Connect with us

KULTURA

Iz rukopisa Tihomira Tihe Begica

Published

on

Svakih deset, a što su god stariji svakih pet godina, sastaje se generacija maturanata Gimnazije fra Grge Martića iz Posušja iz 1976. godine.
Pola stoljeća od mature ovog su kolovoza obilježili u restoranu Brdo. Nazočilo ih je 20 od njih ukupno 36 i još jednom potvrdili svoju neraskidivu vezu i prijateljstvo kroz uspomene, šalu, smijeh i pjesmu. Zajedno sa svojim profesorom fizike i matematike Ljubom Kovačem prisjetili su se gimnazijskih zgoda i u ugodnom druženju do kasno u noć razišli se uz obećanje da će se ponovo naći. Misom zadušnicom prisjetili su se i svojih 12 kolega koji više nisu na ovom svijetu kao i svoja tri profesora – Drage Pekasa, Mate Lončara i Ante Kovača. (tb)
Sjede: Gordana Jukić, Anđa Čutura, Marija Landeka, Slavko Lebo, Nediljka Galić, Branka Bago, Ljubica Bakula, Tonka Begić i Eleonora Senjak.
Stoje: Vinko Boras, Anđelko Šušnjar, Tihomir Begić, Blago Vican, Ivica Martić, prof. Ljubo Kovač, Miroslav Ramljak, Ante Bakula, Željko Jukić, Vinko Jukić, Mirko Širić i Anđelko Zlopaša.

Continue Reading

KULTURA

Clan predsjednistva hrvatskog naroda BIH Darjana Filipovic u posjeti Svetistu Podmilacje

Published

on

GOSPOĐA DARIJANA FILIPOVIĆ U POSJETU ŽUPI PODMILAČJE

Gospođa Darijana Filipović, novoizabrana članica Predsjedništva BiH danas je nakratko posjetila Župu i Svetište sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju zajedno sa gosp. Draganom Čovićem, predsjednikom HNS-a i zadržala se u kraćem razgovoru sa župnikom fra Filipom Karadžom. Župnik je novoizabranoj članici Predsjedništva čestitao i zaželio blagoslovljen rad u obavljanju ove odgovorne službe.

Continue Reading

KULTURA

Zupa Gorazde

Published

on

Iza mene je još jedan ispunjen dan, obilježen susretima s našim vojnicima, razgovorima, zajedništvom i radom. A nakon službenih obveza čekaju nas i radovi na župnom uredu, uređenje prostora i brojni poslovi koji još trebaju biti završeni.

Posla je, iskreno, preko glave. Ali kada čovjek ima cilj, vjeru u Boga i ljude koji ga prate i podržavaju, onda i umor postaje lakši, a svaki novi korak dobiva svoj smisao.

Od srca hvala svima koji pratite moj rad, koji me ohrabrujete, molite za mene, pružate ruku pomoći i vjerujete da ono što zajedno činimo ima vrijednost. Vaša podrška daje mi snagu da nastavim i onda kada nije lako.

Ne želim da iza nas ostanu samo zidovi, uređeni prostori i završeni radovi. Želim da ostanu dobrota, solidarnost, prijateljstvo i djela koja će služiti ljudima.

Jer budućnost se ne gradi samo riječima i velikim obećanjima, nego malim koracima, iskrenim srcem i spremnošću da svatko od nas učini ono što može.

Idemo dalje, prijatelji moji! Zajedno možemo više. Zajedno možemo graditi bolju budućnost, u kojoj će biti više razumijevanja, više ljudskosti i više nade za sve nas.

Od srca vam hvala što ste dio ovoga puta!

Continue Reading

KULTURA

Jasmina Jovanovski..Doživeti neuspeh iako smo se trudili.

Published

on

Najbrže osudjujemo onda kada nam je tudja krivica potrebna.

Ne zato što o nekome znamo dovoljno.

Nego zato što nam njegova krivica pomaže da verujemo da se nama isto neće dogoditi.

Čovek je izgubio sve?

Sigurno je negde pogrešio.

Ostao je bez posla?

Verovatno nije bio dovoljno dobar.

Prevaren je?

Kako nije ranije video?

Upao je u dugove?

Mora da je živeo iznad svojih mogućnosti.

Doživeo je neuspeh?

Nije se dovoljno trudio.

U svakoj od tih pretpostavki postoji nešto što nas umiruje.

Jer ako pronadjemo njegovu grešku, pronašli smo i način da sebe zaštitimo.

Ja neću napraviti tu grešku.

Ja ću bolje paziti.

Ja ću ranije prepoznati.

Ja ću biti odgovorniji.

I svet ponovo izgleda kao mesto u kojem se dobre odluke nagradjuju, a loše kažnjavaju.

To je mnogo prijatnija verzija stvarnosti od one u kojoj možemo uraditi mnogo toga kako treba, a ipak izgubiti posao.

Verovati pogrešnom čoveku iako nismo glupi.

Razboleti se iako smo pazili na sebe.

Doživeti neuspeh iako smo se trudili.

Naći se u okolnostima koje nismo birali i za koje nismo bili pripremljeni.

Jer tada moramo da priznamo nešto što mnogo manje volimo.

Ne kontrolišemo život onoliko koliko bismo želeli.

Zato tudja nesreća ponekad u nama ne probudi prvo saosećanje.

Probudi istragu.

Šta je uradio?

Gde je pogrešila?

Zašto nije ranije reagovao?

Kako je mogla to da dozvoli?

Tražimo mesto na kojem je čovek skrenuo pogrešno, jer želimo da verujemo da ćemo, ako mi na tom mestu skrenemo dobro, biti bezbedni.

Naravno, odgovornost postoji.

Naši izbori imaju posledice.

Neke probleme zaista napravimo sami.

Neke znakove ignorišemo.

Nekada ostanemo predugo, potrošimo previše, verujemo pogrešno, procenimo loše.

Saosećanje ne zahteva da čoveka oslobodimo svake odgovornosti.

Ali odgovornost i osuda nisu isto.

Možemo videti gde je neko pogrešio, a da od njegove greške ne napravimo objašnjenje za sve što mu se dogodilo.

Jer posledica nije uvek iste veličine kao greška.

I nisu svi ljudi koji su završili na istom mestu do njega stigli istim putem.

Tu se krije jedna neprijatna razlika.

Kada pokušavamo da razumemo nečiju odgovornost, zanima nas šta se zaista dogodilo.

Kada nam je potrebna njegova krivica, odgovor smo često pronašli pre nego što smo postavili pitanje.

A onda rečenica:

„Meni se to nikada ne bi dogodilo.“

više ne govori toliko o čoveku kojem se dogodilo.

Govori o našoj potrebi da verujemo da postoji način da budemo dovoljno pametni, pažljivi i dobri da nam život nikada ne izmakne kontroli.

Ne postoji.

Možemo donositi dobre odluke i time povećavati svoje šanse za dobar život.

Ali ne možemo od života dobiti garanciju.

Jer kada prihvatimo da se loše stvari ne dogadjaju samo ljudima koji su nešto uradili pogrešno, gubimo jednu utešnu iluziju:

da smo od života bezbedni ako sve uradimo kako treba.

Nismo.

Ali upravo tada postajemo malo sporiji u osudi i mnogo bolji u razumevanju.

Jer nije svako ko je pao pogrešno hodao.

Nekome se jednostavno pomerilo tlo pod nogama.

Autor: Jasmina Jovanovski

#PsiholoskeSiveZone #Psihologija #LicniRast

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba