Nevjerojatno je tiho, lako i podmuklo sintagma “velikosrpska agresija” ili u Plenkovićevom izričaju “velikosrpska agresija Slobodana Miloševića” postala javna i službena kvalifikacija srpske agresije na Hrvatsku, a bez ozbiljnijeg propitkivanja i razmišljanja o tome što se sve može skriti pod tim sintagmama, pogotovo jer su postale državne politike, kojima se na temelju tih sintagmi određuju realni odnosi sa Srbijom i prema ostavštini rata.

Ta sintagma je epohalna podvala hrvatskom narodu, na prvi pogled prihvatljiva, bez promišljanja istinita, terminološki pojačava dojam o agresivnosti, a u biti je smišljena kako bi Srbiju oslobodila krivnje, odgovornosti za nasrtaj na Hrvatsku, izbrisala stoljetnu srpsku imperijalnu i agresivnu ideju uzročnika te agresije, koja se višestruko obnavljala u različitim fazama i pokušajima svake hrvatske emancipacije, od proglašenja Banovine, zatim NDH, pa pokušaja redefinicije nacionalnih prava 1971., te vojnim nasrtajem 1991., da bi se nakon vojnog poraza 1995. do danas ponovo preformulirala u sveopću nevojnu agresiju na svim društvenim i nacionalnim aspektima, ovaj put kroz matricu “srpskog svijeta”.

I praktično potpuno legalizira u samoj Hrvatskoj preko političkih izmišljotina o manjinskim pravima i inkluzivnoj demokratičnosti.

Sintagma “velikosrpska agresija” ili još preciznije “velikosrpska agresija Slobodana Miloševića”, tu srpsku državnu agresivnu ideju i program oslobađa odgovornosti, ali i sami vojni nasrtaj na Hrvatsku postratno materijalno potpuno amnestira adresirajući odgovornost na nepostjećeg subjekta međunarodnog poretka, svodeći odgovornost na jedan trenutak povijesti, trenutak na koji i agresor i žrtva polažu izvankontekstualno pravo tumačenja, a posebno se to odnosi na agresora, koji svoju zločinačku agresiju može lako relativizirati i opravdavati na mitovima i lažima nastalim u labosima te srpske agresivne državne namjere i takvoga državnog programa, a istu politiku koja je bila idejni temelj agresije bez posljedica nastave u nedogled.

Velika Srbija nikad nije postojala, nije bila međunarodni pravni subjekt, nije imala vojsku, pa stoga ne može biti odgovorna ni za što.

Taj naziv je kolokvijalna sintagma kojom se interpretira srpski agresivni cilj, ali – ne kažnjavaju se ili ne nagrađuju ciljevi, nego izvršitelji s imenom i prezimenom i dokazivim pravnim postojanjem.

Ni pred jednim povijesnim ili kaznenim sudom, kao ni pred ozbiljnom političkom institucijom nikada nije bilo moguće, niti će biti – racionalno raspravljati s Velikom Srbijom, o Velikoj Srbiji, niti će se netko predstaviti umjesto Srbinom, Velikim Srbinom.

Jedino ako se košarkaše, kao Jokića i slične ne pohapsi zato što su golemi Srbi, pa im se prikače srpski državni zločini i “velikorspe političke” nevaljalosti, a ne mogu reći da nisu veliki pa im u tom slučaju ne gine robija. Loše bi prošao po tom kriteriju i Šešelj, onako krupan i s trbušinom, možda i onaj Nikolić Grobar ima nešto “velikosrpskih” referenci, a stroga komisija bi Vučića koji kuka, stenje, jede parizer i zavija previjajući se, oslobodila svake odgovornosti prema tom “veliki”.

Njega bi proglasilo smotanim i metiljavim.

Tu bi izmučeni Pupovac dobro prošao, ni Ćipe usprkos istražiteljskom iskustvu u progonu ratnih zločina ne bi uspio dokazati da je Pupi Veliki Srbin.

To Srbiji omogućuje nastavak klevetničke međunarodne kampanje, ali i puno opasniju opciju – preko svojih obavještajnih mreža preostalih i obnovljenih u Hrvatskoj, stvaranje državne i političke klime zaborava, ali i obnove sveopćeg osjećaja nametnute krivnje srpskim lažima.

Na žalost, baš sve čemu u Hrvatskoj svjedočimo od 2000. godine do danas, kad je i nametnuta sintagma “velikosrpske agresije” kao državna politika, ukazuje da su hrvatske državne politike prilagođene tim srpskim političkim interesima i da u nizu detalja podmuklo uklopljenih u sustavnu politiku u biti koaliraju s njima.

Nebrojeno puta sam istaknuo kontradikciju Plenkovićevog međunarodnog ustrajavanja na međunarodnom pravnom i političkom odnosu prema ruskom agresoru u Ukrajini, uz potpuno ignoriranje, pa i konkretno djelovanje na zanemarivanju odgovornosti agresora Srbije u hrvatskom slučaju.

Za razliku od “velikosrpske Miloševićeve agresije na Hrvatsku”, nikada od Plenkovića nismo čuli za “velikorusku Putinovu agresiju na Ukrajinu”.

Zašto?

Pa s kim ćeš razgovarati o Velikoj Srbiji kad nikada nije postojala, a pogotovo kad je i ako je čak i retorički bila isključivo Miloševićeva, nakon što je on uhićen i umro?

Povijesno iskustvo nas uči da je uspostavljeni međunarodni poredak, na koga se Plenković, ali i većina antifašističkih sentimenata poziva prkoseći činjenici da je današnja Hrvatska negacija toga poretka, Njemačkoj sudio u Nuernbergu, ne kao Hitlerovoj Njemačkoj ili Reichu, sudio joj je kao državi odgovornoj za Drugi svijetski rat. Njemačka nije primljena u međunarodni poredak dok nije u svim elementima preuzela potpunu odgovornost za rat, iako su svi nacistički i državni funkcioneri Hitlerove administracije bili mrtvi, osuđeni i pogubljeni ili trajno progonjeni dok su bili živi.

U pojmovima, sintagmama i terminima koji se promeću u standarde je – sadržaj realne politike.
Hrvatsku nije napala Velika Srbija, već Srbija s ostatcima SFRJ instrumentaliziranim za svoje ciljeve.

Ta Srbija snosi odgovornost za agresiju, bez prihvaćanja te odgovornosti ne smije biti odnosa povjerenja država, niti bez toga prihvaćanja odgovornosti bilo tko u ime Republike Hrvatske smije dopustiti Srbiji pristup zajednicama država i naroda kojima pripada Hrvatska.

Ne može Plenković reći CNN-u da Hrvatska neće postavljati nikakve zahtjeve pred Srbiju na pristupnom putu u euroatlantske asocijacije, nije vjerodostojno na Dan pobjede isticati “goleme napore u otkrivanju sudbine i ostataka nestalih” u srpskoj agresiji uz takve izjave i odreknuće od međunarodnog pritiska na Srbiju, nije ni zakonito ni legitimno negirati elementarna nacionalna prava, a u Europi se predstavljati glavnim a realno nebitnim zagovarateljem istih takvih ukrajinskih prava.

To smrdi na podmuklu i skrivenu agendu.

Sreća je Plenkoviću što ima uz sebe Medveda, koji to guta bez žvakanja radeći preko satelita u brojnim “braniteljskim udrugama” budale i od ratnih veterana i od naroda, pod štitom ratne slave koja nije iscurila potpuno ni danas.

Iako mi ne ide u glavu nikako da to itko pored Medveda guta.

Za srpsku agresiju je odgovorna srpska država, za velikosrpsku agresiju nije odgovoran nitko.

Hajdemo konačno sami sebe ne lagati, a te laži koristiti za deklarativno proslavljanje Dana pobjede.

To je ruganje u oči naciji.

Ništa u tome nema pobjedničko, najmanje poštovanja prema slavnoj prošlosti i pobjednicima.