Važna svjedočenje o ubijeni svećenicima na Širokom Brijegu u veljači 1945. ali i drugim zločinima koje su počinili partizani u Hercegovini, dao je fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva franjevaca”Fra Leo Petrović i 65 subraće”.

Tema o partizanskim zločinima u središte medijske pažnje dospjela nakon što je predsjednik Zoran Milanović na inauguraciju pozvao Vjeru Andrijić, partizanku iz Splita, koja je par mjeseci ranije govorila da je svjedočila partizanskom osvajanju Širokog Brijega nakon čeka su partizani počinili grozne zločine. Pobili su zarobljene svećenike i druge civile i zapalili ih.

Osvajanjem Širokog Brijega partizani su 7. veljače ubili 12 svećenika, ukupno su na tom području ubili 66 hercegovačkih franjevaca

U serijalu “Posljednji partizani”, u produkciji VIDA tv, Vjera Andrijić se hvalila partizanskim osvajanjem Širokog Brijega pri čemu je njena jedinica zarobila i ubila 12 svećenika te brojne civile.

“Borba je bila, nismo imali borbu ni s čim nego s crkvom i dokle god crkva nije pala, dok popovi nisu prestali iz crkve pucati, Široki Brijeg nije pao. Bila je noć, to sam ja svojim očima vidjela”, rekla je Vjera Andrijić.

“Upali su naši u crkvu, naravski zarobili, to su bili popovi koji su imali mitraljez sa zvonika, zadnje koje je, to je bilo sa zvonika. Mi smo zarobili pet-šest popova koliko je bilo, bili su svi, hvala Bogu, u haljama”, dodala je.

Godinu dana ranije, na obljetnicu partizanskog zločina, 7. veljače 2024. postal Jabuka tv objavio je svjedočenje fra Miljenka Stojića o tragičnim događajima u Širokom Brijegu kad je ubijeno je 12 franjevaca, a u razdoblju od 5. do 10. veljače 1945. i 72 civila.

Toga kobnoga 7. veljače 1945. partizani su u širokobriješkom franjevačkom samostanu pronašli 12 fratara te nekoliko učenika koji su se skrili zbog sigurnosti. Ubili su metkom u potiljak, a potom zapalili. Desetljećima se o tome nije smjelo ni pričati, a kamoli prenijeti njihove ovozemne ostatke u grobnicu. To je tek učinjeno 1970. godine.

Fra Miljenko Stojić odbacuje tvrdnje partizanke Vjere Andrijić i slične izjave koje su i ranije služile za pokušaj opravdavanja tog zločina – da su fratri pucali na partizane s crkvenog zvonika.

”Ono što je rekla jednostavno ne može odgovarati istini. A zašto ne može odgovarati istini? Posjedujemo dokumente iz njihovih izvora. jugokomunističkih ili partizanskih, kako god hoćemo.

U Beogradu postoji dnevnik osmog dalmatinskog korpusa koji je kao i svaka imalo ustrojena vojska iz minute u minutu, možemo tako reći, pratio je što se događa na bojišnici. Ja sam taj dnevnik čitao. Nigdje, baš nigdje nema nikakva spomena o bilo kakvom otporu Franjevaca ovdje samostanu na širokom brijegu. Ništa, ništa”, kazao je fra Miljenko.

Dodaje da se pucalo prilikom zauzimanja Širokog Brijega jer jer je njemačka vojska imala bunkere oko grada.

Na pitanje smatra li da je pozivanje Vjere Andrijić na inauguraciju zapravo davanje legitimiteta osobi koja sama priznaje da je sudjelovala u tom zločinu i o njemu i nakon 80 godina s ponosom priča, fra Miljenko odgovara: “Jasno, to ponavljamo stalno.”

Podsjeća na odluku Hrvatskog sabora iz 2006. o osudi komunističkih zločina, europske Deklaracijeo totalitarnim režimima, a u BiH Rezoluciju Doma naroda o zločinima komunističkog režima. Napominje da 101-godišnja partizanka u videu govori o uhićenim fratrima, no ne i o onome kako su završili.

>>>   Dr. Ivica Šarac: Evo dokaza su fratri na Širokom Brijegu bili nevini. Lagala je!

”Mi imamo ovdje mnoštvo svjedočenja, i fratara i civila, koji su tu bili. Oni su svjedočili kada su partizani ušli u samostan, što se događalo i kada je počelo ubijanje ovih 12 franjevaca koje su oni zatekli ovdje u samostanu”, kaže fra Stojić.

Što se točno dogodilo 7. veljače 1945.?

Stojić kaže da su u kompleksu franjevačkog samostana i gimnazije, tj u podrume bili sklonjeni i civili i đaci gimnazije. U samom tzv. ratnom skloništu samostana bilo je 12 fratara. Postojala je i mlinica s hidrocentralom na rijeci. Tamo je bilo još devet fratara.

”Partizani su ovih 12 iz samostana uhitili 7. veljače 1945. u 8:45. Držali su ih zatvorene i ispitivali do 16 sati, kada jednog po jednog izvode među skupinu vojnika koji ih udaraju i tuku. Imaju, kaže fra Miljenko Stojić, i izjave tih vojnika.

Potom fratre odvode u tzv. ratno sklonište odmah do samostana i ubijaju ih metkom u potiljak. Ubijeni su i bačeni u sklonište, zatim poliveni benzinom i zapaljeni. Naknadno su uhvatili i devet fratara s mlinice na rijeci čudeći se otkud oni kad su već poubijali fratre.

No, ni ti oni nisu bolje prošli. Uhiti li su ih, potrpali na kamione i odveli prema Dalmaciji, a njihove kosti leže u nekoj od brojnih neistraženih jama.

Partizanska operacija na Širokom Brijegu i okolici trajala je dva, tri dana i rezultirala je s 330 stratišta i masovnih grobnica.

Nakon što su ih zapalili u tom ratnom skloništu, došle su žene vidjeti što se događa i moliti Boga. Vojska ih je potrpala u kamione i vratila u Široki, a oko ratnog skloništa u kojem su ležali zapaljeni zemni ostaci fratara, postavili stražu.

Potom su oba ulaza u sklonište zatrpali i nitko nije smio dolaziti. ”Ja sam i kao dijete znao tu dolaziti, no uvijek su nas ganjali da se ne približavamo tom ratnom skloništu”, prisjeća se.

Tek 1971., kada je politička klima zbog Hrvatskog proljeća malo promijenila, posmrtni ostaci fratara su izvađeni i pokopani u samostanskoj crkvi uz nazočnost više od deset tisuća vjernika.

Uz 12 ubijenih fratara iz samostana, pokopano je te 1971. i šest fratara nađenih u Mostarskom Gradcu, a potom i još šestorica čija su tijela tijekom 2000.-ih godina nađena u jamama kod Vrgorca, Ljubuškog i Zagvozda.

U svjedočenju za Jabuka tv fra Miljenko Stojić je ispričao i kako je jedan partizan htio ubiti zarobljenu trudnu ženu:

“Jedan događaj koji vrijedi  ispričati je kad su fratri, đaci i civili izašli na ovaj dio (ispred skloništa, op.a.), među tim civilima bila je jedna trudna žena, Nekom partizanu je zbog nečega zapela za oko pa ju je htio ubiti. Drugi partizan je viknuo ‘pusti ženu, nije ti ona ništa kriva’.

Ta žena bila je u osmom mjesecu trudnoće i dječak koji se rodio oko mjesec dana kasnije, to je bio Gojko Šušak. Evo i to dokazuje da Bog u našem životu vodi ne samo neke, nego da vodi sve stvari”, kazao je fra Miljenko Stojić.

Posjetimo, bilo je to 7. veljače 1945. godine, a Gojko Šušak ratni ministar obrane Hrvatske, rođen je 39 dana kasnije, 16. ožujka 1945. godine.  Kao ministar obrane Gojko Šušak dao je neizmjeran doprinos obrani i oslobođenju Hrvatske.

Jedan od ubijenih franjevaca je rođak povjesničara Hrvoja Mandića koji kaže da je napad na samostan i crkvu bila direktna naredba Josipa Broza Tita.

“Zato što su franjevci na Širokom Brijegu kao i stanovništvu predstavljali prijetnju njihovoj novostvorenoj vlasti. Priprema za pokolj počela je još u jesen 1944. gdje je OZNA sastavila popis od 160 političkih neistomišljenika koje treba likvidirati”, kaže Hrvoje Mandić.

Dr. sc. Hrvoje Mandić (Mostar 1987.) doktorirao je 2020. godine, a bavi se vojnom i crkvenom poviješću Drugog svjetskog rata i poraća. Autor je knjiga “Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću” i “Rat nakon rata 1945.-1951. – Kazneni progoni jataka protukomunističke gerile u Hercegovini”.

M. Marković/Foto:

Ovogodišnje svečano obilježavanje Dana žena u Rimu, u organizaciji Hrvatsko-talijanskog
mozaika, održano je u subotu 1. ožujka, na kojem je upriličena i književna večer. Ova udruga iz
Rima je u svojih 10 jubilarnih godina rada i postojanja postala postojna zbilja raznih inicijativa, kao
i uporišna točka za promicanje raznovrsnih oblika kulture hrvatskih korijena. Do sad broji 130
ostvarenih projekata, a obilježavanje Dana žena.svakako zauzima posebno mjesto. Radi se o
dragocijenoj prilici da ženski dio Hrvatske rimske zajednice upozna stvaralaštvo surodnjakinja, što
žive i stvaraju u iseljeništvu, često donoseći vlastite životne priče, a one vrlo često pretvore u
zanimljivu razmjenu iskustava. Za mjesto susreta i ove je godine izabrana adresa Via delle Paste
106, u središtu Rima, gdje se nalazi posebno ugodan i elegantan interijer Librerie Enoarcano, za
koji je zaslužna njegova vlasnica, splićanka Tanja Pavelić.
Za ovogodišnju književnu večer izbor je pao na promociju stvaralačkog djela Ivke Ilić
Kovačević. Kako se sama predstavila prisutnima, Ivka je rođena u Bosanskoj Posavini, a već u
ranim godinama života seli za Rijeku, nakon čega, sa svojim izabranikom, odlazi za Švicarsku, gdje
stvaraju obitelj i žive već četerdeset godina. Makar je još od malih nogu voljela podjednako i čitati i
bilježiti po raznim komadićima papira, stihove ili pak rečenice koje bi joj navirale nenajavljene i
spontane, njeno zanimanje u odrasloj dobi nije ni u kakvoj vezi s književnošću. Javlja se u njoj želja
da napiše autobiografiju, za svoju djecu, koja su već odrasli ljudi i za unuke što su počeli pristizati.
Istovremeno radna kolegica joj počinje prepričavati svoju tešku, ali i čudesnu životnu priču.
Zatečena tim zaista neobičnim spletom događanja koja su obilježila život njene kolegice, odlučuje
da tako jedna nevjerojatna životna priča treba biti zapisana i podarena čitaocu. Ivka će nam reći da
ne zna je li ta inspirativna životna priča izabrala nju ili je bilo obrnuto. Međutim, to nije bila
prepreka, jer ono što osjeća i zna, sa samo jednom i jedinom pretenzijom, da čitaocu, na jedan topao
i ljudski način, daruje ispisanu na skoro pedsto stranica taj izrazito težak i zanimljiv život svoje
kolegice. Veliko je bilo njeno ushićenje kad je ugledala tiskanu knjigu. Sretna je i želja joj je da
ostavi iza sebe nešto dobro. Rodila je troje djece, a njene knjige su joj kao još jedno. Osjeća se
ispunjenom što je uspijela takvu jednu životnu priču umotati i zaštiti mekanim i toplim papirnatim
koricama, svjesna da je ipak život taj koji zaista zna često napisati najbolje romane. Tvrdi: “Knjiga
je vrijednija od svih spomenika, jer ona gradi spomenike u srcu onoga koji je čita.” Svojoj rimskoj
publici, sa dahom svježine švicarskih planina, donijela je roman iz dva dijela “Otac kamenog srca”
i “Majka bez duše.” Drugi je nastavak prvog, pisan su istim stilom, a uspjevaju podjednako
probuditi velike emocije u čitaocu. Na prvoj nas stanici čeka četverogodišnja Ivona i njen dvije
godine stariji brat koji ostaju bez voljene majke, a ubrzo i bez oca. Tragedija će se pretvoriti u
idiličan život zahvaljujući dobrim ljudima, sve do trenutka kada se iznenada pojavi nepoznati gost.
Proživjeti ćemo s Ivonom i Toniem, Majom i Matejom djetinjstvo, školsko doba i odrastanje.
Utkaće nam se u dušu ono što su sami oni proživljavali i živjeli. Što duže ulazimo u zaplet, raste i
dramatičnost, a lakoća i jasnoća prikazivanja likova i sveg onog što proživljavaju učiniće da ćemo
jednima biti privženi, a drugi će nam biti odbojni. Što više upoznamo Anu, Stipu, Petra i ostale
očitovaće nam se i kristalno čisto ljudske mane i vrline, ostavljajući nama slobodu izbora.
Večer se nastavila u društvu pisane riječi. Prisutnima je predstavljena zbirka pjesama”
Pjesme dušom život piše.” Naime, radi se o zbirci koja sadrži 151. pjesmu Ivke Ilić Kovačević, u
kojima obuhvaća razne teme. Nekoliko izabranih pjesama članica Udruge, Ana Kovačević pročitala
je prisutnima. Ivka je uvjerila prisutne s koliko lakoće stvara stihove, tako što je pročitala pjesmu

koju je sročila isti dan i posvetila podpresjednici Mozaika, Zrinki Bačić, zaslužnoj za ovaj događaj.
Reći će da u svaki stih unosi dašak duše, njene duše koju im je udahnula dok ih je stvarala. Još
jednom je izrazila veliko iznenađenje koje je doživjela pozivom da dođe u Rim.

Moderatorica večeri Ljiljana Džalto istakla je da je od velike važnosti podvući da Ivka Ilić
Kovačević prodajom knjiga pomaže samohrane majke, po izričitoj želji osobe prema čijoj životnoj
priči je napisan roman, a jedan dio autorica odvaja isto za pojedince kojima je potrebna pomoć, kao
naprimjer za djevojku poznatu i hrvtatskoj široj javnosti kao Seddina Bosna, koja isto sa sobom
nosi životnu priču što ne ostavlja ravnodušnim.
Među prisutnim Hrvaticama bila je i g.đa Nina Karković, savjetnik za kulturu u Veleposlanstvu
Republike Hrvatske pri Republici Italiji, koja je imala priliku upoznati i biti dio Hrvatske zajednice
u Rimu i prisustovati jednm od mnogobrojnih uspješnih projekata Talijansko-hrvatskog mozaika.

Književna večer je i ove godine kulmirala s čokoladnom sočnom tortom Alme Kumbarić,
biologa po struci, koja u slobodno vrijeme provodi stvarajući vrhunske slatke kreacije. Spretne ruke
naše Alme, preslikale su knjigu do najsitnijih detalja u ukusnu tortu i ostavile bez daha sve prisutne,
posebice samu autoricu, koja nije krila iznenađenje i ushićenje vidjevši svoju knjigu u obliku torte.
Već u ranim jutarnjim satima sljedećeg dana, gošća Književne večeri 2025., Talijansko-hrvatskog
mozaika, posvetila je Almi dirljivu poeziju sa stihovima u rimi punih zahvale za tortu, koja je bila
neočekivano prekrasno iznenađenje.

Za MIC – Ljiljana Džalto