Jedina trojka koja može stabilizirati i pokrenuti BiH je ona sastavljena od legitimnih predstavnika triju konstitutivnih naroda. Osvijestimo se i dogovorimo se – dok još imamo vremena

Piše: dr. Božo Ljubić predsjednika Glavnog vijeća HNS BiH

Obraćam vam se prvenstveno kao netko tko je svjedok i, u najvećem razdoblju tridesetogodišnje povijesti izgradnje daytonske BiH, akter političkih procesa. Obraćam vam se također kao predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora, institucije koja okuplja, predstavlja i artikulira političku volju gotovo cjelokupnog hrvatskog naroda, jednog od triju ustavotvornih i državotvornih naroda u BiH.

Bosna i Hercegovina suočena s eskalacijom političke krize

Bosna i Hercegovina suočava se s eskalacijom političke krize koja prijeti prijeći i u sigurnosnu. Zapravo, politička kriza u Bosni i Hercegovini permanentno je stanje još od raspada bivše države. Daytonski mirovni sporazum (DMS) zaustavio je rat i dao priliku Bosni i Hercegovini da izgradi samoodrživu državu na načelima konstitutivnosti i ravnopravnosti njezinih triju državotvornih naroda. Međutim, zbog intervencija u ustavni poredak i izborni proces od međunarodnih i domaćih aktera, vrlo kratko nakon Daytona, DMS-u nije ni dana šansa da pokaže svoj državotvorni potencijal. Ove intervencije su, bez obzira na namjere, osnažile srpske separatističke i bošnjačke unitarističke tendencije, a dodatno oslabile ionako neravnopravnu hrvatsku ustavnu poziciju.

Forte postojeće političke krize vezan je uz secesionističke odluke Vlade i Narodne skupštine entiteta Republika Srpska. Bez ikakve sumnje, ovo što danas poduzimaju institucije Republike Srpske, predsjednik, Vlada i Narodna skupština, udar je na ustavni, zakonski i pravni poredak Bosne i Hercegovine.

Kada se danas o Bosni i Hercegovini raspravlja u kontekstu secesionističkih akcija iz entiteta Republika Srpska, svi bismo u BiH, a posebice mi Hrvati, trebali biti jednako zabrinuti zbog udara na ustavni poredak Bosne i Hercegovine, koji već desetljećima dolaze iz mainstream politike bošnjačkog političkog Sarajeva. Naime, unitaristička i centralizirajuća bošnjačka politika u prvom je redu pogubna za konstitutivnost, ravnopravnost i politički subjektivitet hrvatskog naroda u BiH. Imajući u vidi agresivni bošnjački unitarizam, vrlo je korisno, u ovom slučaju, naglasiti i analogiju s jugoslavenskim unitarizmom i srpskim etnonacionalizmom u bivšoj nam zajedničkoj državi. I Miloševićev režim pozivao se na (pro)jugoslavensko jedinstvo, nametao manjinskom narodu (Albancima) političke predstavnike i zagovarao izborni model “jedan čovjek, jedan glas”, zanemarujući tako ne samo postojanje i autonomiju pokrajina u Srbiji već i federalni karakter cijele tadašnje Jugoslavije. Tragičan ishod srpsko-jugoslavenske unitarističke agende svima u BiH i međunarodnoj zajednici trebao bi biti opomena, a ne uzor i inspiracija.

Je li moguće standardizirati i harmonizirati odnose u višenacionalnoj državi?

Postoje različiti koncepti i modeli u Europi i svijetu kako je to moguće, a oni se svode na dva koncepta, jedno je koncept konsocijacijske demokracije koji se obično definira kao institucionalni federalizam, a drugo je teritorijalni federalizam ili njihove kombinacije u različitim modalitetima.

Ustav iz Daytona temeljen je na konsocijacijskom konceptu “Daytonski Ustav je institucionalizirao glavne elemente klasičnog Lijphartova modela konsocijacijske demokracije u državi (nacionalna konsocijacija) i u Federaciji (regionalna konsocijacija)”… “Tako je Daytonski mirovni sporazum odredio oblik političkog sustava kojemu je potrebna politika akomodacije kao temeljni oblik interakcije triju konstitutivnih naroda, odnosno njihovih izborno legitimiranih elita”, kako piše Mirjana Kasapović. To podrazumijeva međusobno usklađivanje politika umjesto političkog mešetarenja i nadmudrivanja. To podrazumijeva legitimno političko predstavljanje umjesto nacionalnog preglasavanja. To podrazumijeva podjelu vlasti, zajedničko upravljanje, paritet i konsenzus umjesto dominacije. To nije ništa drugo nego politika akomodacije legitimnih predstavnika triju konstitutivnih naroda u BiH.

U svijetu, i još bliže u Europi, postoje uspješni primjeri funkcionalnih demokratskih višenacionalnih država ili višenacionalnih dijelova tih država koji su uspjeli na konceptu konsocijacijske demokracije, političkim sustavima temeljenim na politici akomodacije i konkordancije. Primjeri Belgije, Švicarske, Sjeverne Irske (unutar UK) ili Južnog Tirola (unutar Italije) to svjedoče. Nakon pokušaja većinskih Grka da ukinu tadašnje konsocijacijske aranžmane i realiziraju koncept “građanske države”, uslijedio je rat između ciparskih Turaka i ciparskih Grka, a Cipar se kao država podijelio na dva dijela. Kao u već navedenom primjeru srpsko-jugoslavenske unitarističke agende, i ovaj ciparski primjer trebao bi nam poslužiti kao opomena, a ne kao uzor i inspiracija.

Zašto su Švicarska, Belgija, Sjeverna Irska i Južni Tirol primjeri uspješne, a Bosna i Hercegovina neuspješne konsocijacije?

Zato što je u navedenim zemljama i regijama postojala, i još uvijek postoji, većinska podrška državnom uređenju na konceptu konsocijacijske demokracije, odnosno politici akomodacije (dogovor i međusobno usklađivanje), to jest, konkordancije (suglasnost/konsenzus).

Primjera radi, u Sjevernoj je Irskoj desetljećima trajao krvavi sukob između katoličke zajednice i protestantskih unionista u kojemu je ubijeno tri i pol tisuće ljudi. Na Veliki petak 10. travnja 1998. godine predstavnici sjevernoirskih katolika i protestanata te Velike Britanije i Republike Irske potpisali su sporazum temeljen na konsocijacijskim načelima. U Belfastu i ostatku Sjeverne Irske od tada vlada mir i provodi se politika akomodacije. Glavni razlog uspješnosti sjevernoirskog konsocijacijskog aranžmana nalazi se u činjenici, koju su potvrdila razna istraživanja, da je podrška konsocijacijskom uređenju na razini cijele Sjeverne Irske iznosila 72% – kod većinskih protestanata 63%, a kod manjinskih katolika čak 87%.

Koliko znam, u BiH takvo istraživanje nije provedeno, ali mogu pretpostaviti da bi kod Hrvata podrška bila iznad 95%, a kod Srba bih mogao očekivati iznad 50%. S obzirom na to da se svako spominjanje konsocijacijskog uređenja (iako su i DMS i Ustav BiH na njemu bazirani) kod političkih Bošnjaka doživljava kao podjela Bosne i Hercegovine, pretpostavljam kako je podrška Bošnjaka konsocijacijskom uređenju BiH marginalna, ispod 5%. U javnom prostoru ona se do sada mogla zamijetiti samo kod jako malog broja bošnjačkih intelektualaca, čiji je najglasniji i najhrabriji predstavnik Enver Kazaz.

Drugi je primjer vezan uz Belgiju, uspješnu demokratsku konsocijaciju sastavljenu od tri regije, (Flandrija, Valonija, Bruxelles) i tri zajednice (Valonci, Flamanci i Nijemci). Što se tiče Belgije, vrlo je indikativno i moje iskustvo. Dok se odvijala “povijesna sjednica” Doma naroda Federacije BiH 17. ožujka 2011. godine, na kojoj je počela uspostava vlasti onodobne “platforme”, bio sam, kao predsjednik HDZ-a 1990., na radnoj večeri u jednom restoranu u podnožju Koševske ulice u Sarajevu u društvu Wilfrieda Martensa, predsjednika Europske pučke stranke (EPP) i predstavnika ostalih stranaka iz BiH pridruženih EPP-u. Nakon što sam dobio vijest da je formirana vlast u Federaciji BiH bez legitimnih predstavnika hrvatskog naroda, ljutit i ponižen upitao sam Martensa, koji je kao Flamanac, pripadnik većinske belgijske zajednice, bio višestruki belgijski premijer, što bi se dogodilo u Belgiji kada bi, primjerice, većinski Flamanci formirali vlast bez manjinskih Valonaca. – Belgija bi se raspala – odgovorio je Martens. BiH se nije raspala, jer i ne može, jer nikada nije ni bila istinski integrirana, a svoju cjelovitost može u najvećoj mjeri zahvaliti međunarodnoj zajednici kao najjačem kohezivnom čimbeniku.

Primjeri Sjeverne Irske i Belgije svjedoče da je moguće harmonizirati odnose u višenacionalnom društvu, stoga treba prestati širiti dezinformacije kako je konsocijacijsko uređenje iz Daytona luđačka košulja za BiH i ugledati se u pozitivne primjere konsocijacijskih modela i praksa, kojih u svijetu ima značajan broj. Tim više jer su i politološka teorija i politička praksa pokazale da konsocijacijski aranžmani imaju potencijal stabilizacije i harmonizacije složenih država, osobito u njihovu postkonfliktnom razdoblju.

Međutim, preduvjet za uspjeh konsocijacijskih aranžmana je da glavni društveni segmenti, u našem slučaju tri konstitutivna naroda, prihvate višenacionalni karakter države, odnosno da jedni drugima priznaju jednaka prava na Bosnu i Hercegovinu.

Kao samoodrživa država BiH je moguća jedino na temeljnim načelima Daytona, to jest kao država triju konstitutivnih državotvornih naroda, uz poštivanje ljudskih i građanskih prava i svih onih koji ne pripadaju jednom od triju konstitutivnih naroda.

Neporeciva je politička, ustavnopravna, logička i semantička istina da je konstitutivnost i ravnopravnost Bošnjaka, Hrvata i Srba temeljno načelo, ne samo Ustava BiH nego i cjelokupnog Daytonskog mirovnog sporazuma. Odluka Ustavnog suda BiH U-5/98 (takozvana odluka o konstitutivnosti), kao i odluka U-23/14 (predmet “Ljubić”) izrijekom potvrđuju kako je konstitutivnost triju naroda izvornija od entiteta, odnosno kako su entiteti posljedica, tj. samo jedan od oblika institucionalizacije i operacionalizacije konstitutivnih prava triju naroda. Stoga je, u skladu s temeljnim načelom DMS-a i Ustava BiH, moguće i legitimno da se BiH sastoji od dva, tri ili pet entiteta, kao što je moguće i legitimno ukinuti postojeće entitete ako se legitimni predstavnici triju konstitutivnih naroda tako dogovore. Stoga je, u skladu s Ustavom BiH, sasvim legitimno zagovarati i federalnu jedinicu s hrvatskom većinom, tim više jer već postoje federalne jedinice sa srpskom (RS) i bošnjačkom većinom (FBiH). Ali je u potpunosti nelegitimno, antidaytonski i antiustavno, jednostrano, bez suglasnosti svih triju naroda provoditi bilo separatističku bilo unitarističku politiku.

Reforma Izbornog zakona prvi je i najvažniji korak

– Drugi su vidjeli što jest i upitali – zašto? Ja sam vidio što može biti i upitao – zašto ne? – govorio je Robert Fitzgerald Kennedy. Vođen tom logikom, zajedno sa svojim suradnicima, 2014. godine pokrenuo sam ustavnu tužbu na neustavnost Izbornog zakona BiH, koja se u prvom redu ogledala u činjenici da Hrvatima, kao najmalobrojnijem konstitutivnom narodu, Izbornim zakonom nije bilo mogućnosti izbora legitimnih političkih predstavnika. Ustavni sud BiH je svojim odlukom U-23/14, “odlukom o legitimnom političkom predstavljanju” iz 2016. (predmet “Ljubić”), proglasio Izborni zakon BiH neustavnim i naložio Parlamentarnoj skupštini BiH izmjene Zakona kako bi se svim konstitutivnim narodima omogućilo legitimno političko predstavljanje “na svim administrativno-političkim razinama” u skladu s Ustavom BiH. Presuda još nije provedena jer se tome protive politike većinskog naroda u BiH koje bi, poput ciparskih Grka, željele pravnim i političkim nasiljem ukinuti postojeće konsocijacijske aranžmane i tako uspostaviti “građansku državu”. Neka nam ciparski primjer bude opomena, a ne uzor i inspiracija.

Osvijestimo se i dogovorimo se!

Ako nekome od domaćih ili međunarodnih čimbenika nisu bila dovoljna sva dosadašnja upozorenja, nadam se da će događaj od 12. svibnja 2025. na obilježavanju Dana Vojske RS-a u vojarni Kozara biti dovoljno osvješćujući. Reforma vojske u BiH na sva je usta od domaćih i stranih aktera hvaljena kao najuspješnija od svih reformi, a vojska se isticala kao čimbenik stabilnosti BiH (kako kratkovidno). Dana 12. svibnja se, naime, vojska podijelila. Dodatnu opasnost za BiH predstavljaju tipovi u vlasti kao što je ministar MUP-a FBiH koji bi, umjesto trojice službenika SIPA-e, u Istočno Sarajevo poslao specijalnu jedinicu MUP-a FBiH da uhiti Dodika i ostale, kao i ministar obrane BiH koji bi navodno poslao bataljun vojne policije u vojarnu Kozara “samo da je znao da će se tamo pojaviti” Dodik i ostali.

Stabilnosti BiH ne pridonose (naprotiv) ni takozvane platforme “dvije trojke +”, koje pompozno najavljuju kako će pokrenuti BiH u smjeru stabilizacije, prosperiteta i europskih integracija. Zanemarujući, pritom, odnosno negirajući, ustavno pravo hrvatskog naroda da slobodno i samostalno bira vlastite legitimne političke predstavnike. Kako prozirno, kako licemjerno, kako amaterski, kako neprovedivo. Ne može BiH u Europu bez hrvatskog naroda kao njezina državotvornog konstitutivnog subjekta. Kao predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora i član Odbora Hrvatskog sabora za Hrvate izvan Republike Hrvatske s punom vjerodostojnošću tvrdim da Republika Hrvatska podržava europski put BiH, ali samo pod uvjetom poštivanja konstitutivnih nacionalnih prava hrvatskog naroda u BiH. Stoga je moja poruka – kao nekoga tko živi Bosnu i Hercegovinu više od 70 godina – novoosviještenim europejcima iz BiH i onim Europljanima koji ih podržavaju sljedeća: jedina trojka koja može stabilizirati i pokrenuti BiH je ona sastavljena od legitimnih predstavnika triju konstitutivnih naroda. Osvijestimo se i dogovorimo se – dok još imamo vremena!/HMS/