Zemljom prolaziš samo jednom. I ovaj dan ti je samo jednom darovan. On se nikada više neće vratiti. Ono što je jednom ostavljeno praznim nikad se više ne može ispuniti. A ono što si danas ispunio, nikad se više ne može isprazniti. Što danas načiniš, u vjećnosti ćeš uživati. Sve što danas propustiš, nikada više nećeš nadoknaditi. Vrijeme je dar u kojem rastemo ili u kojem se snizujemo.

Tihana jesenja večer po gradu pada
hladniji zrak u tople domove se vere
na grobljima plameni svijeća trepere sada
sjećanja na najmilije slita su u duha sfere.

Njihovi koraci i jauci ne čuju se više
pogled i glas im utihnuše nekada
a sjećanja na njih ne ispraše kiše
nebo ih objeručke grli, nebo je nada.

Godine promiču, dani se zbroje
naše tihe molitve duše im krijepe
Božji dlanovi putokaze nam kroje
i čuvaju duh i tijelo od ulice slijepe.

Neka im Gospodin podari obilje mira
a na zemlji neka svjetlo nade sija
poljima uspomena tiha glazba svira
duša će nebu, na zemlji nek život klija.

U čovjeku ništa nije sasvim prazno
kada novi dan s nadanjima svane
ni toliko puno da još jedno sjećanje
na svoje voljene u njega ne stane

Miljenka Koštro

Mijo Ćosić – uspješan poduzetnik s vizijom

Čović, Filipović i Kordić uveličali svečanu večer četvrtog Ravanjskog bronzina
U ozračju zajedništva, prijateljstva i tradicionalnog ravanjskog gostoprimstva sinoć je održana svečana večer četvrtog Ravanjskog bronzina.

Posebnu čast organizatorima i domaćinima svojim su dolaskom iskazali predsjednik HDZ-a BiH dr. Dragan Čović, članica Predsjedništva BiH Darijana Filipović te gradonačelnik Mostara dr. Mario Kordić.
Manifestacija se nastavlja danas, kada će vrijedni kuhari predstaviti bogatstvo tradicijskih delicija Ravnog i Popova polja, pripremljenih prema receptima koji se prenose s generacije na generaciju.
Ravanjski bronzin iz godine u godinu potvrđuje važnost očuvanja naše gastronomske i kulturne baštine te pridonosi promociji Ravnog kao prepoznatljive turističke destinacije.
Ravno još jednom pokazuje da se bogatstvo jednoga kraja ogleda u njegovoj tradiciji, gostoprimstvu i ljudima koji je s ponosom čuvaju.

Danas, na blagdan Svih svetih i uoči Dušnog dana, bio sam na našem groblju Mekovac u Širokom Brijegu. Prohladno vrijeme, lagani vjetar, a mnoštvo ljudi došlo je stati pokraj grobova svojih pokojnika, pomoliti se i zapaliti svijeću za one koje su voljeli i koji su ih, nažalost, napustili.

Gledajući sve te ljude, pomislio sam kako je lijep i dubok taj naš običaj. Jednom godišnje, na ove velike dane, zastanemo, utišamo svoje misli i budemo uz svoje pokojne. Kao da im želimo poručiti: Niste zaboravljeni, niste sami, još ste dio naših života i naših srca!

Posebno me obuzme tišina kada stanem pred grob svoje obitelji. A najviše me zaboli sjećanje na mojega brata Zdenka, koji je tako mlad, sa samo 21 godinom, otišao s ovoga svijeta. Tolike godine prolaze, ali neke rane nikada ne zacijele do kraja. Čovjek nauči živjeti s boli, ali ljubav i čežnja ostaju.

U takvim trenucima čovjek shvati koliko je život kratak, koliko smo zapravo mali pred vječnošću i kako ćemo svi jednoga dana krenuti istim putem. Danas mi stojimo pokraj grobova svojih roditelja, braće, sestara, prijatelja i drugih dragih ljudi. Sutra će naši nasljednici stajati pokraj naših grobova, a nakon njih njihova djeca. Tako se smjenjuju naraštaji, tako prolazi zemaljski život.

Često se Nikoli Tesli pripisuje misao: „Smrt ne postoji.” Ne znamo je li je Tesla izgovorio baš tim riječima, ali ona nas potiče na duboko razmišljanje. Možda ne možemo pobijediti fizičku smrt, ali možemo sačuvati ono što je najvrjednije: ljubav, dobrotu, uspomene i djela koja ostaju iza nas.

Vjerujem da naši pokojni nisu zaboravljeni dok god ih se sjećamo, dok za njih molimo i dok ljubav koju su nam ostavili prenosimo na svoju djecu i unuke. A naša kršćanska vjera daje nam nadu da smrt nije posljednja riječ, nego da nas čeka susret s Bogom i vječni život.

Zato nas ovi sveti dani ne bi smjeli samo podsjećati na one kojih više nema. Oni nas moraju podsjetiti i na nas koji smo još ovdje.

Budimo bolji ljudi dok imamo vremena! Budimo skromniji, praštajmo jedni drugima, pružimo ruku onima kojima je potrebna, čuvajmo obitelj i poštujmo svoje bližnje. Ne čekajmo groblje da bismo shvatili koliko nam je netko značio. Recimo ljudima da ih volimo dok ih možemo zagrliti. Ne dopustimo da nas podjele, oholost, mržnja i materijalne stvari udalje jedne od drugih.

Na kraju nam neće biti najvažnije koliko smo imali, nego koliko smo ljubavi dali i kakvi smo ljudi bili.

Neka naši pokojni počivaju u miru Božjem, a nama neka njihova tišina bude opomena da život živimo dostojno, pošteno i s ljubavlju.

Za sve moje pokojne, za mojega brata Zdenka i za sve one kojih se danas s ljubavlju sjećamo — neka im je laka hrvatska zemlja i vječni pokoj.