Vremena pamtimo po ljudima. Po dragim osobama, naročito iz djetinjstva, koliko god i kako god godine prolazile, životi nas udaljavali iz slika uz koje smo odrastali i provodili najljepše dane, te slike, šumovi, zvuci i mirisi ostaju uvijek prepoznatljivi i sačuvani uz lica toga doba.

Ta zapamćena, urezana lica u sred dječinjih duša, pa zauvijek kroz život, nikada ne stare, ne mjenjaju se i nikada ne mogu nestati.

I kad odlaze.

Posebno u tim trenucima.

I dok god postoje, dok god ta draga lica imamo pred očima, ne može nestati Potkraja, Ćorića ograde, Bostanuka, Guvna, uvijek su tu strogi Iko, Drago, Ćurdo, veliki momci Pobro, Žuti, Đivo, Šćepo, prije njih još veći, ono baš autoriteti, koje se poštuje više nego Pratra ili učitelja, Ćiro, Bućan, Pican, Tara, Adže, Blago, Drago, Bajko.

Oni su nas imali pravo povući za uho, nabiti nogom poslije teže nevaljalštine, zapovjediti nam sve.

To je bilo sveto pravo, koga ni država, ni Crkva nisu osporavali.

Svaki put kad dođem u Ljuti Dolac, siđem na Potkraj i svaki put mogu vidjeti Ikine topole, zelene kukuruze, čuti žensku pjesmu iz mora zelenila, vidjeti utrku konjanika niz Progon i čuti sasvim lagani žubor vode u kanaliću između igrališta i kukuruza.

A nema u stvarnosti ničega.

Lica kojih se s toplinom sjetim su Grga i Goša.
Samo malo stariji od nas, od Rude, Jure, Ile, Mace, mene, Stipe, Kole, Barbe, po godinama sam nas naveo, a slušali smo ih, ne kao ove velike i najveće momke iz strahopoštovanja, jednostavno smo ih slušali.
Bez ikakve prisile, posve naravno.

Naši roditelji, zabavljeni teškom svakodnevnicom, što na njivama, što u Njemačkoj, što po akortima, bez straha su nas prepuštali Grgi i Goši.

Bili su čuvari.

Nisu vikali na nas, nisu ni trebali, nisu nas ismijavali ako nismo nešto dobro odigrali loptom, upozoravali su nas na štete blago, strpljivo.

Kao starija braća.

Grga i Goŝa su rođaci, od dva brata djeca, a bili su sličniji ponašanjem jedan drugome nego bilo kome od svoje rođene braće.

Bili su drugačiji.

Oni su nam prvi put pod Ikinim topolama govorili o nogometnim klubovima, učili nas da su naši Dinamo i Velež, Hajduk se tada nije spominjao, tek kasnije je dugokosa generacija Splićana postala hit, određivali po svojoj procjeni tko za koga treba navijati, kako bi bili ravnopravni u igri Dinamovci protiv Veležovaca.

To je bila jednostavna podjela za na dva gola, bez prepirki i prelazaka, rivalstvo za koje se živjelo.

Nismo tada mislili da stvarno postoje ti igrači, stadioni, vjerovali smo da je to neka priča, naša djetinja tajna. Par godina kasnije me je Pobro odveo u Mostar na utakmicu da doživim tu čaroliju ispod Ikine topole.

Danas djeca znaju da igrači i klubovi nisu neka tajna priča, jedino ne znam je li ljepše bilo nama, zamišljati svoje junake bez televizora, tek kasnije s radijom uz glas Ive Tomića, Mirka Kamenjaševića, Radivoja Markovića, ili njima danas. Razlika je sad i u tome što Velež nije više naš, sad su naši Dinamo i Hajduk, Zrinjski i Široki.

Vjerujem da bi nam baš tako rekli Grga i Goša.

Učili su nas plivati, doduše pod nadzorom Pobre i Đive, štitili nas u školi kad bi krenuli u prvi razred, sve nas su oni primali od roditelja i poveli prvi dan u školu. S njima dvojicom strah od nepoznate promjene bio je podnošljiv.

Stajući prvi dan škole uz nas, slali su poruku svima da smo njihovi i da odgovaraju za nas, a svi drugi njima ako nam namjeravaju nauditi.

Nazad godinu dana su mi poslali osmrtnicu s Grginim licem, sad drugu, s Gošom.

Nisam ispratio Grgu, neću ni Gošu, nisam bio nad Grginim grobom, nisam ni nad Gošinim.

U Kraljevinama.

Ali, znam gdje su.

Kamo su otišli.

Ne mogu biti tužan, bar ne više nego sretan zbog tih uspomena.

Mnogih iz toga doba nema.

Stipe, Barba, Jura, Đivo, svi su otišli.

Brojnija je naša družina, naš fini svijet, naše djetinjstvo i zelenilo Potkraja, koga također više nema, na Nebesima i u Kraljevinama, nego diljem svijeta gdje živimo.

Grga i Goša, svi ti sjajni ljudi, su usprkos toga naš život, naš svijet.

Umjesto šutnje, ili suze nad grobom, radije ću zapisati tu priču, uspomenu na svijet i doba što je ostalo u mome srcu.

Pa šutjeti nad napisanim pismom dragim ljudima, koje im šaljem po Goši.

Znam da ću susresti Pobru kad dođem, on čuva slike djetinjstva, on je čuvar toga blaga.

Nećemo pričati o našim momcima, kojih više nama s nama.

Dovoljno je šutjeti.

Jedino se bojim da neka nova djeca, naša djeca i njihova djeca ne izgube potpuno sliku toga doba, da ih život ne odvede putovima zaborava.

Koju god priču o legendarnim knjiškim dječacima pročitali, koliko god bila lijepa, uzbudljiva, ni jedna nije ljepša i uzbudljivija od slike i uspomena s Potkraja u Ljutom Docu, ispod Ikinih topola, kojih više nema.

A ima.

Zato pišem ovo pismo Goši, šaljem mu ga novim vjetrovima interneta u Kraljevine, neka ga ponese dečkima s one strane života i svijeta, ali i da ostane zapisana uspomena generacijama koje nisu živjele Potkraj, Bostanuk, Guvno, koje nisu nosili siloviti vjetrovi sa Žovnice, umivale kiše, pratili gromovi, pržilo sunce i šibao život tako odane i očvrsnute.

Želio bih da te slike i ti zvuci ne nestanu s Grgom i Gošom, dvojicom tihih finih dječaka, pa mladića, pa ljudi, koji su obilježili moje djetinjstvo, možda u mnogočemu presudnije od učitelja i fratara.

Bili su naši anđeli čuvari.

Znogom Goša, pozdravi Grgu, Stipu, Đivu, Barbu, velike i najveće momke i reci im da ih nisam zaboravio, ni ja, siguran sam ni ostali.

Vidimo se jednoga dana opet.

Pod nekim drugim topolama.