Svjedoci vremena pobjede,na kninskoj tvrđavi 05.08.1995. god. Zdenko i Zdravko.

Današnjom objavom završavam s objavljivanjem sažetka, (za javnost priređenog), “Izvješća Komisije Narodne Obrane RH”, koje, (iako cenzurirano i više puta pažljivo redigirano), ipak, daje dovoljno uvida u situaciju i dovoljno argumenata na temelju kojih, (oni koji razumiju, znaju i žele), mogu steći, (prilično), objektivnu sliku o stanju, (općenito i po elementima b/s), donijeti stav, mišljenje ili ocjenu o stanju, organizaciji, funkcioniranju, (postojanju), sustava zapovjedanja, sposobnostima odgovornih, kao i o drugim elementima i pojavama od utjecaja na ishod b/d na Posavskoj bojišnici, od ožujka do početka listopada 1992.godine.
Ja svoju rasčlambu/ocjenu, (vise od onoga što sam rekao u potkastu i napisao u objavama na fb i komentarima ispod njih), (za sada), neću iznositi, ali očekujem da, (bar neki), napišu svoj osvrt na argumente iznešene u “Izvješću …”.
Kao čovjek, mogu razumjeti motive i razloge onih koji bez argumenata ponavljaju tvrdnju:-“Posavina je izdana i prodana, to svi znaju i nema se tu što dokazivati”, a posljedjca su osobne tragedije, (ogorčenja, frustracija, stanja sužene svijesti u odnosu na taj dio bliže povijesti, blokadu racia za argumente u raspravi, činjenice u dokaznom postupku i istinu u konačnici, …), kao obrambeni mehanizam, opravdanje, sindrom delegacije, (u ovom slučaju obratno usmjeren), krivnje i odgovornosti, (iako u početku Stipetić delegira/prenosi krivnju prema dolje, da bi se ubrzo dogodilo “prosvjetljenje” koje za posljedicu ima “kopernikanski obrat” i delegiranje krivnje prema gore).
Razumijem i to da neki ljudi ne vide dalje od situacije u kojoj su osobno bili, neki ne razumiju, neki ne žele ni čuti ni razumjeti, neki se boje, a neki srame osobne uloge i odgovornosti.
Koliko ljudi – toliko razloga i motiva.
Ono što mene motivira je – ISTINA!
Istina koju mnogi ne žele čuti, neki je se boje, neki srame, a neki ju ne mogu razumjeti i prihvatiti.
No, napai na mene kao osobu, uvrede i ad hominem “argumentacija”, govor mi da sam u pravu.
Znakovita je i šutnja “onih koji znaju”.
Zašto sam “dirnuo u osinjak”?
Prvo zato što znam istinu.
Drugo, zato što ju mogu dokazati.
Treće, zato što se laž sve više širi i prijeti postati istnom.
Četvrto, zato što se ta laž, (poglavito od strane “službenog Sarajeva”), kao “povijesna činjenica”, rabi u nastavku kampanje protiv RH.
Peto, zato što se rabi kao “činjenica” u, (od nekoga), umjetno izazvanom, neracionalnom i neprirodnom procesu razdora unutar Hrvatskog političkog, (ali i etničkog), korpusa u BiH, te izaziva i širi animozitet prema RH.
Svjestan sam činjenice da nekim ljudima NITKO i NIČIM ne može dokazati objektivnu istinu, no, njima se i ne obraćam.
Ne napadam ni njih, ni njihove idole, niti ih želim provocirati.
Ako argumenti koje iznosim napadaju njihova okoštala, na ničemu, (osim “osobnom dojmu, ograničenom iskustvu ili izabranom uvjerenju), utemeljena mišljenja/stavove, u tome nema moje krivnje.
Nakon kraće stanke, (ovisno o mojem zdravstvenom stanju), slijedi nastavak.

Zašlo
nečujno
Skrilo se u
skute briješke
Ušuškalo među
brzacima riječnim
Sunce nekada
ljubavlju
Srećom
nabijeno
Osjećaje
tužne
Danas
sjetne
Nekada
zanosne
Danas ljubavi
neuzvraćene
Razliježe
kotlinom
Jeca
guši se u bolu
Iščekuje
dan novi
Možda puninom
zasja u njemu
Novom
ljubavlju
Natopljenom
strasnim sjajem….

(Mila Stanković)
Akril na platnu 40X50