Otišla si
prije više od deset godina
Ali iz moga srca
nikada nećeš
Ti si mi ga podarila
zajedno sa životom
I u njega usadila
ljubav i dobrotu
Vjeru
i poštovanje
Veliko je k’o kuća
znam da si ponosna zbog toga
Mnogi mi kažu da
sam ista kao ti
A, na to procvjetam
od sreće
Jer za mene ljepšega
komplimenta nema
Deseti je listopada
tvoj dan, rođeni
Svi su dani tvoji
i u svim si danima mojim
Mi ćemo slaviti uz komad reforme
spravljene po tvojoj recepturi
Istina, daleko sam od doma
ali sam ok
A gdje god da sam
u srcu si mome
Jedini bezuvjetni prijatelj
majčina ljubav neprolazna je…..
(Mila Stanković)

Mnogi u našoj zemlji i van nje nisu do sada znali da su novoizabrana članica Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Darijana Filipović, rođena Katić (HDZ BiH), njena sestra bliznakinja, dosadašnja federalna ministrica i novoizabrana zastupnica u Parlamentu Federacije BiH Andrijana Katić (HDZ BiH) i nogometni reprezentativac BiH Nikola Katić bliski rođaci i da su sve troje iz malog hercegovačkog grada Stoca.

Andrijanu Katić sam upoznao prije 10-tak godina u Sarajevu. Radio sam tada u centrali MVP BiH, a ona je tek počela raditi kao savjetnica u kabinetu zamjenika ministra vanjskih poslova Josipa Brkića (HDZ BiH). Sasvim slučajno susreli smo se u hodniku MVP-a. Čuo sam njen karakteristični i meni dragi pravi hercegovački glas dok je razgovarala sa svojom radnom kolegicom. Nešto su tražile, a ja ih do tada nikada nisam vidio. Kao stariji radni kolega i pravi Hercegovac prišao sam im i pitao da li trebaju neku pomoć. Upoznali smo se, pokazao im ono što su tražile, a kasnije smo zajedno popili kafu i malo duže razgovarali u uredu zamjenika ministra Brkića. Andrijana i njena kolegica ostavile su na mene veoma lijep utisak. Bile su mlade, obrazovane i vrlo kulturne osobe. Kasnije smo se ponekad viđali u MVP-u. Ubrzo sam otišao na rad inostranstvo, a mislim da se ni Andrijana nije dugo zadržala u kabinetu zamjenika ministra.

Njenu sestru bliznakinju nisam do sada upoznao. Viđao sam je samo na TV ekranima, uglavnom uz predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića. Pratio sam povremeno neke njene medijske nastupe tokom predizborne kampanje. Nakon što je ubjedljivo pobijedila u utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda neovisnog kandidata Zdenka Lučića i kandidata DF-a Slavena Kovačevića gledao sam njeno obraćanje nakon izborne pobjede. Pored svim glasačima, stranci HDZ, Draganu Čoviću i Andreju Plenkoviću u vrlo emotivnom govoru posebno se zahvalila roditeljima Mladenu i Zdravki, svom suprugu te sestri blizanki Andrijani, koju je nazvala “Nana” te joj poručila kako bez nje ne bi bila to što jest niti bi danas bila na tom mjestu. Nakon toga, gledao sam i nekoliko intervjua koje je dala raznim medijima. Po mome osobnom mišljenju sve su to do sada bili dosta korektni i dobri nastupi jedne relativno mlade političarke. A kako će dalje raditi, kako i šta će govoriti i čije će interese zastupati u naredne 4 godine kao članica Predsjedništva BiH ostaje da se vidi?! Nadam se da će joj na prvom mjestu biti interes svih naših naroda i svih građana naše jedine i zajedničke domovine Bosne i Hercegovine.

Njihovog rođaka Nikolu Katića nisam još upoznao. On je svojim dosadašnjim ponašanjem i požrtvovanim igrama na terenu pokazao kako se srcem bori za svoju reprezentaciju i svoju državu. Kapa do poda! Ovom prilikom samo navodim nekoliko rečenica koje je Nikola izgovorio na jednoj od konferencija za medije prije nastupa reprezentacije BiH.

Jedan novinar ga je možda malo i provokativno pitao: “Kada govorimo o kultu reprezentacije, vidjeli smo ruku na srcu tijekom himne. Koliko značaja pridajete tome?,

Nikola je dao vrlo kratak, konkretan, jasan i efektan odgovor;

“Maloprije sam govorio o tome da se pažnja posvećuje nebitnim sitnicama. Volio bih da svi završimo tu priču. Ovdje su svi svojom voljom i zato što žele tu biti. Apsurdno je da se ljudi u ovoj državi dijele. Svi smo tu da doprinesemo boljitku. Trebali bi konačno prestati s tim pričama…Evo vidimo Jablanicu… svi su bili zajedno i nitko nije pitao tko je Hrvat, Bošnjak, Srbin ili tko je koje vjere. Ja nisam dio te ratne priče. Meni već dugo smeta što se priča o tome tko je koje vjere i tko je stavio ruku na srce. Mislim da smo svi tu s istom željom i ljubavi prema državi.”

Zbog svega navedenog sam optimista i zaista vjerujem da će sestre bliznakinje Darijana i Andrijana, kao mlade i obrazovane političarke, i njihov rođak Nikola, kao uspješan sportaš i reprezentativac, a koji nisu previše opterećeni prošlošću i ratom, konkretno u praksi pokazati svojim osobnim primjeroom i ponašanjem da mogu biti ne samo dobri, uzorni, kulturni. pošteni i humani Hrvati i katolici, nego istovremeno i istinski bh. patrioti. Nikola je već to odavno dokazao i pokazao, pa se nadam da će to isto učiniti i njegove rodice Darijana i Andrijana.

• Kukec / 7dnevno
  Prije nekoliko dana Anton Kikaš sjeo je sa svojim sinovima, Robertom i Markom, u omiljeni
  restoran u Missisaugi kod Toronta, gdje već desetljećima živi. Stol su rezervirali za 19 sati, a od
  njega se digli mnogo nakon ostalih gostiju u restoranu, tek oko ponoći, pet sati poslije.
  Kikaševi sinovi, uspješni poslovni ljudi u tridesetima, satima su bez riječi slušali priču svoga
  oca o događajima prije točno 35 godina. Tada je, 31. kolovoza 1991., Anton Kikaš u još krhku
  Hrvatsku, nenaoružanu i na udaru bijesa velikosrpskog agresora, pokušao dovesti zrakoplov
  Boeing, unajmljen od Uganda Airlinesa, pun oružja. Presreli su ga vojni zrakoplovi bivše JNA,
  morao je sletjeti u Zagreb, gdje je svih šest članova posade u zrakoplovu uhićeno. Kikaš je tri
  mjeseca brutalno zlostavljan u beogradskom zatvoru, gdje je na trenutke vjerovao da je
  gotov, ali hrabrio se da u zatvoru može izdržati i deset godina. Bio je, kazuje, spreman
  umrijeti za domovinu.
  Umjesto toga, tri i pol desetljeća poslije Kikaš je dobrostojeći čovjek, ne samo financijski, jer je
  kao vlasnik raznih tvrtki stekao priličan imetak u Kanadi, nego i neslomljivim duhom te
  ljubavlju prema domovini. Sve što je poslije radio uvijek je imalo svrhu, kaže, da pomogne
  Hrvatskoj, zemlji kakve, po njegovu mišljenju, nema na svijetu. Mislio je da o njoj zna sve,
  barem sve što je važno, a onda je lani doživio neku vrstu prosvjetljenja. Uoči blagdana Svih
  svetih u Galeriji Klovićevi dvori posjetio je izložbu posvećenu 1100 godina hrvatskoga
  kraljevstva. “Ljubio sam krstionicu kneza Višeslava, umalo se rasplakao vidjevši sarkofag
  kraljice Jelene, dodirnuo škrinju sv. Šimuna… Satima sam ostao ondje gledajući to
  nevjerojatno bogatstvo artefakata koji dokazuju kontinuitet 11 stoljeća hrvatske
  državotvornosti”, kaže Kikaš, koji je nakon izložbe kupio i “kalendar”, odnosno šestotinjak
  stranica dug ljetopis s detaljnim opisima svakog eksponata. Iste ga je večeri oko 23 sata
  počeo čitati. Zadubivši se, govorio je sam sebi “samo nemoj pogledati na sat”. “Ipak,
  pogledao sam i bilo je šest sati ujutro”, prisjeća se. Tada je donio čvrstu odluku da će o
  vlastitom trošku realizirati dokumentarni film koji će prikazati 11 stoljeća hrvatske povijesti
  onako kako dosad nije prikazana, sa snimkama izvornih artefakata, naratorom i povijesnim
  kontekstom, a prvi put se okušao i kao izvršni producent te koscenarist.
  Ni godinu dana poslije, točno na 35. obljetnicu njegova zatočeništva, stigla mu je e-poruka
  prijatelja Jakova Sedlara, redatelja koji je preuzeo posao. U njoj je bio 70 minuta dug film “Od
  kralja Tomislava do danas – 1100 godina hrvatskog kraljevstva”, koji će 23. rujna biti
  premijerno prikazan u Cinestaru u Zagrebu, a nakon toga kreće na turneju po većim
  hrvatskim gradovima. Gledatelji će ga imati priliku, kaže nam Kikaš, pogledati potpuno
  besplatno jer smatra da je to nešto što svatko u Hrvatskoj mora znati i vidjeti.
  “Mislim da smo odradili sjajan posao. Moj prijatelj Jakov Sedlar, kojem sam se javio s
  prijedlogom filma, te koscenarist Hrvoje Hitrec, koji je na temelju mog koncepta napisao
  odličan scenarij, bit će ponosni na ono što smo zajedno realizirali. Učinit ću sve što je u mojoj
  moći da ovaj film postane dio srednjoškolskog programa iz povijesti”, kazuje nam Kikaš, kojeg
  pitamo je li možda u filmu, koji se neizbježno bavi i temom Domovinskog rata kao najvažnijim
  razdobljem za stvaranje moderne Hrvatske, spomenuo i sebe. Čudi se našem pitanju, kaže
  kako njegovoj priči nema mjesta uz tako velike i značajne činjenice i materijalne dokaze poput
  Bašćanske ploče ili njemu najdražih, Višeslavove krstionice i škrinje sv. Šimuna. A ipak, upravo

je Kikaševa priča zavrijedila mnogo pozornosti, pa su čak i novinarke kanadskog časopisa
Envision zabilježile nedavno sve što je učinio i postigao, u velikom članku objavljenom na
nekoliko stranica.
“Kada su pročitali članak, moji kanadski prijatelji imali su samo jedno pitanje, kako je moguće
da netko u jednom životu napravi toliko toga”, kaže nam ponosno. Korijene Anton Kikaš ima
u hercegovačkom selu Bijakovići, danas dijelu poznatoga marijanskog svetišta Međugorja.
Djetinjstvo i mladost proveo je u rudarskom gradiću Kaknju, gdje je odrastao u brojnoj obitelji
s petero djece, te u Sarajevu, gdje je završio Geodetsku tehničku školu. Visoko obrazovanje
stekao je u Zagrebu, na Geodetskom fakultetu, gdje je diplomirao geodeziju.
Potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća, 1968., Kikaš odlazi u inozemstvo i život pronalazi u
Torontu, u kanadskoj pokrajini Ontario. Bio je to početak novog životnog poglavlja u kojem
će, uz strukovno doškolovanje, znanje stečeno u Zagrebu i Sarajevu pretvoriti u poslovni
uspjeh daleko od rodne grude, ali i temelj za desetljeća predanog rada u korist hrvatske
zajednice, a poslije i same Hrvatske na putu do samostalnosti. U Kanadi je Kikaš osnovao
vlastitu projektantsku tvrtku koja se bavila urbanizmom, građevinarstvom i geodezijom,
projektiranjem i planiranjem novih naselja. Zahvaljujući stručnosti i poduzetničkoj energiji,
njegov posao ubrzo prerasta okvire sjevernoameričkog tržišta. Tijekom osamdesetih godina
Kikaš je vodio inženjerske i razvojne projekte u više zemalja svijeta, u Maroku 1980., u
Trinidadu 1982. te u Saudijskoj Arabiji 1984., gdje je projektirao dionicu glavne prometnice
koja vodi do svete džamije u Meki, što samo po sebi govori o razini povjerenja koje su mu
ukazivali naručitelji iz vrlo zahtjevnog i zatvorenog tržišta Zaljeva.
Osim u građevinarstvu i geodeziji, Kikaš se u Torontu i Los Angelesu okušao i u organizaciji
sportskih priredaba. Davne 1982. doveo je šampionski Dinamo i njegova trenera Ćiru
Blaževića te škotske prvake iz Celtica na spektakl u Torontu. Od 1982. do 1986. bavio se
promocijom nogometnih utakmica, a vrhunac te djelatnosti bio je 1984., kada je u Los
Angelesu organizirao utakmicu slavnog njujorškog kluba New York Cosmos, u kojem je
karijeru završavao legendarni brazilski nogometaš Pelé, kojega je Kikaš osobno doveo na
utakmicu. Bio je to spoj poslovne inicijative i smisla za veliki spektakl. Njegov poslovni i
domoljubni angažman nastavio se i u novije doba, 2013. godine osnovao je medijsku tvrtku
Cromark Media, kroz koju podupire i promovira studijske programe, nakladništvo knjiga te
filmsku produkciju, povezujući tako svoje kanadsko poslovno iskustvo s dugogodišnjom
posvećenošću hrvatskoj kulturi i jeziku. Kroz svoj Cromark postao je urednik i producent TV
programa Croatica TV, koji se prikazuje na kanadskoj televiziji za tamošnju hrvatsku zajednicu.
Za razliku od mnogih uspješnih poduzetnika u dijaspori koji se s matičnom zemljom povezuju
tek povremeno, Kikaš je od samog dolaska u Kanadu uključen u život hrvatske iseljeničke
zajednice, u Torontu i šire. Radio je na promicanju istine o Hrvatskoj, njezinoj povijesti, kulturi
i sportu, kada je to u jugoslavenskom kontekstu često bio nezahvalan i politički osjetljiv
posao. Jedan od njegovih najvažnijih doprinosa iz tog razdoblja jest sudjelovanje u osnivanju
Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta, 1989., prve takve
katedre izvan domovine. Riječ je o instituciji koja je desetljećima poslije ostala važna
poveznica mladih Hrvata rođenih u Kanadi s jezikom i kulturom svojih predaka. “U samo dvije

večeri za Katedru, kao polog Sveučilištu, kroz donorske večere koje sam organizirao prikupio
sam milijun dolara.”

Njegov ugled u iseljeništvu bio je tolik da je u kolovozu 1990., kada je Toronto posjetio Alija
Izetbegović koji je nedugo potom postao predsjednik Predsjedništva BiH, upravo Kikaš bio taj
s kojim je razgovarao. Kikaš je tu poruku, koja je govorila o odnosu prema Hrvatima, poslije
prenio i Franji Tuđmanu prilikom njegova posjeta Torontu u rujnu iste godine.
“Tuđman je došao u Toronto s cijelom svojom delegacijom na moj poziv. Bio sam u to vrijeme
predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca u Kanadi. Upoznali smo se 1987.,
kada je jedno druženje završilo u njegovu stanu u Nazorovoj. Jako smo se cijenili, a on mi je
1988. dao na poklon brončanu skulpturu koja je i danas u mome kanadskom domu. No
posebno sam se iznenadio kada mi je, danas pokojna gospođa Ankica Tuđman prije desetak
godina, kad sam bio u Zagrebu, poklonila njegov osobni dnevnik iz tog razdoblja. Ostao sam
šokiran vidjevši da je zabilježio sve naše susrete krajem osamdesetih i spomenuo me imenom
i prezimenom. Bio sam iskreno ganut”, kaže Kikaš. Kada je tek proglašenoj neovisnoj
Hrvatskoj, koja u tom trenutku gotovo da nije imala organiziranu vojsku ni naoružanje,
ozbiljno zaprijetio rat, Kikaš nije oklijevao. Uz pomoć hrvatske zajednice u Torontu prikupio je
novac kojim je, uz suglasnost hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, u Južnoj Africi kupio
pošiljku lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenu MUP-u i tadašnjem Zboru
narodne garde. Riječ je bila o pošiljci teškoj oko 18 tona i vrijednoj više od milijun dolara. Za
prijevoz je unajmljen Boeing 707 kompanije Uganda Airlines. Britanski profesionalni trgovac
oružjem, priča nam Kikaš, isprva je prijavio let za Trst, a potom je trebao, manevrom
dogovorenim s MUP-om, sletjeti u Ljubljanu, gdje su čekali šleperi, i iz koje bi oružje
kopnenim putem stiglo do hrvatske policije i Zbora narodne garde. Kikaš je bio jedini putnik
na letu sa šestero članova posade.
Međutim, dok su se približavali odredištu, pilot je jugoslavenskoj kontroli leta pogrešno
najavio Ljubljanu kao odredište umjesto Trsta. Posumnjavši, jugoslavenske su vlasti u zrak
digle dva lovca MiG-21 i prisilili Boeing na slijetanje u zagrebačku zračnu luku Pleso, koja je u
tom trenutku bila poprište borbi između JNA i hrvatske policije. Vojnici JNA zaplijenili su
oružje, a Kikaša su nakon teškog premlaćivanja i mučenja uhitili i prebacili u vojni zatvor u
Beogradu.
Ondje je proveo tri mjeseca u vrlo teškim uvjetima, izložen ispitivanjima i prijetnjama
likvidacijom. Sam je poslije opisivao brutalnost tog razdoblja, premlaćivanja, psovke i
svakodnevne prijetnje kojima je bio izložen odmah nakon dolaska. Unatoč svemu, ustrajao je
u stavu da ne priznaje nadležnost suda pred kojim se trebao pojaviti. Zahvaljujući velikom
medijskom interesu koji je slučaj izazvao u svijetu, ali i diplomatskim naporima, Kikaš je 25.
studenoga 1991. pušten na slobodu, odnosno razmijenjen za zarobljenog časnika JNA,
generala Milana Aksentijevića.
Avion kojim je putovao jugoslavenska je strana poslije prisilno odvezla u Beograd,
preimenovala u “Kikaš” te ga koristila u vojne i evakuacijske svrhe, što je zanimljiv, gotovo
paradoksalan nastavak priče o zrakoplovu koji je trebao poslužiti obrani Hrvatske, a završio je

u posve drukčijoj ulozi. “I danas se svega sjećam kao da je bilo jučer. Kako ne bih, tri sam
mjeseca samo čekao kada će doći po mene i ubiti me, kao što su mi stalno prijetili. Bio sam
polomljen, teško ozlijeđen, očekivao sam da je moj kraj pitanje sata, a ne dana. Ali taj me
period i učvrstio u vjeri da ne smijem odustati od Hrvatske i da uvijek moram pomagati”, kaže
Kikaš, koji se nakon puštanja na slobodu vratio u Kanadu te je nastavio pomagati Hrvatskoj
organiziranjem prikupljanja novčane pomoći za domovinu u ratu. Ubrzo nakon puštanja na
slobodu upoznao je svoju drugu suprugu Mariju Kikaš, s kojom je dobio dva sina. Kikašev
doprinos nije prošao nezapaženo ni u zemlji koja mu je pružila poslovnu priliku. Kanadski
guverner, kao predstavnik britanske krune, dodijelio mu je odličje za velik doprinos razvoju
Kanade, a Vijeće etničkoga tiska Kanade 1992. godine posebno je istaknulo njegov rad i
proglasilo ga čovjekom godine. A 2018. Kikaš je dobio i prestižnu Nagradu za ostavštinu
(Legacy Award) organizacije Transformation Institute za liderstvo i inovacije u Torontu, te je
imenovan i članom Savjetodavnog vijeća tog instituta. Njegov životni put i profesionalna
ostavština zabilježeni su i u knjizi “150 izvanrednih Kanađana”, posvećenoj osobama koje su
svojim radom obilježile kanadsko društvo. Senat Sveučilišta Hercegovina dodijelio mu je
počasni doktorat, priznajući time njegov ukupni doprinos hrvatskom narodu i kulturi. U
Hrvatskoj, međutim, državno priznanje stiglo je tek nakon mnogo godina.
Iako je bio blizak predsjedniku Franji Tuđmanu, formalno odličje dugo je izostajalo. Promjena
je uslijedila 2021., na tridesetu obljetnicu njegova puštanja iz beogradskog zatvora, kada ga je
predsjednik Zoran Milanović odlikovao Redom kneza Domagoja s ogrlicom, jednim od
najviših hrvatskih državnih odličja, dodijeljenim za, kako je tom prilikom obrazloženo,
“pokazanu, osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu”. Milanović je tom prilikom
istaknuo da Kikaš dobiva priznanje koje je zaslužio mnogo prije, dodavši da mu je velika čast
što se takva djela bilježe i ne zaboravljaju. Sam je Kikaš tu dodjelu opisao kao vrlo značajan i
radostan trenutak, podsjetivši da se datum dodjele podudara s godišnjicom njegova izlaska iz
zatočeništva, onim što je sam nazvao svojim “drugim rođendanom”.
Životna priča Antona Kikaša, s naglaskom na dramatičnim danima kolovoza i studenoga
1991., poslužila je 2016. godine kao predložak za igrano-dokumentarni film koji je također
snimio njegov prijatelj, redatelj Jakov Sedlar, a bio je naslovljen “Nisam se bojao umrijeti –
domoljubna misija Antona Kikaša 1991.”. Film je pobudio velik interes hrvatske javnosti, kako
u domovini tako i u iseljeništvu, a na Youtubeu je pogledan oko stotinu tisuća puta, čime je
priča o hrabrom pothvatu kanadskog Hrvata ostala trajno zabilježena.
Danas, toliko godina poslije, Anton Kikaš i dalje živi u Kanadi, no redovito posjećuje Hrvatsku,
zemlju za koju je, kako sam kaže, spreman ponoviti isti čin i danas. “Danas kad se vratim,
uvijek okupim svoje prijatelje u Hrvatskoj, Ljubu Ćesića Rojsa i bivšeg premijera Franju
Gregurića. Pitate me bih li danas možda nešto drugačije učinio. Apsolutno bih sve ponovio,
čak i da znam što me čeka, jer tada nisam znao. Ponovio bih, vjerojatno i s još većim žarom,
jer to je nešto što sam tada osjećao, baš kao i danas, da se mora učiniti. Nije mi žao ni jednog
trenutka u zatvoru, niti jedne boli ili straha, ako je to barem malo pomoglo mojoj domovini”,
kazuje Kikaš.
Njegova priča, od geodetskog inženjera preko poduzetnika koji je od Maroka do Meke gradio
ceste do čovjeka koji je po cijenu vlastitog života pokušao naoružati mladu hrvatsku državu,

ostaje jedan od dojmljivijih primjera onoga što je hrvatska dijaspora, unatoč udaljenosti od
domovine, bila spremna učiniti za nju u najtežim trenucima njezine novije povijesti. No sve što
je dosad učinio, kaže, bila je uvertira za ovaj film.
“Možete reći da je to moje životno djelo. Jer sve je drugo prolazno, pa i sav novac prikupljen
za razne humanitarne svrhe. Ovaj film obuhvaća 1100 godina hrvatskog kraljevstva i ostaje
trajan dokaz neizmjernog bogatstva hrvatske povijesti i kulture. Vjerujem da mnogi Hrvati, mi
u dijaspori kao i oni u domovini, često nisu ni svjesni koliko značajnih povijesnih događaja i
artefakata Hrvatska ima, a koji dokazuju našu državotvornost i naše postojanje kroz čak 11
stoljeća. To je veličanstvena povijest. Film koji smo snimili obuhvaća tih 11 stoljeća kako bi ih
sačuvao za idućih 1100 godina slobodne i samostalne Hrvatske”, kaže Kikaš.
Zato ima samo jednu želju: osim što bi volio da film u koji je uložio mnogo truda, vremena i
novca bude dostupan srednjoškolcima na satovima povijesti, volio bi i da ga svi pogledaju i u
svojim domovima. Ponavlja da je neizmjerno važno da hrvatski građani znaju te događaje i
povijesne osobe. “Od oko 400 artefakata i činjenica koje su obuhvaćene prekrasnom
izložbom koju sam lani, uoči Svih svetih, kada uvijek dolazim na grobove svojih roditelja u
Kaknju, posjetio u Klovićevim dvorima, za film sam izdvojio samo pedeset najvažnijih. To je
dokaz koliko je mnogo materijala. Uspjeli smo to nekako sažeti u sedamdeset minuta, iako bi
film mogao trajati dva ili tri puta više a da i dalje bude beskrajno zanimljiv. No kada bi svatko
pogledao samo tih sedamdeset minuta, ja bih bio jako sretan. Zato ću razgovarati i s ljudima
s Hrvatske radiotelevizije, da im ustupimo film, a ja već radim na tome da se on promovira i u
Kanadi”, kaže Kikaš, ističući kako od filma nema nikakve financijske koristi.
Štoviše, ne samo da ga je snimio svojim novcem nego je i zakupio najveće kinodvorane u
zemlji, gdje će film biti besplatno prikazivan, počevši od premijere 23. rujna u Zagrebu, kojoj
će i sam nazočiti, kao i ostalim prikazivanjima idućih dana u drugim gradovima. Što će mu sve
to, pitamo naposljetku. Vraća li mu se ta investicija ikako?
“Sve što sam učinio vraća mi se svakog dana. Kada mi je nešto potrebno, dovoljno je da
ispružim ruku i Božja providnost daje mi svaku milost. Pucam od sreće gledajući svoje sinove
kako su danas nevjerojatno uspješni poslovni ljudi u Kanadi, zaposleni na vodećim pozicijama
u najvećim kanadskim tvrtkama. Bog uvijek sve vrati. Ne mora to biti financijski, materijalno,
vraća se na razne druge načine”, zaključuje Anton Kikaš i dodaje da se ni na jednu žrtvu ili
humanitarnu gestu nikad nije odlučio kako bi od nje imao koristi, ali svakog dana vidi kako
ništa od toga nije bilo uzaludno. Hrvatska je danas, kaže, razvijena i moćna zemlja, a još može
“postati i bolja država”, kakva je bila nezamisliva prije trideset i pet godina, kada je njegov
suludo hrabar pothvat završio s devedeset dana mučenja u beogradskom kazamatu. I zato se,
kaže, sve isplatilo.
Poseban trag Anton Kikaš ostavio je i time što je 2013. kupnjom spasio hrvatski televizijski
program Croatica TV u Torontu, koji nitko nije htio, a i danas je važna poveznica hrvatske
zajednice u tri kanadske provincije s matičnom domovinom. Emisiju koja je na programu
svake subote financira isključivo svojim novcem, pa iako o tim brojkama ne voli, zna se da je u
program za Hrvate i o Hrvatskoj u Kanadi dosad utrošio više od pola milijuna kanadskih
dolara. Za Kikaša je to, kaže, najmanje što može.

“Osjećam da moram pomoći Hrvatskoj u svakom pogledu, a naročito mladima. Koncert
Marka Perkovića Thompsona bio je veličanstven, ne samo zato što je ondje, na Hipodromu,
bilo pola milijuna ljudi nego i zato što je od toga 400 tisuća bilo mladih. Oni su budućnost
Hrvatske. Vidio sam ih u velikom broju i u Vukovaru, gdje smo također dogovorili prikazivanje
mog filma. Vidjevši te mlade, znam da Hrvatska nema razloga strahovati, osim od onih koji i
dalje pokušavaju negirati njezine uspjehe i samo njezino postojanje”, kaže kanadski Hrvat
Anton Kikaš.
Osim poslovnim i domoljubnim angažmanom, Kikaš se bavi i glazbenim stvaralaštvom, piše
pjesme, dvaput je osvojio nagradu žirija na Hrvatskom glazbenom festivalu u Torontu, a
njegove su skladbe izvođene na Splitskom festivalu te na festivalima u Požegi i Cavtatu.
Pjesme su mu, među ostalima, izvodili Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Tomislav Ivčić, Mladen
Grdović, Đuka Čaić i Dražen Žanko, sve imena koja dobro poznaje svaka generacija ljubitelja
hrvatske klasične i zabavne glazbe.
Tako su njegovu najnoviju domoljubnu pjesmu “Hrvatska je zlata vrijedna” u kanadskom
studiju upravo snimali, otkriva nam, “veliki glazbenici” na čelu s Đanijem Stipaničevom i
klapom Kampanel. Premijera spota očekuje se, kaže, koncem listopada.