Connect with us

KULTURA

Julijana Matanovic. Žene..

Published

on

Žene
Postoje pitanja koja – kad ih čuješ, ili ih pročitaš – izgledaju tako jednostavna i obična, kao ona na koja možemo odgovoriti istog trena; a da puno razmišljamo, a da pocrvenimo i da nam se oznoje dlanovi. Jedno od takvih je i pitanje tko nam je u životu uzor, tko nas je oblikovao i zbog čega. Pitanje je jasno i dobronamjerno i ono unaprijed računa na ispitanikovu iskrenost. No, ono je lako samo za one koji – da bi na njega odgovorili – ne moraju napraviti inventuru vlastitog života. Jer, moji uzori nisu, kao što bi se od mene možda očekivalo, spisateljice koje su objavile knjige bolje i uspješnije od mojih, naslove koje je stručna komisija uključila u popis obavezne lektire. Vrijednost ponuđenog štiva ionako je samo u očima čitatelja. Moj ženski uzori su žene koje su se s problemima sličnim, ali daleko složenijim od mojih, znale nositi daleko bolje nego ja. Jednostavne one koje su uspijevale utišati vlastite strahove.
Pamtim dobro svoju učiteljicu Dušanku. One koji su nas naučili slovima i lijepim riječima ne smijemo nikada, pogotovo mi pisci, zaboraviti. Dušanka mi je darovala i prve knjige. Posvete je ponavljala, željela je da mi knjige budu najbolji prijatelji. I ja sam je poslušala. Bila je dijete Kozare, odrasla u domovima, ali uvijek nasmiješena. Naučila me da ne trebam razmišljati o tome bi li mi odrastanje uz roditelje bilo komotnije i bih li kod njih baš svaki zagrljaj morala zaslužiti. Svoju prazninu nosila je daleko bolje nego što ja nosim svoju. Nije upamtila majku, a ni oca. Bila je dobra prema tuđoj djeci i znala je da je ljubav koju im daruje daleko važnija od točno riješenog zadatka iz matematike. Poslije ću i ja, u predavaonicama, često prečuti da zadana lektira nije pročitana. Radovat ću se opuštenim licima svojih studenata.
Kad god postanem tjeskobna pred odlukama koje bih trebala donijeti za, i u ime svog djeteta, započnem refleksivnu prozu na temu samohrane majke. I zaustavim se nakon nekoliko rečenica. Sjeti se svoje bake Eve, majčine majke, šapne mi netko mudriji do mene. O toj sam baki pisala malo. Ostavila sam je u tišini koju je i sama živjela. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, njezin muž, a moj djed, osuđen je, kao domobranski vojnik, na dugogodišnju kaznu zavora. Eva je ostala sama sa šestero djece, trima kćerima i trojicom sinova, sama bez ikakvih priroda, očišćenih tavana i podruma u kojima je skrivala nešto hrane. Bila je tkalja. Na svom tkalačkom stanu nizala je šare i bojama uveseljavala svoju djecu. Godinama. I dokazivala da je tkanje ćilima jako nalik pripovijedanju priča.
Djetetu bez roditelja i samohranoj majci koja nerijetko jedva izlazi na kraj sa svojim sjećanjima i propitivanjima, pridružila se i žena s dijagnozom teške bolesti. Čim se približi termin nove kontrole i moje se nesanice pojačaju, sjetim se svoje prijateljice Mirjane. Njoj sam toliko puta i priznala da mi je uzor. I dok drhtim očekujući nalaze i strahujući od povratka dijagnoze, oživljavam njezino stanje. Upoznala sam je u Vinkovcima 9. ožujka 2003. godine. Ona je organizirala promociju mog romana Bilješka o piscu. Dočekala me na parkiralištu hotela Slavonija. Predivno odjevena, i prekrasnog lica. Na glavi je imala zanimljivo omotanu maramu. Odmah sam joj rekla kako marama lijepo pristaje boji njezinih očiju. Skinula ju je i postidjela me. Pojačala je smiješak i izgovorila samo jednu riječ. Kemoterapija. Tada sam shvatila da me na tribinu pozvala i zbog toga što moj roman tematizira mladu ženu s karcinomom dojke. Moja prijateljica M puna dva desetljeća je u borbi. No, ja nikada nisam vidjela ljepše uređen dom, ljepše serviran doručak, ljepši slavonski vrt. Gledam jutros njezine fotografije na fb. I ljutim se na samu sebe. Moje je posuđe od doručka neoprano, moja koncentracija na minimumu, a Mirjana je prije dva dana napustila bolnicu, ponovno nosi maramu i sjedi u svom vrtu za stolom na kojem je bijeli štikani stolnjak, a na njemu posudice s jagodama i trešnjama, svježe ispečeni kruh, bijela kava u secesijskoj šalici, očale i otvorena knjiga. Jer, ona voli život. I zna da je život u svakoj sekundi i da te sekunde treba poštovati.
Da, o takvim bi uzorima trebalo pisati. Vratiti im svoje dugove. Jer u danu kad mi se učini da je moj korak pretežak da bi mogao naprijed, ja oživim ta tri lica; lice svoje učiteljice, svoje bake i svoje prijateljice. I spremna sam čak i odgovoriti na to možda stvarno jednostavno i
obično pitanje.
#julijanamatanovićkombiniraniprašak
Fotografija: Mirjana Pešec

Continue Reading

EKONOMIJA

Izvješće CIA-e iz 1953. godine: Hercegovački duhan među najboljima na svijetu

Published

on

 

Hercegovački duhan bio je među najcjenjenijima na svijetu, a Mostar i Čapljina imali su ključnu ulogu u njegovoj obradi, navodi se u dokumentu američke Središnje obavještajne agencije (CIA) iz 1953. godine.

Izvješće oznake CIA-RDP80-00809A000700110673-1 distribuirano je 6. srpnja 1953. godine i obuhvaća razdoblje od 1938. do 1951. godine.

Temelji se na “Informativnom priručniku o Jugoslaviji”, koji je jugoslavenska Direkcija za informacije objavila u Beogradu.

Prema izvješću, u uzgoju, obradi i trgovini duhanom bilo je angažirano više od milijun ljudi, a kvaliteta duhana bila je poznata kao jedna od najboljih na svijetu, piše Bljesak.info.

Duhan se u cijeloj Jugoslaviji uzgajao na svega 32.000 hektara, od čega u Bosni i Hercegovini na oko 6.700 hektara.

Hercegovački tip duhana, sorte Ravnjak i Tanac, činio je 30 posto jugoslavenske proizvodnje, odmah iza makedonskog s 56 posto.

Naslovnica izvješća CIA-e iz 1953. godine

Čapljina, Mostar i Ljubuški

U izvješću se ističu hercegovački duhani kategorija A i B zbog velikih listova zlatnožute ili limunove boje, prepoznatljive arome, dobre gorivosti i finih vlakana za rezanje.

Glavne stanice za otkup i fermentaciju sirovog duhana nalazile su se u Mostaru i Čapljini, uz Imotski, Prilep i Skoplje.

U Čapljini je radila jedna od najvažnijih stanica za umjetnu fermentaciju duhana u zemlji, dok je nova sušionica bila u izgradnji u Ljubuškom.

Tvornica duhana Mostar bila je jedna od deset u Jugoslaviji, a svrstana je među tvornice srednjeg kapaciteta.

Drina od najboljeg hercegovačkog duhana

Kao najtraženiji duhanski proizvod u zemlji izvješće navodi cigaretu Drina, izrađenu pretežno od najboljih hercegovačkih duhana.

Od najkvalitetnijeg hercegovačkog lista radio se luksuzni rezani duhan Trebinjac, a hercegovački duhan bio je i u mješavini cigarete Istra.

Jugoslavija je 1950. godine izvezla 7.840 tona sirovog duhana, a najveći kupac bila je Francuska s više od 3.158 tona.

Slijedile su Zapadna Njemačka s 1.071 tonom, Austrija s 1.000 tona i Nizozemska s 884 tone.

>> O povijesti proizvodnje duhana u Širokom Brijegu i izazovima naših predaka

(www.jabuka.tv | Foto: arhiv / CIA)

 

Continue Reading

KULTURA

Vratio se na mjesto Istine

Published

on

Nakon dvadeset godina vratio sam se u rodni grad i ugledao ženu koju sam volio kako bosonoga hoda cestom, noseći drva za ogrjev, dok joj pomaže malena djevojčica. Poslovni čovjek koji joj je uništio život i dalje je živio u luksuzu. — Uvijek je bila prepametna za vlastito dobro — rekao je. Otkazao sam posao vrijedan 12 milijuna dolara i naredio istragu njegovih računa. A onda sam ugledao biljeg iza djevojčičina uha… Potpuno jednak mojemu.

Dio 1

Naglo sam pritisnuo kočnicu svojega luksuznog automobila kada sam prepoznao ženu koju sam volio prije dvadeset godina. Hodala je bosa planinskom cestom, noseći na leđima ogroman svežanj drva za ogrjev, dok je pokraj nje četverogodišnja djevojčica nosila nekoliko grančica.

Ali ono zbog čega sam gotovo izgubio razum nije bio prizor njezina siromaštva. Bilo je to otkriće da djevojčica ima potpuno isti urođeni biljeg kakav je imala moja pokojna majka.

Zovem se Grant Whitaker i vratio sam se u planinski kraj zapadne Sjeverne Karoline kako bih zaključio posao s nekretninama vrijedan 12.000.000 dolara.

Moja tvrtka sa sjedištem u Atlanti planirala je kupiti 400 jutara šumskog zemljišta u blizini gradića u planinama Blue Ridge.

Namjeravao sam potpisati dokumente i otići prije mraka.

Dvadeset godina izbjegavao sam to mjesto.

Ondje sam odrastao u teškim vremenima.

Ondje sam pokopao majku.

I ondje sam ostavio Shelby Marsh, jedinu ženu kojoj sam ikada obećao da ću je voljeti zauvijek.

Kada sam prošao uskim zavojem, odmah sam je prepoznao.

Shelby je nosila iznošenu majicu i staru suknju, a stopala su joj bila krvava od oštrog kamenja.

Djevojčica svijetlosmeđe kose i sjajnih očiju hodala je pokraj nje, trudeći se da joj ne ispadne nijedna grančica.

— Mama, mogu nositi još — rekla je djevojčica.

— Već nosiš dovoljno, dušo. Ti si moja najdraža pomoćnica.

Ugasio sam motor.

Htio sam je dozvati, ali nešto me zaustavilo.

Pričekao sam dok nisu nestale među drvećem, a zatim sam ih slijedio izdaleka, ostavivši automobil ondje gdje je cesta završavala.

Stigle su do male kamene kolibe s oštećenim krovom, prozorima prekrivenima plastikom i sićušnim povrtnjakom.

Nigdje se nisu vidjeli električni vodovi.

Shelby je spustila drva i iscrpljeno se naslonila na zid.

Tada ju je djevojčica upitala:

— Mama, kada će doći moj tata?

Shelby je kleknula pred nju.

— Dušo, već smo razgovarale o tome.

— Ali rekla si da će možda jednoga dana…

Ostao sam bez daha.

Djevojčica je okrenula glavu.

Iza njezina lijevog uha nalazio se sićušan biljeg u obliku polumjeseca.

Isti onakav kakav je imala moja majka.

Isti onakav kakav sam i ja imao od rođenja.

A onda sam se prisjetio nečega što sam godinama pokušavao zaboraviti.

Četiri godine ranije vratio sam se u grad kako bih pokopao oca.

Tijekom tog posjeta slučajno sam susreo Shelby.

Zajedno smo večerali, prisjećali se prošlosti i plakali.

Te smo noći završili zajedno u staroj obiteljskoj kući.

Sljedećeg jutra vratio sam se u Atlantu bez pozdrava.

Sada, gledajući tu djevojčicu, shvatio sam da sam možda napustio mnogo više od jedne stare ljubavne priče.

Nisam se usudio predstaviti, pa sam se vratio automobilu.

Te sam večeri otkazao potpisivanje kupoprodajnog ugovora i unajmio sobu u malom pansionu.

Sljedećeg jutra posjetio sam Dot Pruitt, koja je desetljećima vodila mjesnu trgovinu mješovitom robom.

— Moram saznati što se dogodilo Shelby Marsh.

Dot je prestala slagati robu na police.

Izraz lica potpuno joj se promijenio.

— Grante, neke je stvari bolje ostaviti na miru.

— Kakve stvari?

Pogledala je prema vratima i stišala glas.

— Shelby ne živi tako zato što je to sama izabrala. Prije pet godina prijavila je nešto što je moglo uništiti najmoćniju obitelj u ovom okrugu. A oni su se pobrinuli da više nitko nikada ne povjeruje ni jednoj njezinoj riječi.

Stajao sam potpuno nepomično.

A onda je Dot izgovorila prezime te obitelji.

Bilo je to prezime iste one obitelji koja mi je pokušavala prodati 400 jutara šume.

Continue Reading

KULTURA

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

Published

on

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

 

Vlada Federacije BiH dodijelila je federalne nagrade za znanost za 2026. godinu, a nagrade za životno djelo dobili su prof. dr. sc. Mirsad Kapetanović i prof. dr. sc. Jure Beljo (rođen 1942. u Velikom Ograđeniku, Čitluk).

Odluku je Vlada donijela 20. studenoga na telefonskoj sjednici, na prijedlog Federalnog ministarstva obrazovanja i znanosti.

Nagradu za doprinos žena u znanosti dobila je prof. dr. Zora Pilić.

Godišnje priznanje za znanstvenike iz dijaspore dobio je prof. dr. Alojz Ivanković, a posthumno priznanje za doprinos znanosti dodijeljeno je prof. dr. Dubravku Lovrenoviću.

Dobitnici godišnjih nagrada

Godišnje nagrade za znanost dobili su

  • dr. sc. Belma Kalamujić Stroil (prirodne znanosti),
  • prof. dr. Almir Fajkić (medicinske i zdravstvene znanosti),
  • prof. dr. Emir Sokić (inženjerske i tehnološke znanosti),
  • prof. dr. Nedžad Hadžiomerović (poljoprivredne znanosti),
  • prof. dr. sc. Haris Memišević (društvene znanosti) i
  • dr. sc. Emir Demir (humanističke znanosti).

Godišnju nagradu za umjetničko-istraživački rad dobila je izv. prof. dr. art. Vesna Sušac.

Nagrade za mlade istraživače dobili su

  • dr. sc. Mujo Hasanović,
  • dr. sc. Amina Tucak-Smajić,
  • mr. Emir Dervišević,
  • doc. dr. sc. Mario Kovač,
  • doc. dr. Nasir Muftić i
  • mr. sc. Ajla Bukva Ljevo.

Godišnje priznanje za promociju znanosti dobio je Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Koliko iznose nagrade

Nagrade se sastoje od novčanog iznosa i povelje.

Dobitnicima nagrade za životno djelo isplatit će se po 10.000 KM, a nagrada za doprinos žena u znanosti iznosi 4.000 KM.

Godišnje nagrade za znanost i za umjetničko-istraživački rad iznose po 3.000 KM, a nagrade za mlade istraživače po 2.000 KM.

Nagrade se dodjeljuju za iznimno značajna dostignuća u znanstvenoistraživačkom i umjetničko-istraživačkom radu znanstvenicima, istraživačima, umjetnicima i ustanovama registriranim u Federaciji BiH.

(www.jabuka.tv | Foto: Općina Čitluk / arhiva)

 

 

 

 

Napiši komentar

Objavom komentara potvrđujete da ste upoznati s Pravilima komentiranja. Pritužbe možete poslati na komentari@jabuka.tv.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba