Uskoro tu!
Memoari o borbi za nacionalni identitet i političkom djelovanju hrvatskog iseljeništva za oslobođenje od komunističke Jugoslavije
Almost here!
A Memoir of Struggles for National Identity and Croatian Diaspora Political Activism for Freedom from Communist Yugoslavia
Posveta:
Svim domoljubnim Hrvatima u iseljeništvu, njihovoj djeci i prijateljima koji su tijekom borbe za slobodu stajali uz njih —
svima koji su darovali svoje vrijeme, svoj trud, svoj novac, svoj glas i sve drugo čega su se mogli odreći kako bi san mnogih naraštaja napokon postao stvarnost.
Onima koji nikada nisu prestali vjerovati, čak ni tisućama kilometara udaljeni od domovine, da Hrvatska ima pravo na slobodu.
Onima u iseljeništvu koji su svjedočili rađanju slobodne Hrvatske u svojim kuhinjama i dnevnim boravcima, u hrvatskim klubovima i crkvama, za stolovima na kojima su se prikupljali dobrovoljni prilozi i na prosvjednim skupovima, uz telefone i telefaks uređaje, te u srcima iseljenika koji nisu dopustili da udaljenost od domovine preraste u zaborav.
Ovu knjigu posvećujem vama, sa zahvalnošću i ponosom.
Vaša odricanja i žrtve pridonijeli su rađanju slobodne i neovisne Hrvatske.
„…Postoje trenuci u životu kada povijest zakorači u najobičnija mjesta naše svakodnevice i zauvijek ih promijeni.
Za mene je jedno od tih mjesta bila moja kuhinja u Sydneyju.
Nikada nije bila zamišljena kao išta više od srca našega obiteljskog doma — mjesta za jutarnju kavu, obiteljske obroke, razgovore, rasprave, proslave i bezbrojne male rituale svakodnevnoga života. Ipak, početkom 1992. godine, dok se Hrvatska borila za opstanak i nastojala učvrstiti svoj položaj kao novostvorena neovisna država, jedan kutak te kuhinje postao je nešto iznimno.
Pretvorio se, zapravo, u neslužbeni hrvatski diplomatsko-konzularni ured u kojem su se obavljali službeni poslovi, premda bez formalnoga diplomatskog statusa.
Ondje nije bilo uglačanoga pisaćeg stola od mahagonija, diplomatskoga grba svečano istaknutog na zidu, niti osoblja sastavljenog od školovanih diplomata koji bi užurbano prolazili otmjenim hodnicima.
Moj pisaći stol bila je obična ploča od šperploče koju je moj otac, nekada domobranski časnik, pričvrstio na komodu i s ljubavlju lakirao. Pisaći stroj Canon StarWriter, telefon i telefaks postali su moja diplomatska sredstva rada.
S toga improviziranog radnog mjesta odlazila su pisma, zahtjevi, upiti i službena korespondencija. Ondje su se rješavala pitanja prijevoza posmrtnih ostataka preminulih u Hrvatsku i obavljali bezbrojni telefonski razgovori vezani uz zemlju koja je tek nedavno stekla međunarodno priznanje o kojemu su sanjali naraštaji Hrvata.
Ljudi su trebali pomoć pri ishođenju putovnica, stjecanju državljanstva, pribavljanju dokumenata, organiziranju putovanja te rješavanju imovinskih i obiteljskih pitanja.
Hrvatskoj je bilo potrebno uspostaviti veze s australskim institucijama i diplomatskim predstavništvima drugih država.
Trebalo je započeti pripreme za osnivanje službenoga veleposlanstva i mreže konzularnih predstavništava koja će naposljetku predstavljati Republiku Hrvatsku u Australiji.
Netko je morao započeti.
I tako smo započeli mi!…”
Dedication:
To all patriotic Croatians in the diaspora,
and to their children and friends who, during the struggles for freedom, stood beside them—
to those who gave their time, their labour, their money, their voices, and whatever else they could sacrifice so that the dream of generations might finally become reality.
To those who never stopped believing, even from thousands of kilometres away, that Croatia had the right to be free.
To those in the diaspora who witnessed free Croatia being born in their kitchens and living rooms, in Croatian clubs and churches, at fundraising tables and protest marches, beside telephones and fax machines, and in the hearts of emigrants who refused to allow distance to become forgetting.
This book is dedicated to you, with gratitude and pride.
Your sacrifices helped a free and independent Croatia to be born.
“…There are moments in life when history enters the most ordinary of places and changes them forever.
For me, one of those places was my kitchen in Sydney.
It was never intended to become anything more than the heart of my family home—a place for morning coffee, meals, conversations, arguments, celebrations and the countless small rituals of domestic life. Yet in the early months of 1992, as Croatia fought for survival and struggled to establish itself as a newly independent state, a corner of that kitchen became something extraordinary.
It had effectively become an unofficial Croatian diplomatic and consular office, carrying out official responsibilities despite lacking formal diplomatic status.
There was no polished mahogany desk, no diplomatic seal mounted impressively on a wall, no staff of trained officials moving purposefully through elegant corridors. My desk was a sheet of plywood fixed to a dresser and lovingly varnished by my father, a former Croaian Home Guards officer. A Canon StarWriter, telephone and facsimile machine became my tools of diplomacy. From that improvised workplace came letters, applications, enquiries, official correspondence, the repatriation of the deceased to Croatia, and countless telephone calls concerning a country that had only recently achieved the international recognition that generations of Croats had dreamed of.
People needed help with passports, citizenship, documents, travel, property and family matters. Croatia needed contacts with Australian institutions and foreign diplomatic missions. Preparations had to be made for the formal embassy and consular network that would eventually represent the Republic of Croatia in Australia.
Somebody had to begin.
And so we did…”
