Connect with us

KULTURA

Kad ti ponos ne dozvoli a stradas

Published

on

“Jadna konobarica odbila je da ponizi starijeg muškarca, a tada je unutra ušao njegov sin — milijarder i generalni direktor — i zatvorio ceo restoran

Noć u kojoj je Lily Carter izgubila posao počela je od činije supe od piletine, pohabanog braon kaputa i žene koja je nosila dijamantsku narukvicu vredniju nego što je Lily zaradila za tri godine.

— Izvinite — prosiktala je žena, pokazujući rukom preko sale. — Zašto taj čovek sedi tamo?

Lily je pogledala u pravcu njenog prsta ka stolu dvanaest.

Stariji muškarac sedeo je sam pod mesinganom visećom lampom i jeo polako. Seda kosa bila mu je potrebna podšišavanja. Braon vuneni kaput bio je pohaban na manžetnama, a jedna cipela je sa strane imala plitku pukotinu. Izgledao je bolno neumesno među belim stolnjacima, kristalnim čašama i uglačanim orahovim zidovima The Meridian Room, jednog od najekskluzivnijih restorana u Chicago.

Ali je ušao na glavna vrata kao i svaki drugi klijent.

Čekao je.

Ljubazno je zamolio za sto.

I platio je svoju supu.

Lily se okrenula nazad ka ženi.

— Sto dvanaest je bio slobodan kada je došao, gospođo.

Ženine usne su se stisnule.

— Moj muž prima investitore. Potrebna nam je ovaj deo sale.

— Imamo četiri slobodna stola pored prozora. Mogu da ih spojim.

— Ne želim stolove pored prozora.

Zvala se Vanessa Price.

Lily je to znala jer je svaki menadžer u zgradi paničio otkako se popodne njena rezervacija pojavila u sistemu.

Vanessin otac, Charles Price, bio je viši direktor u Calder Hospitality Group, kompaniji koja je posedovala The Meridian Room i sedamnaest luksuznih hotela širom Srednjeg zapada.

Vanessa je savršeno dobro znala šta njeno prezime može da postigne.

— Dakle, premestite ga — rekla je.

Stariji muškarac je sve čuo.

Spustio je kašiku.

— U redu, mlada damo — rekao je tiho. — Mogu da završim negde drugde.

Lily ga je pogledala.

Nešto u rezignaciji njegovog glasa dirnulo ju je više od Vanessine arogancije.

Starac nije bio postiđen što ga je neko uvredio.

Bio je postiđen jer je očigledno doživljavao to dovoljno često da bi verovao da treba da olakša život osobi koja ga vređa.

— Ne, gospodine — rekla je Lily. — Ne morate da se pomerate.

U sali je nastala čudna tišina.

Vanessa se kratko nasmejala.

— Izvinite?

— Došao je prvi. Naručio je večeru. Ima puno pravo da je dovrši.

Vanessa je pogledala Lilynu crnu uniformu i jeftine cipele.

— Valjda znate ko sam ja?

— Da, gospođo.

— I dalje se prepirete sa mnom?

— Ne prepirem se. Objašnjavam da ne mogu da uklonim drugog klijenta zato što se vama ne sviđa kako izgleda.

Kelner blizu kuhinje prestao je da polira čašu.

Drugi radnik tiho je nestao iza vrata za osoblje, nesumnjivo u potrazi za menadžerom.

Vanessa se nagnula bliže.

— Imate li pojma koliko naš sto večeras troši?

Lily je znala.

Više od dvanaest hiljada dolara ne računajući vino.

Njen menadžer je ponovio taj broj šest puta.

— Ne — rekla je Lily. — Ali znam da njegova supa košta osamnaest dolara.

Stariji muškarac je podigao pogled.

Po prvi put u njegovim očima pojavilo se veselje.

Vanessino lice se ukočilo.

— Šta to treba da znači?

— To znači da je cena u njegovom meniju ista kao u vašem.

— Imate oštar jezik za konobaricu.

— A on je i dalje klijent.

Vanessa je tiho, sa nevericom ispustila smeh.

— Ljudi kao on ne bi trebalo da mogu da se motaju po ovakvim mestima samo zato što mogu da priušte jednu činiju supe.

To je bio trenutak kada je Lily prestala da brine o svom poslu.

Provela je osamnaest meseci učeći tačno koliko posao može biti krhak.

Znala je kako izgledaju nalozi za iseljenje.

Znala je koliko konzervi supe može da se kupi za dvadeset dolara.

Znala je šta se dešava kada vaš muž izgubi poslovnu karijeru preko noći, a pola ljudi koje ste nekada zvali prijateljima prestane da vam odgovara na telefonske pozive.

Znala je strah.

Ali znala je i stid.

I odbila je da nosi tuđi.

— Gospođo — rekla je Lily tiho — moraću da vas zamolim da ne vređate drugog gosta.

Vanessa je trepnula.

— Molite mene?

— Da.

Iza Lily se začuo eksplozivan glas.

— Lily!

Menadžer Greg Holloway je dojurio kroz salu.

Izgledao je kao da mu je neko rekao da zgrada gori.

— Moram da razgovaram sa vama. Odmah.

— Gospodine Holloway…

— Odmah.

Vanessa je ukrstila ruke.

— Želim da bude otpuštena.

Stariji muškarac je odgurnuo stolicu.

— Molim vas — rekao je. — Ne kažnjavajte je zbog mene.

Greg ga je jedva pogledao.

— Gospodine, uz svo poštovanje, ovo je kadrovsko pitanje.

— Ne — rekla je Lily.

Greg se okrenuo.

— Šta?

— Postalo je pitanje klijenta kada smo zamolili gosta koji plaća da izađe jer se drugom gostu učinilo da izgleda siromašno.

Crvenilo je popelo Gregov vrat.

— Skini kecelju.

Lily se ukočila.

Oko nje su konobari zurili u pod.

Barmen je odjednom našao nešto fascinantno ispod šanka.

— Greg.

— Skini je.

— Otpuštaš me?

— Stavljam te na suspenziju. Sa trenutnim dejstvom, do revizije.

Vanessa se nasmešila.

Taj osmeh je boleo više od suspenzije.

Ne zato što je Lily bilo stalo do toga šta Vanessa misli.

Zato što će sutra ujutru stanodavac Lily i dalje očekivati kiriju.

Zato što je njen muž, Mason, poslao trideset sedam prijava za posao u toku tri meseca i dobio dva poziva na razgovor za posao.

Zato što je na njihovom tekućem računu bilo 312 dolara.

Lily je odvezala kecelju.

Ruke su joj zadrhtale jednom.

Presavila ju je pažljivo.

Stariji muškarac ju je gledao.

„Kako se zoveš?” – upitao je.

Greg je uzdahnuo.

„Gospodine.”

„Njeno ime.”

Lily je progutala pljuvačku.

„Lily Carter.”

Stariji muškarac je klimnuo glavom.

„Žao mi je, Lily.”

Pogledala ga je pravo u oči.

„To se nije dogodilo zbog vas.”

„Pa zašto je do toga došlo?””
Deo 2 i potpuni završetak: Napišite “DA”, ostavite “SVIĐA MI SE” i PODELITE, kako bismo mogli da objavimo celu priču direktno ispod ovog komentara. Hvala vam puno! ❤️

Continue Reading

EKONOMIJA

Izvješće CIA-e iz 1953. godine: Hercegovački duhan među najboljima na svijetu

Published

on

 

Hercegovački duhan bio je među najcjenjenijima na svijetu, a Mostar i Čapljina imali su ključnu ulogu u njegovoj obradi, navodi se u dokumentu američke Središnje obavještajne agencije (CIA) iz 1953. godine.

Izvješće oznake CIA-RDP80-00809A000700110673-1 distribuirano je 6. srpnja 1953. godine i obuhvaća razdoblje od 1938. do 1951. godine.

Temelji se na “Informativnom priručniku o Jugoslaviji”, koji je jugoslavenska Direkcija za informacije objavila u Beogradu.

Prema izvješću, u uzgoju, obradi i trgovini duhanom bilo je angažirano više od milijun ljudi, a kvaliteta duhana bila je poznata kao jedna od najboljih na svijetu, piše Bljesak.info.

Duhan se u cijeloj Jugoslaviji uzgajao na svega 32.000 hektara, od čega u Bosni i Hercegovini na oko 6.700 hektara.

Hercegovački tip duhana, sorte Ravnjak i Tanac, činio je 30 posto jugoslavenske proizvodnje, odmah iza makedonskog s 56 posto.

Naslovnica izvješća CIA-e iz 1953. godine

Čapljina, Mostar i Ljubuški

U izvješću se ističu hercegovački duhani kategorija A i B zbog velikih listova zlatnožute ili limunove boje, prepoznatljive arome, dobre gorivosti i finih vlakana za rezanje.

Glavne stanice za otkup i fermentaciju sirovog duhana nalazile su se u Mostaru i Čapljini, uz Imotski, Prilep i Skoplje.

U Čapljini je radila jedna od najvažnijih stanica za umjetnu fermentaciju duhana u zemlji, dok je nova sušionica bila u izgradnji u Ljubuškom.

Tvornica duhana Mostar bila je jedna od deset u Jugoslaviji, a svrstana je među tvornice srednjeg kapaciteta.

Drina od najboljeg hercegovačkog duhana

Kao najtraženiji duhanski proizvod u zemlji izvješće navodi cigaretu Drina, izrađenu pretežno od najboljih hercegovačkih duhana.

Od najkvalitetnijeg hercegovačkog lista radio se luksuzni rezani duhan Trebinjac, a hercegovački duhan bio je i u mješavini cigarete Istra.

Jugoslavija je 1950. godine izvezla 7.840 tona sirovog duhana, a najveći kupac bila je Francuska s više od 3.158 tona.

Slijedile su Zapadna Njemačka s 1.071 tonom, Austrija s 1.000 tona i Nizozemska s 884 tone.

>> O povijesti proizvodnje duhana u Širokom Brijegu i izazovima naših predaka

(www.jabuka.tv | Foto: arhiv / CIA)

 

Continue Reading

KULTURA

Vratio se na mjesto Istine

Published

on

Nakon dvadeset godina vratio sam se u rodni grad i ugledao ženu koju sam volio kako bosonoga hoda cestom, noseći drva za ogrjev, dok joj pomaže malena djevojčica. Poslovni čovjek koji joj je uništio život i dalje je živio u luksuzu. — Uvijek je bila prepametna za vlastito dobro — rekao je. Otkazao sam posao vrijedan 12 milijuna dolara i naredio istragu njegovih računa. A onda sam ugledao biljeg iza djevojčičina uha… Potpuno jednak mojemu.

Dio 1

Naglo sam pritisnuo kočnicu svojega luksuznog automobila kada sam prepoznao ženu koju sam volio prije dvadeset godina. Hodala je bosa planinskom cestom, noseći na leđima ogroman svežanj drva za ogrjev, dok je pokraj nje četverogodišnja djevojčica nosila nekoliko grančica.

Ali ono zbog čega sam gotovo izgubio razum nije bio prizor njezina siromaštva. Bilo je to otkriće da djevojčica ima potpuno isti urođeni biljeg kakav je imala moja pokojna majka.

Zovem se Grant Whitaker i vratio sam se u planinski kraj zapadne Sjeverne Karoline kako bih zaključio posao s nekretninama vrijedan 12.000.000 dolara.

Moja tvrtka sa sjedištem u Atlanti planirala je kupiti 400 jutara šumskog zemljišta u blizini gradića u planinama Blue Ridge.

Namjeravao sam potpisati dokumente i otići prije mraka.

Dvadeset godina izbjegavao sam to mjesto.

Ondje sam odrastao u teškim vremenima.

Ondje sam pokopao majku.

I ondje sam ostavio Shelby Marsh, jedinu ženu kojoj sam ikada obećao da ću je voljeti zauvijek.

Kada sam prošao uskim zavojem, odmah sam je prepoznao.

Shelby je nosila iznošenu majicu i staru suknju, a stopala su joj bila krvava od oštrog kamenja.

Djevojčica svijetlosmeđe kose i sjajnih očiju hodala je pokraj nje, trudeći se da joj ne ispadne nijedna grančica.

— Mama, mogu nositi još — rekla je djevojčica.

— Već nosiš dovoljno, dušo. Ti si moja najdraža pomoćnica.

Ugasio sam motor.

Htio sam je dozvati, ali nešto me zaustavilo.

Pričekao sam dok nisu nestale među drvećem, a zatim sam ih slijedio izdaleka, ostavivši automobil ondje gdje je cesta završavala.

Stigle su do male kamene kolibe s oštećenim krovom, prozorima prekrivenima plastikom i sićušnim povrtnjakom.

Nigdje se nisu vidjeli električni vodovi.

Shelby je spustila drva i iscrpljeno se naslonila na zid.

Tada ju je djevojčica upitala:

— Mama, kada će doći moj tata?

Shelby je kleknula pred nju.

— Dušo, već smo razgovarale o tome.

— Ali rekla si da će možda jednoga dana…

Ostao sam bez daha.

Djevojčica je okrenula glavu.

Iza njezina lijevog uha nalazio se sićušan biljeg u obliku polumjeseca.

Isti onakav kakav je imala moja majka.

Isti onakav kakav sam i ja imao od rođenja.

A onda sam se prisjetio nečega što sam godinama pokušavao zaboraviti.

Četiri godine ranije vratio sam se u grad kako bih pokopao oca.

Tijekom tog posjeta slučajno sam susreo Shelby.

Zajedno smo večerali, prisjećali se prošlosti i plakali.

Te smo noći završili zajedno u staroj obiteljskoj kući.

Sljedećeg jutra vratio sam se u Atlantu bez pozdrava.

Sada, gledajući tu djevojčicu, shvatio sam da sam možda napustio mnogo više od jedne stare ljubavne priče.

Nisam se usudio predstaviti, pa sam se vratio automobilu.

Te sam večeri otkazao potpisivanje kupoprodajnog ugovora i unajmio sobu u malom pansionu.

Sljedećeg jutra posjetio sam Dot Pruitt, koja je desetljećima vodila mjesnu trgovinu mješovitom robom.

— Moram saznati što se dogodilo Shelby Marsh.

Dot je prestala slagati robu na police.

Izraz lica potpuno joj se promijenio.

— Grante, neke je stvari bolje ostaviti na miru.

— Kakve stvari?

Pogledala je prema vratima i stišala glas.

— Shelby ne živi tako zato što je to sama izabrala. Prije pet godina prijavila je nešto što je moglo uništiti najmoćniju obitelj u ovom okrugu. A oni su se pobrinuli da više nitko nikada ne povjeruje ni jednoj njezinoj riječi.

Stajao sam potpuno nepomično.

A onda je Dot izgovorila prezime te obitelji.

Bilo je to prezime iste one obitelji koja mi je pokušavala prodati 400 jutara šume.

Continue Reading

KULTURA

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

Published

on

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

 

Vlada Federacije BiH dodijelila je federalne nagrade za znanost za 2026. godinu, a nagrade za životno djelo dobili su prof. dr. sc. Mirsad Kapetanović i prof. dr. sc. Jure Beljo (rođen 1942. u Velikom Ograđeniku, Čitluk).

Odluku je Vlada donijela 20. studenoga na telefonskoj sjednici, na prijedlog Federalnog ministarstva obrazovanja i znanosti.

Nagradu za doprinos žena u znanosti dobila je prof. dr. Zora Pilić.

Godišnje priznanje za znanstvenike iz dijaspore dobio je prof. dr. Alojz Ivanković, a posthumno priznanje za doprinos znanosti dodijeljeno je prof. dr. Dubravku Lovrenoviću.

Dobitnici godišnjih nagrada

Godišnje nagrade za znanost dobili su

  • dr. sc. Belma Kalamujić Stroil (prirodne znanosti),
  • prof. dr. Almir Fajkić (medicinske i zdravstvene znanosti),
  • prof. dr. Emir Sokić (inženjerske i tehnološke znanosti),
  • prof. dr. Nedžad Hadžiomerović (poljoprivredne znanosti),
  • prof. dr. sc. Haris Memišević (društvene znanosti) i
  • dr. sc. Emir Demir (humanističke znanosti).

Godišnju nagradu za umjetničko-istraživački rad dobila je izv. prof. dr. art. Vesna Sušac.

Nagrade za mlade istraživače dobili su

  • dr. sc. Mujo Hasanović,
  • dr. sc. Amina Tucak-Smajić,
  • mr. Emir Dervišević,
  • doc. dr. sc. Mario Kovač,
  • doc. dr. Nasir Muftić i
  • mr. sc. Ajla Bukva Ljevo.

Godišnje priznanje za promociju znanosti dobio je Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Koliko iznose nagrade

Nagrade se sastoje od novčanog iznosa i povelje.

Dobitnicima nagrade za životno djelo isplatit će se po 10.000 KM, a nagrada za doprinos žena u znanosti iznosi 4.000 KM.

Godišnje nagrade za znanost i za umjetničko-istraživački rad iznose po 3.000 KM, a nagrade za mlade istraživače po 2.000 KM.

Nagrade se dodjeljuju za iznimno značajna dostignuća u znanstvenoistraživačkom i umjetničko-istraživačkom radu znanstvenicima, istraživačima, umjetnicima i ustanovama registriranim u Federaciji BiH.

(www.jabuka.tv | Foto: Općina Čitluk / arhiva)

 

 

 

 

Napiši komentar

Objavom komentara potvrđujete da ste upoznati s Pravilima komentiranja. Pritužbe možete poslati na komentari@jabuka.tv.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba