Connect with us

KULTURA

Jasmina Jovanovski..Doživeti neuspeh iako smo se trudili.

Published

on

Najbrže osudjujemo onda kada nam je tudja krivica potrebna.

Ne zato što o nekome znamo dovoljno.

Nego zato što nam njegova krivica pomaže da verujemo da se nama isto neće dogoditi.

Čovek je izgubio sve?

Sigurno je negde pogrešio.

Ostao je bez posla?

Verovatno nije bio dovoljno dobar.

Prevaren je?

Kako nije ranije video?

Upao je u dugove?

Mora da je živeo iznad svojih mogućnosti.

Doživeo je neuspeh?

Nije se dovoljno trudio.

U svakoj od tih pretpostavki postoji nešto što nas umiruje.

Jer ako pronadjemo njegovu grešku, pronašli smo i način da sebe zaštitimo.

Ja neću napraviti tu grešku.

Ja ću bolje paziti.

Ja ću ranije prepoznati.

Ja ću biti odgovorniji.

I svet ponovo izgleda kao mesto u kojem se dobre odluke nagradjuju, a loše kažnjavaju.

To je mnogo prijatnija verzija stvarnosti od one u kojoj možemo uraditi mnogo toga kako treba, a ipak izgubiti posao.

Verovati pogrešnom čoveku iako nismo glupi.

Razboleti se iako smo pazili na sebe.

Doživeti neuspeh iako smo se trudili.

Naći se u okolnostima koje nismo birali i za koje nismo bili pripremljeni.

Jer tada moramo da priznamo nešto što mnogo manje volimo.

Ne kontrolišemo život onoliko koliko bismo želeli.

Zato tudja nesreća ponekad u nama ne probudi prvo saosećanje.

Probudi istragu.

Šta je uradio?

Gde je pogrešila?

Zašto nije ranije reagovao?

Kako je mogla to da dozvoli?

Tražimo mesto na kojem je čovek skrenuo pogrešno, jer želimo da verujemo da ćemo, ako mi na tom mestu skrenemo dobro, biti bezbedni.

Naravno, odgovornost postoji.

Naši izbori imaju posledice.

Neke probleme zaista napravimo sami.

Neke znakove ignorišemo.

Nekada ostanemo predugo, potrošimo previše, verujemo pogrešno, procenimo loše.

Saosećanje ne zahteva da čoveka oslobodimo svake odgovornosti.

Ali odgovornost i osuda nisu isto.

Možemo videti gde je neko pogrešio, a da od njegove greške ne napravimo objašnjenje za sve što mu se dogodilo.

Jer posledica nije uvek iste veličine kao greška.

I nisu svi ljudi koji su završili na istom mestu do njega stigli istim putem.

Tu se krije jedna neprijatna razlika.

Kada pokušavamo da razumemo nečiju odgovornost, zanima nas šta se zaista dogodilo.

Kada nam je potrebna njegova krivica, odgovor smo često pronašli pre nego što smo postavili pitanje.

A onda rečenica:

„Meni se to nikada ne bi dogodilo.“

više ne govori toliko o čoveku kojem se dogodilo.

Govori o našoj potrebi da verujemo da postoji način da budemo dovoljno pametni, pažljivi i dobri da nam život nikada ne izmakne kontroli.

Ne postoji.

Možemo donositi dobre odluke i time povećavati svoje šanse za dobar život.

Ali ne možemo od života dobiti garanciju.

Jer kada prihvatimo da se loše stvari ne dogadjaju samo ljudima koji su nešto uradili pogrešno, gubimo jednu utešnu iluziju:

da smo od života bezbedni ako sve uradimo kako treba.

Nismo.

Ali upravo tada postajemo malo sporiji u osudi i mnogo bolji u razumevanju.

Jer nije svako ko je pao pogrešno hodao.

Nekome se jednostavno pomerilo tlo pod nogama.

Autor: Jasmina Jovanovski

#PsiholoskeSiveZone #Psihologija #LicniRast

Continue Reading

EKONOMIJA

Izvješće CIA-e iz 1953. godine: Hercegovački duhan među najboljima na svijetu

Published

on

 

Hercegovački duhan bio je među najcjenjenijima na svijetu, a Mostar i Čapljina imali su ključnu ulogu u njegovoj obradi, navodi se u dokumentu američke Središnje obavještajne agencije (CIA) iz 1953. godine.

Izvješće oznake CIA-RDP80-00809A000700110673-1 distribuirano je 6. srpnja 1953. godine i obuhvaća razdoblje od 1938. do 1951. godine.

Temelji se na “Informativnom priručniku o Jugoslaviji”, koji je jugoslavenska Direkcija za informacije objavila u Beogradu.

Prema izvješću, u uzgoju, obradi i trgovini duhanom bilo je angažirano više od milijun ljudi, a kvaliteta duhana bila je poznata kao jedna od najboljih na svijetu, piše Bljesak.info.

Duhan se u cijeloj Jugoslaviji uzgajao na svega 32.000 hektara, od čega u Bosni i Hercegovini na oko 6.700 hektara.

Hercegovački tip duhana, sorte Ravnjak i Tanac, činio je 30 posto jugoslavenske proizvodnje, odmah iza makedonskog s 56 posto.

Naslovnica izvješća CIA-e iz 1953. godine

Čapljina, Mostar i Ljubuški

U izvješću se ističu hercegovački duhani kategorija A i B zbog velikih listova zlatnožute ili limunove boje, prepoznatljive arome, dobre gorivosti i finih vlakana za rezanje.

Glavne stanice za otkup i fermentaciju sirovog duhana nalazile su se u Mostaru i Čapljini, uz Imotski, Prilep i Skoplje.

U Čapljini je radila jedna od najvažnijih stanica za umjetnu fermentaciju duhana u zemlji, dok je nova sušionica bila u izgradnji u Ljubuškom.

Tvornica duhana Mostar bila je jedna od deset u Jugoslaviji, a svrstana je među tvornice srednjeg kapaciteta.

Drina od najboljeg hercegovačkog duhana

Kao najtraženiji duhanski proizvod u zemlji izvješće navodi cigaretu Drina, izrađenu pretežno od najboljih hercegovačkih duhana.

Od najkvalitetnijeg hercegovačkog lista radio se luksuzni rezani duhan Trebinjac, a hercegovački duhan bio je i u mješavini cigarete Istra.

Jugoslavija je 1950. godine izvezla 7.840 tona sirovog duhana, a najveći kupac bila je Francuska s više od 3.158 tona.

Slijedile su Zapadna Njemačka s 1.071 tonom, Austrija s 1.000 tona i Nizozemska s 884 tone.

>> O povijesti proizvodnje duhana u Širokom Brijegu i izazovima naših predaka

(www.jabuka.tv | Foto: arhiv / CIA)

 

Continue Reading

KULTURA

Vratio se na mjesto Istine

Published

on

Nakon dvadeset godina vratio sam se u rodni grad i ugledao ženu koju sam volio kako bosonoga hoda cestom, noseći drva za ogrjev, dok joj pomaže malena djevojčica. Poslovni čovjek koji joj je uništio život i dalje je živio u luksuzu. — Uvijek je bila prepametna za vlastito dobro — rekao je. Otkazao sam posao vrijedan 12 milijuna dolara i naredio istragu njegovih računa. A onda sam ugledao biljeg iza djevojčičina uha… Potpuno jednak mojemu.

Dio 1

Naglo sam pritisnuo kočnicu svojega luksuznog automobila kada sam prepoznao ženu koju sam volio prije dvadeset godina. Hodala je bosa planinskom cestom, noseći na leđima ogroman svežanj drva za ogrjev, dok je pokraj nje četverogodišnja djevojčica nosila nekoliko grančica.

Ali ono zbog čega sam gotovo izgubio razum nije bio prizor njezina siromaštva. Bilo je to otkriće da djevojčica ima potpuno isti urođeni biljeg kakav je imala moja pokojna majka.

Zovem se Grant Whitaker i vratio sam se u planinski kraj zapadne Sjeverne Karoline kako bih zaključio posao s nekretninama vrijedan 12.000.000 dolara.

Moja tvrtka sa sjedištem u Atlanti planirala je kupiti 400 jutara šumskog zemljišta u blizini gradića u planinama Blue Ridge.

Namjeravao sam potpisati dokumente i otići prije mraka.

Dvadeset godina izbjegavao sam to mjesto.

Ondje sam odrastao u teškim vremenima.

Ondje sam pokopao majku.

I ondje sam ostavio Shelby Marsh, jedinu ženu kojoj sam ikada obećao da ću je voljeti zauvijek.

Kada sam prošao uskim zavojem, odmah sam je prepoznao.

Shelby je nosila iznošenu majicu i staru suknju, a stopala su joj bila krvava od oštrog kamenja.

Djevojčica svijetlosmeđe kose i sjajnih očiju hodala je pokraj nje, trudeći se da joj ne ispadne nijedna grančica.

— Mama, mogu nositi još — rekla je djevojčica.

— Već nosiš dovoljno, dušo. Ti si moja najdraža pomoćnica.

Ugasio sam motor.

Htio sam je dozvati, ali nešto me zaustavilo.

Pričekao sam dok nisu nestale među drvećem, a zatim sam ih slijedio izdaleka, ostavivši automobil ondje gdje je cesta završavala.

Stigle su do male kamene kolibe s oštećenim krovom, prozorima prekrivenima plastikom i sićušnim povrtnjakom.

Nigdje se nisu vidjeli električni vodovi.

Shelby je spustila drva i iscrpljeno se naslonila na zid.

Tada ju je djevojčica upitala:

— Mama, kada će doći moj tata?

Shelby je kleknula pred nju.

— Dušo, već smo razgovarale o tome.

— Ali rekla si da će možda jednoga dana…

Ostao sam bez daha.

Djevojčica je okrenula glavu.

Iza njezina lijevog uha nalazio se sićušan biljeg u obliku polumjeseca.

Isti onakav kakav je imala moja majka.

Isti onakav kakav sam i ja imao od rođenja.

A onda sam se prisjetio nečega što sam godinama pokušavao zaboraviti.

Četiri godine ranije vratio sam se u grad kako bih pokopao oca.

Tijekom tog posjeta slučajno sam susreo Shelby.

Zajedno smo večerali, prisjećali se prošlosti i plakali.

Te smo noći završili zajedno u staroj obiteljskoj kući.

Sljedećeg jutra vratio sam se u Atlantu bez pozdrava.

Sada, gledajući tu djevojčicu, shvatio sam da sam možda napustio mnogo više od jedne stare ljubavne priče.

Nisam se usudio predstaviti, pa sam se vratio automobilu.

Te sam večeri otkazao potpisivanje kupoprodajnog ugovora i unajmio sobu u malom pansionu.

Sljedećeg jutra posjetio sam Dot Pruitt, koja je desetljećima vodila mjesnu trgovinu mješovitom robom.

— Moram saznati što se dogodilo Shelby Marsh.

Dot je prestala slagati robu na police.

Izraz lica potpuno joj se promijenio.

— Grante, neke je stvari bolje ostaviti na miru.

— Kakve stvari?

Pogledala je prema vratima i stišala glas.

— Shelby ne živi tako zato što je to sama izabrala. Prije pet godina prijavila je nešto što je moglo uništiti najmoćniju obitelj u ovom okrugu. A oni su se pobrinuli da više nitko nikada ne povjeruje ni jednoj njezinoj riječi.

Stajao sam potpuno nepomično.

A onda je Dot izgovorila prezime te obitelji.

Bilo je to prezime iste one obitelji koja mi je pokušavala prodati 400 jutara šume.

Continue Reading

KULTURA

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

Published

on

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

 

Vlada Federacije BiH dodijelila je federalne nagrade za znanost za 2026. godinu, a nagrade za životno djelo dobili su prof. dr. sc. Mirsad Kapetanović i prof. dr. sc. Jure Beljo (rođen 1942. u Velikom Ograđeniku, Čitluk).

Odluku je Vlada donijela 20. studenoga na telefonskoj sjednici, na prijedlog Federalnog ministarstva obrazovanja i znanosti.

Nagradu za doprinos žena u znanosti dobila je prof. dr. Zora Pilić.

Godišnje priznanje za znanstvenike iz dijaspore dobio je prof. dr. Alojz Ivanković, a posthumno priznanje za doprinos znanosti dodijeljeno je prof. dr. Dubravku Lovrenoviću.

Dobitnici godišnjih nagrada

Godišnje nagrade za znanost dobili su

  • dr. sc. Belma Kalamujić Stroil (prirodne znanosti),
  • prof. dr. Almir Fajkić (medicinske i zdravstvene znanosti),
  • prof. dr. Emir Sokić (inženjerske i tehnološke znanosti),
  • prof. dr. Nedžad Hadžiomerović (poljoprivredne znanosti),
  • prof. dr. sc. Haris Memišević (društvene znanosti) i
  • dr. sc. Emir Demir (humanističke znanosti).

Godišnju nagradu za umjetničko-istraživački rad dobila je izv. prof. dr. art. Vesna Sušac.

Nagrade za mlade istraživače dobili su

  • dr. sc. Mujo Hasanović,
  • dr. sc. Amina Tucak-Smajić,
  • mr. Emir Dervišević,
  • doc. dr. sc. Mario Kovač,
  • doc. dr. Nasir Muftić i
  • mr. sc. Ajla Bukva Ljevo.

Godišnje priznanje za promociju znanosti dobio je Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Koliko iznose nagrade

Nagrade se sastoje od novčanog iznosa i povelje.

Dobitnicima nagrade za životno djelo isplatit će se po 10.000 KM, a nagrada za doprinos žena u znanosti iznosi 4.000 KM.

Godišnje nagrade za znanost i za umjetničko-istraživački rad iznose po 3.000 KM, a nagrade za mlade istraživače po 2.000 KM.

Nagrade se dodjeljuju za iznimno značajna dostignuća u znanstvenoistraživačkom i umjetničko-istraživačkom radu znanstvenicima, istraživačima, umjetnicima i ustanovama registriranim u Federaciji BiH.

(www.jabuka.tv | Foto: Općina Čitluk / arhiva)

 

 

 

 

Napiši komentar

Objavom komentara potvrđujete da ste upoznati s Pravilima komentiranja. Pritužbe možete poslati na komentari@jabuka.tv.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba