nekadašnjih rudara boksita do današnjih modernih poduzetnika. Tako se voli svoj dom. Tako se voli Široki Brijeg i tako želim da se vole hrvatski narod i Bosna i Hercegovina. Na tim vrijednostima želim da gradimo naše društvo kao kuću, ne na pijesku, nego na stijeni. Te vrijednosti jamac su uspješne, moderne Bosne i Hercegovine u kojoj je hrvatski narod ravnopravan i jednakopravan u svojoj domovini“, poručila je zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Darijana Filipović u obraćanju na svečanoj sjednici.

Svečana sjednica održana je u obnovljenoj kinodvorani Hrvatskog kulturnog doma – Kino Borak, a vrpcu su prigodno presjekli zastupnica Filipović, gradonačelnik Širokog Brijega Ivo Pavković, federalna ministrica kulture i športa Sanja Vlaisavljević i ravnatelj Hrvatskog kulturnog doma Široki Brijeg Toni Galić. Prvi nastup u novouređenom prostoru pripao je akademskom glumcu i Širokobriježaninu Luki Sliškoviću, čime je obnovljeni Borak već prvoga dana ponovno postao mjesto susreta grada i njegove publike.

Filipović je u nastavku obraćanja naglasila kako se pripadnost vlastitom gradu potvrđuje prije svega vrijednostima koje se u njemu žive.

„Ne samo kroz riječi prigodnih govora, nego se ljubav prema svom gradu vidi u čistom vrelu Borka i čistoj Lištici. To je ljubav koja je ugrađena u Široki Brijeg. Strpljivost kad je teško, ustrajnost, odlučnost i zajedništvo, poniznost kad je lako i kad je dobro – te su vrijednosti jamac uspješne, moderne Bosne i Hercegovine“, dodala je Filipović.

Na svečanosti je sudjelovalo izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine, u kojem su, uz predsjednika dr. Dragana Čovića, bili predsjedateljica Vijeća ministara BiH Borjana Krišto i zastupnica Filipović.

Prije početka svečane sjednice, na Trgu širokobrijeških žrtava zajedničko izaslanstvo Grada Širokog Brijega i HNS-a BiH položilo je vijenac i zapalilo svijeće u spomen na poginule i preminule hrvatske domoljube. Počast su odali i predstavnici braniteljskih udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, dok je molitvu predmolio fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva „Sluge Božje fra Andrija Topić i 49 braće“.

„Ovo je prigoda da se prisjetimo svih žrtava kroz povijest i Domovinski rat, ali i svih onih koji su nakon rata radili da danas imamo Široki Brijeg kakav imamo – grad koji može biti na ponos svima nama u Bosni i Hercegovini. Uistinu, mnogi bi se mogli ugledati na Hercegovinu i naš Široki Brijeg, ne samo kada je riječ o infrastrukturi koju gradimo, nego i o vrijednostima koje ovdje živimo. Često smo govorili da trebamo ići u Europu i Europsku uniju, preuzimati vrijednosti i prenositi ih ovamo. Mislim da smo u tome uspjeli i da danas Europa može učiti od nas, ne samo o našoj kulturnoj baštini i tradiciji, nego i o načinu života. Sretan Dan Grada Širokog Brijega svim njegovim žiteljima i svima koji ga vole“, kazao je predsjednik Čović.

Razvojna slika Širokog Brijega u proteklom se razdoblju mijenjala kroz niz zahvata u različitim dijelovima grada.

„U proteklom razdoblju značajno smo ulagali u razvoj infrastrukture. Iako ti projekti često nisu u središtu pozornosti, upravo oni najviše utječu na kvalitetu svakodnevnog života. Obnavljali smo i gradili prometnice, uređivali raskrižja, širili i modernizirali vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, ulagali u javnu rasvjetu te uređivali parkove, igrališta i druge javne površine. Snaga Širokog Brijega nisu samo njegovi projekti, zgrade i ceste. Njegova su najveća snaga ljudi koji ga vole i u njemu stvaraju, koji će ga sutra predati novim generacijama“, naglasio je gradonačelnik Pavković.

Među ulaganjima na koja se Pavković osvrnuo posebno mjesto zauzimaju projekti u obrazovanju te prometnoj i komunalnoj infrastrukturi. Grad Široki Brijeg i Vlada Županije Zapadnohercegovačke potpisali su ugovor o sufinanciranju kapitalnih projekata u obrazovanju vrijedan 1,5 milijuna KM, koji obuhvaća izgradnju Srednje strukovne škole i rekonstrukciju osnovnih škola.

Među konkretnim infrastrukturnim zahvatima je i rekonstrukcija raskrižja na ulazu u gospodarsku zonu Knešpolje, a potpisani su i ugovori za sufinanciranje kanalizacijskog kolektora, vodoopskrbne i fekalne kanalizacijske mreže u industrijskoj zoni Knešpolje te godišnje otplate investicijskog kredita EIB-a.

Obrazovni projekti predstavljaju jedno od područja izravne suradnje Grada i Županije, na čije je šire značenje ukazao predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke Predrag Čović.

„Posebnu odgovornost imamo prema mladima i obrazovanju. Županija Zapadnohercegovačka danas je demografski snažna i gospodarski konkurentna, a obrazovni sustav i škole moraju biti mjesta u kojima se usvajaju znanja te razvijaju sposobnosti, talenti, kompetencije, odgovornost i samopouzdanje. To nije samo ulaganje u građevinske objekte – to je ulaganje u znanje, vještine i budućnost naše djece. Županija i lokalne zajednice partneri su u planiranju i razvoju. Kada zajedno planiramo, veće su mogućnosti za financiranje projekata, a kada zajedno nastupamo prema Federaciji i državnim institucijama, naš je glas snažniji“, istaknuo je predsjednik Vlade ŽZH.

O važnosti potpore projektima čija realizacija nadilazi mogućnosti lokalne razine govorio je i predsjednik Gradskog vijeća Vilson Crnjac.

„Danas s ponosom gledamo naš moderan, razvijen i gospodarski snažan Široki Brijeg. Gledajući u budućnost, ostajemo čvrsto ukorijenjeni u vrijednostima koje su nas održale – vjeri, radu, obitelji i zajedništvu. Zahvaljujem svima koji razumiju potrebe i važnost Širokog Brijega i koji podržavaju projekte važne za razvoj našega grada, bez čije pomoći i potpore mnoge od njih ne bismo mogli financirati niti realizirati“, kazao je Crnjac.

Uz navedene dužnosnike, svečanosti su nazočili predsjednik Glavnog vijeća HNS-a BiH Božo Ljubić, članovi Predsjedništva HNS-a BiH Josipa Prskalo, Miro Grabovac Titan i Helena Lončar, izaslanik u Domu naroda PSBiH Zdenko Ćosić, zastupnik u Zastupničkom domu PSBiH Predrag Kožul, ministar pravde BiH Davor Bunoza, zamjenik ministra vanjskih poslova BiH Josip Brkić, zamjenik ministra obrane BiH Slaven Galić, predsjedatelj Doma naroda Parlamenta FBiH Tomislav Martinović, dopredsjednik Vlade FBiH i federalni ministar financija Toni Kraljević, federalna ministrica prometa i komunikacija Andrijana Katić, federalni ministar pravde Vedran Škobić, zastupnici u Hrvatskom saboru Dario Pusić i Nevenko Barbarić te generalni konzul Republike Hrvatske u Mostaru Marko Babić. Uz njih su bili i brojni zastupnici i izaslanici u Parlamentu FBiH, predstavnici županija i gradova, braniteljskih udruga, akademske i crkvene zajednice te gospodarskog, kulturnog i športskog života.

Završni dio sjednice pripao je ljudima i institucijama čiji je rad ostavio trag u različitim područjima života Širokog Brijega. Ovogodišnja priznanja povezala su gospodarstvo i visoko obrazovanje s očuvanjem jezične baštine, književnošću i kulturom. Uime nagrađenih obratio se rektor Sveučilišta u Mostaru prof. dr. sc. Ivo Čolak.

„Posebno mi je drago što je Grad prepoznao naš rad. Sveučilište u Mostaru danas nema samo rektora iz Širokog Brijega, nego i pet dekana iz Širokog Brijega. Zato ostajemo ovdje u što većem broju, i mi i naša djeca. Široki Brijeg i naše šire okruženje pokazali su da se to može i kako se to može“, zaključio je rektor Čolak.

Izvor: hnsbih.ba

Continue Reading

KULTURA

Odgodjeni Sluzbeni put

Published

on

Moj devetogodišnji sin usput me pitao hoće li sada, kad sam se vratio sa službenog puta, “mamin posjetitelj” prestati dolaziti. Kad sam ga pitao na što misli, slegnuo je ramenima i rekao: “Onaj čovjek koji spava u tvojoj sobi kad god si ti odsutan.” Te večeri otkazao sam let, a da to nikome nisam rekao, i parkirao automobil dvije ulice dalje od vlastite kuće. Unutra se moja žena nasmiješila, poljubila me na rastanku i bila uvjerena da sam već u avionu. Do zalaska sunca otkrit ću da je najveću laž u mom braku razotkrila jedina osoba koja je bila previše nevina da bi uopće shvatila da govori istinu.

One večeri kad me moj devetogodišnji sin pitao zašto mamin posjetitelj spava u mom krevetu samo kad putujem zbog posla, shvatio sam da dijete može uništiti laž, a da ni ne zna da ona postoji.

Nije plakao.

Nije bio uplašen.

Bio je samo znatiželjan.

“Tata?”

Podigao sam pogled s kovčega koji sam raspakiravao.

“Što je, prijatelju?”

Luka je sjedio na rubu mog kreveta u pidžami sa superjunacima i pažljivo skidao omot s čokoladice koju sam mu donio s aerodroma.

“Kad si večeras doma…”

Zastao je.

“…znači li to da mamin posjetitelj neće doći?”

Ruke su mi se ukočile na patentnom zatvaraču kovčega.

“Kakav posjetitelj?”

Trepnuo je.

“Onaj čovjek koji dolazi kad te nema.”

Na djelić sekunde iskreno sam pomislio da možda govori o majstoru.

“Kakav čovjek?”

“Onaj za kojeg mama kaže da joj je prijatelj.”

Natjerao sam se da se nasmiješim.

“Aha?”

Kimnuo je.

“Obično dođe nakon što Mia zaspi.”

Srce mi je počelo brže udarati.

Moja kći Mia upravo je napunila pet godina.

“Što on radi ovdje?”

“Ponekad večera s mamom.”

“Onda gledaju filmove.”

Teško sam progutao.

“A onda?”

Luka me pogledao kao da je odgovor očit.

“Odu u tvoju sobu.”

Zurio sam u njega.

“Kako to misliš?”

“Zatvore vrata.”

“Jedne noći probudio sam se jer sam morao na WC, a ujutro sam ga vidio kako izlazi.”

Svi zvukovi u sobi kao da su nestali.

“Ostao je cijelu noć?”

Luka je kimnuo.

“Mislim da jest.”

“Gdje je spavao?”

Pokazao je ravno na moj jastuk.

“U tvojoj sobi.”

Sigurno je nešto pogrešno shvatio.

Djeca često pobrkaju stvari.

Možda je Ana dopustila nekom starom obiteljskom prijatelju da prespava jer je bilo kasno.

Možda je spavao u gostinskoj sobi, a Luka je samo pretpostavio drukčije.

Mora postojati neko logično objašnjenje.

“Pa nemamo li još jednu spavaću sobu?”

“Imamo.”

“Pa zašto onda misliš da spava ovdje?”

Luka je slegnuo ramenima.

“Ne znam.”

“Uvijek odu u tvoju sobu.”

Usta su mi se potpuno osušila.

“Je li se to dogodilo više puta?”

Tiho je počeo brojiti na prste.

“Mislim…”

“…četiri.”

Četiri.

Ne jednom.

Ne dvaput.

Četiri puta.

“Kada?”

“Kad su ti službena putovanja baš duga.”

Zatim su mu ramena klonula.

“Mama je rekla da ti ne smijem reći.”

Osjetio sam kao da se nešto u meni slomilo.

“Što je mama točno rekla?”

“Rekla je da jako puno radiš.”

“I da bih te samo rastužio kad bih ti rekao.”

U očima mu se odjednom pojavila zabrinutost.

“Nisam smio ništa reći.”

“Nisi valjda ljut?”

Spustio sam se na koljena i čvrsto ga zagrlio.

“Ne.”

Glas mi je gotovo zadrhtao.

“Nisam ljut na tebe.”

“Napravio si točno ono što je trebalo.”

Uzvratio mi je zagrljaj.

“Ne volim čuvati tajne.”

“Znam.”

“Nikad nećeš upasti u nevolju zato što mi kažeš istinu.”

Kimnuo je uz moje rame.

“Obećavaš?”

“Obećavam.”

—

Zovem se Marko Kovač.

Imam četrdeset četiri godine.

Punih trinaest godina iskreno sam vjerovao da imam sretan brak.

Moja supruga Ana i ja izgradili smo život koji je izvana izgledao kao savršeni hrvatski obiteljski život.

Prekrasna kuća u mirnom predgrađu Zagreba.

Dvoje divne djece.

Stabilne karijere.

Ljetna putovanja automobilom.

Nedjeljni roštilji.

Izvana je izgledalo kao da živimo život o kojem drugi samo sanjaju.

Iznutra…

Nisam imao pojma da se moj brak već raspada.

Radio sam kao regionalni direktor prodaje u tvrtki za medicinsku tehnologiju.

Godinama mi je raspored putovanja bio brutalan.

Split.

Beč.

München.

Budimpešta.

Ponekad bih bio odsutan dvije noći.

Ponekad pet.

Mrzio sam što propuštam Lukine nogometne utakmice.

Školske priredbe.

Subotnje jutarnje palačinke.

Ali svako unapređenje značilo je veću financijsku sigurnost za moju obitelj.

Ili sam barem tako mislio.

Kad god bih se ispričao zbog toga što opet moram na put, Ana bi se samo nasmiješila.

“Mi smo dobro.”

“Djeca razumiju.”

“Ponosni smo na tebe.”

Nikad nisam posumnjao.

Ni jednom.

—

Te večeri, nakon što je Luka otišao spavati, tiho sam provjerio Miju.

Čvrsto je spavala, a jednom malom rukom držala je plišanog zeca.

Maknuo sam joj pramen kose s lica.

Koliko je noći neki stranac prošao tik pokraj njezine sobe?

Je li mislila da je to potpuno normalno zato što joj je majka tako rekla?

Od same pomisli fizički mi je bilo mučno.

Dolje se Ana smijala nekoj šali na televiziji.

Zvuk njezina smijeha dopirao je uz stepenice.

Opušten.

Bezizražajno bezbrižan.

Zvučala je kao žena koja nema nijednu tajnu na svijetu.

—

Nisam je odmah suočio s tim.

Ne zato što nisam vjerovao Luki.

Nego zato što mi je trebao čvrst dokaz.

Djeca mogu pogrešno protumačiti stvari.

Sjećanja se mogu pobrkati.

Da sam Anu optužio bez dokaza, sve bi porekla — a ako je stvarno postojao neki muškarac, samo bi postala opreznija u skrivanju.

Zato sam čekao.

Nakon što je Ana zaspala, tiho sam se izvukao iz kreveta.

Nisam prekopavao cijelu kuću.

Samo sam pogledao mjesta gdje bi se nešto neobično moglo prirodno stopiti s ostatkom stvari.

U našoj kupaonici, odmah pokraj mog električnog brijača, nalazila se četkica za zube zatvorena u plastičnoj putnoj kutijici.

Nije bila moja.

Ana je koristila potpuno drugu marku.

Uzeo sam je.

Gotovo nova.

Jedva korištena.

U stražnjem dijelu ormarića s lijekovima bio je muški dezodorans koji nikada nisam kupio.

Nisam prepoznavao marku.

Nije bio skup.

Samo jednostavno nije pripadao našoj kući.

Ništa od toga samo po sebi nije dokazivalo prevaru.

Ali kad se sve spoji…

Te stvari nisu pripadale tamo.

Otišao sam do ormara u gostinskoj sobi.

Iza nekoliko zimskih jakni visjela je tamnoplava majica s kratkim patentnim zatvaračem na ovratniku.

Veličina L.

Ja sam nosio M.

Na rukavu je još bila pričvršćena etiketa iz Peek & Cloppenburga.

Bez računa.

Samo majica.

Puls mi je počeo ubrzavati.

Tiho sam fotografirao sve mobitelom, a zatim sve vratio točno onako kako sam pronašao.

Sitni tragovi.

Ništa potpuno neoborivo.

Ali dovoljno da me prestravi pomisao da Luka možda nije pogrešno shvatio baš ništa.

—

Sljedećeg jutra doručak je djelovao mučno normalno.

Mia je ponosno objavila da je u vrtiću nacrtala leptira.

Luka je tiho jeo pahuljice.

Jedva da je pogledao majku.

Bilo je vrlo suptilno.

Ali kad sam to jednom primijetio…

Više nisam mogao prestati primjećivati.

“U koliko ti je let za München?” upitala je Ana dok je ulijevala kavu.

“Oko pet.”

Kimnula je.

“Javi mi kad budeš u avionu.”

“Hoću.”

Nasmiješila se.

“Ja ću zabavljati djecu dok te nema.”

Uzvratio sam osmijeh.

Na djelić sekunde izgledala je točno kao djevojka u koju sam se zaljubio na fakultetu.

Da Luka ništa nije rekao…

Povjerovao bih u cijelu predstavu.

—

Nakon što sam odveo djecu u školu i vrtić, otišao sam u ured.

Pokušao sam raditi.

Nisam mogao.

Svaka tablica na ekranu izgledala mi je zamagljeno.

Svaki poziv preko Teamsa činio se kao gubitak vremena.

Oko podneva otvorio sam svoj raspored putovanja.

Let je i dalje bio zakazan za 17:00.

Nekoliko minuta samo sam zurio u ekran.

Onda sam nazvao.

Nisam namjeravao ući u taj avion.

Nazvao sam svog nadređenog.

“Imam iznenadnu obiteljsku situaciju.”

Zastao je.

“Je li kod kuće sve u redu?”

“Iskreno, trenutno ne znam.”

Nije dalje zapitkivao.

“Uzmi koliko god ti dana treba, Marko.”

Otkazao sam let.

Ani nisam ništa javio.

Ako je stvarno postojao neki muškarac…

Večeras ću dobiti sve odgovore.

U pet sati stavio sam kovčeg u prtljažnik, točno onako kako sam to uvijek radio.

Ana me poljubila na prilazu kući.

“Sretan put.”

“Nedostajat ćeš mi.”

“I ti meni.”

Luka me čvrsto zagrlio.

“Volim te, tata.”

“I ja tebe, prijatelju.”

Izvezao sam se s prilaza i krenuo prema autocesti.

Deset minuta kasnije…

Sišao sam na prvom izlazu.

Okrenuo automobil.

I parkirao dvije ulice dalje od vlastite kuće.

Nisam tražio osvetu.

Nisam pokušavao izazvati tučnjavu.

Samo sam želio istinu.

I prvi put u trinaest godina…

Bio sam prestravljen od pomisli da ću je stvarno saznati.

Continue Reading

KULTURA

Jasmina Jovanovski..Kako da razumemo čoveka, a ne izgubimo sebe.

Published

on

Godinama sam mislila da me sposobnost da razumem ljude štiti od loših odnosa.

Mnogo kasnije sam shvatila da me je upravo ta sposobnost ponekad najduže zadržavala u njima.

Više od dvadeset godina zanima me čovekov unutrašnji svet.

Moj put je počeo kroz duhovnost i proučavanje poznanja duše, mnogo pre nego što sam počela ozbiljnije da se bavim psihologijom odnosa.

I veoma rano naučio me je nečemu u šta i danas verujem:

Promena počinje od nas.

Od spremnosti da pogledamo sebe. Da vidimo i svoje svetlo i svoju tamu. Da prepoznamo ono što ponavljamo i menjamo ono što možemo.

Dugo mi je taj pogled bio prirodan.

Kada nešto zaboli, pitaj se šta ti to govori o tebi. Kada se nešto ponavlja, pogledaj svoj obrazac. Kada odnos ne funkcioniše, vidi šta ti možeš drugačije.

I mnogo toga u tome jeste dragoceno.

Ali postoji granica koju tada nisam dovoljno dobro videla…

Samopreispitivanje može da nas menja.

Ali može i da nas navikne da svaki put kada nas neko povredi prvo tražimo grešku u sebi.

Manipulativne obrasce počela sam ozbiljnije da proučavam mnogo kasnije.

Imala sam sreću da učim od nekoga ko mi je otvorio potpuno drugačiji pogled na tu stranu ljudskih odnosa.

I tada sam naišla na nešto što me je posebno zaintrigiralo:

Tamnu stranu empatije.

Ne kao dijagnozu. Ne kao etiketu za druge.

Nego kao paradoks.

Jer ista sposobnost koja nam pomaže da duboko razumemo drugog čoveka može da postane razlog zbog kojeg predugo ostajemo tamo gde nas boli.

Vidimo strah iza povlačenja. Povredu iza grubosti. Nesigurnost iza kontrole.

Tražimo razlog.

I često ga pronadjemo.

A onda se dogodi nešto što je mnogo teže primetiti…

Počnemo da mešamo razumevanje sa opravdavanjem.

A razlog nije isto što i opravdanje.

Neko može biti povredjen i može povredjivati.

Može imati svoju priču i ipak biti odgovoran za ono što radi.

Možemo razumeti zašto je neko takav i ipak odlučiti da nešto više ne prihvatamo.

Dve stvari mogu biti istinite istovremeno.

Ali to ne znači da imaju istu težinu, istu posledicu ili da jedna poništava drugu.

Ono što sam kasnije naučila nije poništilo ono u šta sam verovala godinama.

Dopunilo ga je.

Raditi na sebi ne znači preuzeti svu odgovornost na sebe.

Razumeti drugoga ne znači napustiti sebe.

Empatija ne znači beskonačno pomerati sopstvene granice da bismo napravili mesta za tudje rane.

I upravo zbog toga sam počela da pišem.

Jer je meni nečije znanje pomoglo da jasnije vidim neke stvari u svom životu.

I pomislila sam da možda nešto od onoga što sam ja kroz godine naučila može pomoći nekome da jasnije vidi nešto u svom.

Ne da bih postavljala dijagnoze.

Niti da bih čoveka svodila na njegov najgori obrazac.

Mene je oduvek više zanimalo ono što nije tako jednostavno…

Kako da razumemo čoveka, a ne izgubimo sebe.

Kako da vidimo dobro u nekome, a ne poričemo ono što nije dobro.

Kako da volimo nekoga, a ipak vidimo ono što nas boli.

I kako da postavimo granicu, a da ne moramo drugog čoveka da pretvorimo u čudovište da bismo na tu granicu imali pravo.

Jer čovek retko stane u jednu etiketu.

A još redje u jednu istinu.

Možda sam upravo zato najviše počela da pišem o onome što ostaje izmedju tih istina.

O prostoru u kojem možemo razumeti i ne opravdati. Voleti i videti. Saosećati i postaviti granicu. Videti tudju ranu, a ne dozvoliti da zbog nje zanemarimo svoju.

Jer najteže stvari u odnosima često nisu ni crne ni bele.

I mislim da su upravo iz tog prostora nastale moje #PsiholoskeSiveZone

Autor: Jasmina Jovanovski

#PsihologijaOdnosa #EmocionalnaInteligencija #radnasebi

Continue Reading

EKONOMIJA

VIDEO ČOVIĆ: Izborni zakon je prioritet svih prioriteta

Published

on

Dragan Čović Screenshot RTV HB

Već sljedeći tjedan možemo očekivati preliminarne razgovore o uspostavi nove vlasti na federalnoj i državnoj razini. Od potencijalnih partnera HDZ BiH će prije svega tražiti izmjene Izbornog zakona i nastavak europskog puta BiH.

VijestiBiH

Predsjednik HDZ BiH Dragan Čović zadovoljan je izbornim rezultatom svoje stranke i ne misli da će mali postotak neobrađenih biračkih mjesta te glasovi koji stižu poštom bilo što bitnoga promijeniti.

“Naravno, bilo je napeto, neki su stvarali klimu koja bi trebala na neki način vratiti nas u neku prošlost u razmišljanju o izborima. U HDZ-u BiH taj dio naše političke kulture tako je definiran da afirmativno pričamo o vremenu ispred nas. Nismo se pretjerano bavili onim što je prošlo. Pogotovo nismo konkurenciju na bilo koji način željeli eksponirati, odnosno ostavili smo im tu mogućnost. To sam čak jednom rekao; dajte ljudima mikrofon pa neka kažu tko su, jer o sebi pričaju, ne o nekom drugom”, izjavio je Čović za RTV Herceg Bosne.

Uvjerljiva potpora glasača i dominacija na terenu

Posebno je zadovoljan pobjedom Darijane Filipović u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, naročito kada je riječ o razlici u broju glasova u odnosu na njezine protukandidate.

“Govorim o hrvatskom glasačkom tijelu, ostvarila je četiri puta više glasova od prvog idućeg kandidata. Naravno, miješali su se opet glasovi. Zanimljivo je bilo da ljudi koji se žele deklarirati kao veliki Hrvati onda potežu za glasovima od Bihaća, Tuzle, Zenice, Sarajeva i tako dalje, što opet naš Izborni zakon dozvoljava. Pa, eto, njima za pravo, ali poruka našeg glasačkog tijela oko toga je vrlo jasna”, naglasio je.

Zadovoljstvo nije izostalo ni kada je u pitanju rezultat kojeg je njegova stranka ostvarila u utrci za federalni parlament te PArlamentarnu skupštinu BiH.

VijestiBiH

“Što se tiče županija, tu pravimo jednu analitiku što se događa u pojedinim općinama i gradovima, ali u osnovi Posavina je jako dobr rezultat. Zapadna Hercegovina je jako dobra, hercegovačko-neretvanski prostor je izvrstan, u Hercegbosanskoj županiji je ogroman napredak, a za zeničko-dobojski prostor znali smo da ćemo imati određeni pad, ali je relativno vrlo dobro. Središnja Bosna je nešto što nas još ovako malo opterećuje, mada i taj dio kroz druge elemente možemo do kraja zaštititi. Mislim da ćemo u konačnici imati osam mandata, iako smo računali s devet. Ali opet, kad gledate odnose unutar hrvatskih političkih stranaka, to je nešto što bi trebalo zabrinuti našu oporbu, bez obzira na to što oni danas govorili. Mislim da smo opet negdje na tragu toga da imamo četiri do četiri i pol puta više glasova od sredine do sredine nego bilo koji drugi politički subjekt među Hrvatima Bosne i Hercegovine”, kazao je Čović.

Uspostava vlasti, Izborni zakon i strateški razvojni planovi

Kada je riječ o sazivu novih domova naroda, Čović misli kako će HDZ BiH imati više izaslanika nego u sadašnjem. Kontakti s pobjednicima iz drugih naroda već su uspostavljeni.

“Logično bi bilo da oni koji su dobili najviše glasova u jednom, drugom i trećem narodu međusobno komuniciraju i zakažu te sastanke. Siguran sam da ćemo idući tjedan imati sastanke, bilo da su u Mostaru, Sarajevu ili Banjoj Luci. To je pitanje dogovora, ali partnerski su odnosi tako da ne vidim tu problema. To bi bili prvi, preliminarni razgovori da vidimo kojom dinamikom i kako raditi dalje”, pojasnio je.

Na upit o razgovorima o podjeli pozicija te gdje se i kako one vide, ističe se da će biti i želja i pozicija jer je dosta toga unaprijed definirano u odnosima. “Znamo da će ovaj put Bošnjak biti predsjedatelj Vijeća ministara, a onda to samo po sebi traži neke dogovore i oko nekih drugih resora, ali rano je još oko tih detalja pričati. Najvažnije je da imamo jedno uvjerenje da smo završili proces izbora, da ostaje iza nas i da se okrenemo budućnosti”, istaknuo je.

Čović želi razgovore što prije, ali i naglašava kako se neće srljati jer su prioriteti za njegovu stranku sasvim jasni – europski put Bosne i Hercegovine i, prije svega, Izborni zakon.

“To je prioritet svih prioriteta. Znači, radi Bosne i Hercegovine, ne samo radi hrvatskog naroda. Vidjeli ste koliko nam je bilo potrebno da na neki način održimo stabilnost u Bosni i Hercegovini samo zbog toga što se netko drznuo i grubo nasrnuo na Ustav Bosne i Hercegovine i oduzeo pravo Hrvatima da se predstavljaju u Predsjedništvu. Srećom, te politike su ovaj put faktički poražene unutar bošnjačkog političkog tijela. Međutim, ne možemo mi u neizvjesnosti čekati neki idući ciklus. To treba odmah riješiti. Pravi partneri će to odmah staviti na stol. Neke prijedloge već imamo u parlamentarnoj proceduri. Možemo ih završiti faktički odmah, a možemo drugačije razgovarati i o nekim drugim modelima. Međutim, taj posao treba ostaviti iza nas. Ustav se ne treba mijenjati za takve stvari, dovoljno je promijeniti Izborni zakon”, jasan je predsjednik HDZ-a BiH.

VijestiBiH

Osim Izbornog zakona i europskog puta BiH, Čović je najavio i razgovore o Strategiji do 2040. godine, koja bi trebala nuditi rješenja za pokretanje ključnih projekata potrebnih za ekonomsku i socijalnu stabilnost zemlje./HMS/

Preporučeno:

Podijeli:

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba