Connect with us

KULTURA

MILANOVIĆ: Ne bi bilo Daytona da nije bilo Hrvatske vojske i HVO-a

Published

on

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović čestitao je u Kninu Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja te zahvalio braniteljima, njihovim obiteljima i svima koji su sudjelovali u obrani Hrvatske.

Podsjetio je da je 2012. uvedena praksa da se na početku svečanosti u ime branitelja obrati jedan od sudionika ratnih operacija.

– Od branitelja i onih koji su sudjelovali u tim operacijama najtočnije, najvjerodostojnije, a s odmakom vremena i najhladnije, može se čuti što se događalo. Svi mi ostali smo dopuna, rekao je Milanović.

Braniteljima, njihovim obiteljima te poginulima i nestalima ponovno je uputio, kako je rekao, veliko, duboko i iskreno ljudsko hvala.

“Bez Hrvatske vojske i HVO-a ne bi bilo Daytona“

Govoreći o ulozi Hrvata u Bosni i Hercegovini, Milanović je rekao da su hrvatski narod u BiH i hrvatski narod u Hrvatskoj vodili zajednički i neodvojiv rat.

Karte,vodiči, zastave i sl.

Istaknuo je da je Daytonski, odnosno Pariški mirovni sporazum potpisan nakon intervencije Hrvatske vojske, koja nije bila samovoljna ni avanturistička, nego dogovorena s američkim saveznicima. Dodao je da su neki dijelovi završne operacije provedeni na njihovo inzistiranje.

– Ne bi bilo Daytona da nije bilo Hrvatske vojske, da nije bilo hrvatskih gardijskih brigada i HVO-a. Ništa od toga danas ne bismo imali. To je jednostavna istina – poručio je.

Naglasio je da je istina važna jer se cijela građevina ne može graditi na lažima, ali i da nacionalni interesi ne nalažu da se svaki put sve mora reći na isti način.

“Ne reagirati na svaku besmislicu“

Milanović je rekao da Knin nije bio srce pobune protiv hrvatske države te da je pobuna došla iz Beograda.

Ocijenio je da je hrvatska interpretacija povijesti poštena, iako je, kako je rekao, i sam subjektivan kao predsjednik Hrvatske i Hrvat. Dodao je da nije nužno da svi povijest vide na isti način.

– Ne bismo trebali reagirati na svaku verbalnu besmislicu koja dođe preko Dunava. Dolazit će cijelo vrijeme, rekao je.

Istaknuo je, međutim, da Hrvatska mora obratiti pozornost na naoružavanje Srbije jer ono utječe na hrvatsku sigurnost i iziskuje novac. Dodao je da ne vidi način na koji bi se Oluja mogla ponoviti niti mogućnost da Hrvatska bude ugrožena.

Prema njegovim riječima, velika većina ljudi koji žive u Hrvatskoj slaže se da je Domovinski rat bio pobjednički i pošten rat.

“Što dobivamo s pet posto?“

Govoreći o obrambenim izdvajanjima, Milanović je postavio pitanje što bi za Hrvatsku značilo izdvajanje pet posto BDP-a za obranu. Rekao je da Hrvatska trenutačno izdvaja dva posto, više nego ikada i, prema njegovoj ocjeni, gotovo dovoljno.

Upozorio je da novac za povećanje obrambenih izdvajanja neće biti uložen u škole, vrtiće, javni standard i kvalitetnija sveučilišta, nego u njemačko, francusko i američko oružje.

– Ti troškovi ne mogu biti cijelo vrijeme verbalno nadmetanje je li dva posto ili pet posto, nego: što dobivam s dva posto i što dobivam s pet posto? Znači li to da sam dva i pol puta jači ili sam samo potrošio dva i pol puta više novca? – upitao je.

Istaknuo je da je Hrvatska prešla granicu na kojoj su kamate na javni dug jednake izdvajanjima za obranu te poručio da se pitanja o obrambenim troškovima moraju javno postavljati jer izravno utječu na građane.
Ratovi pokazali granice sile

Milanović je rekao da rat u Ukrajini te napad SAD i Izraela na Iran pokazuju granice konvencionalne vojne moći.

Upozorio je da kroz Hormuški tjesnac prolazi 40 posto nafte kojom se trguje u svijetu te da bi poremećaji mogli doći na naplatu državama koje nemaju vlastite izvore energije. Dodao je da države zasad kupuju vrijeme koristeći obvezne rezerve i zalihe.

– Naše sposobnosti, a ne koliko smo potrošili, nego na što smo potrošili i kako smo to integrirali, jedino su bitno pitanje, poručio je.

Govoreći o obrambenim sposobnostima, podsjetio je na biblijsku priču o Davidu i Golijatu. Ocijenio je da je to, osim priče o vjeri, prije svega priča o pameti i inteligenciji te onome što je Hrvatska činila tijekom rata.

– Hrvatska nije dobila samo golom silom, nego i pameću, istaknuo je.

Kundid ima Milanovićevo povjerenje

Milanović je rekao da je Hrvatska posebna zbog svojeg obrambenog iskustva i činjenice da njezinu vojsku vode ljudi koji su prije 30 godina stekli ozbiljno ratno iskustvo.

Posebno je izdvojio načelnika Glavnog stožera OSRH Tihomira Kundida, rekavši da nijedan drugi načelnik glavnog stožera među članicama NATO-a nije vodio bojnu u napadu.

– Naš načelnik Glavnog stožera Tihomir Kundid jest. On je jedini takav u Europskoj uniji i NATO-u i, među ostalim, ali ne samo zato, ima i imat će moje povjerenje, poručio je.

Dodao je da je Kundid posljednji načelnik Glavnog stožera s takvim ratnim iskustvom. Poručio je da se vojska, želi li ostati žilava, otporna i pobjednička, mora okrenuti improvizaciji i izazovima novog vremena te asimetričnim načinima borbe.

Naglasio je da se obrambene sposobnosti ne mogu razvijati samo potrošnjom i ulaganjem, nego i promišljanjem i skepsom.

Podsjetio je i na poruku predstavnika branitelja da su se borili za pravnu, uređenu i civiliziranu Hrvatsku.

– Domovini vjerni, još jednom sretan Dan hrvatske pobjede, zaključio je Milanović./HMS/

Preporučeno:

Continue Reading

KULTURA

NEKADA JE POTREBNO VIŠE VREMENA DA PRESTANEMO DA SE PLAŠIMO NEGO DA PRESTANE ONO ČEGA SMO SE PLAŠILI.

Published

on

 

A šta kada se to ne dogadja samo jednom čoveku, već velikom delu jednog društva?

Postoji nešto neobično u trenutku kada se konačno dogodi ono što smo toliko dugo čekali.

Radost je stvarna. Olakšanje takodje. A ipak, ispod svega toga može ostati napetost koju ne umemo sasvim da objasnimo.

Kao da je nešto u nama još uvek na oprezu.

Jer godine provedene u neizvesnosti nisu samo vreme koje je prošlo. One postaju deo načina na koji živimo, razmišljamo i očekujemo ono što dolazi.

Godine tokom kojih su se smenjivali strah i nada, obećanja i razočaranja. Trenuci u kojima smo verovali da je promena blizu i oni u kojima smo se pitali koliko još možemo da izdržimo.

I upravo tu postoji jedan psihološki mehanizam koji zaslužuje pažnju.

U psihologiji se govori o trauma bondingu, traumatskom vezivanju, koje može nastati u odnosima sa neravnotežom moći, kada se povredjivanje smenjuje sa povremenim olakšanjem, obećanjima ili nagradama.

Društvo, naravno, nije jedna osoba, niti svi njegovi članovi prolaze kroz isto iskustvo. Ali u dugotrajnom smenjivanju straha, nade i olakšanja možemo prepoznati obrazac koji pomaže da razumemo zašto neizvesnost ostavlja trag i kada okolnosti počnu da se menjaju.

Jer ono što takvo iskustvo može ostaviti u ljudima nije samo sećanje.

Naš organizam reaguje na ono što doživljavamo kao pretnju. Adrenalin nas priprema za reakciju, kortizol učestvuje u odgovoru na stres, dok dopamin ima važnu ulogu u iščekivanju nagrade i olakšanja, naročito kada se nada i razočaranje neprestano smenjuju.

Kada se neizvesnost ponavlja godinama, organizam može postati osetljiviji na znake opasnosti. Čovek se navikava da predvidja, da bude spreman, da čak i u trenucima olakšanja ostavi deo pažnje za ono što bi moglo da podje naopako.

Ne zato što želi da živi u strahu.

Već zato što je dugo morao da računa na njega.

A kada veliki broj ljudi živi u takvoj neizvesnosti, posledice se mogu osetiti i u društvenoj svakodnevici.

U načinu na koji razgovaramo, reagujemo, doživljavamo sigurnost i prenosimo sopstvenu napetost jedni na druge.

I onda se okolnosti konačno promene.

Promena je stvarna. Radost zbog nje takodje. Ali iskustvo prethodnih godina ne nestaje istog trenutka.

Nije to nužno sumnja u budućnost. Ponekad je samo odjek prošlosti.

U nauci postoji izraz alostatsko opterećenje, kojim se opisuje fiziološka cena dugotrajnog prilagodjavanja stresu.

A postoji i jedna šira, društvena posledica o kojoj vredi razmišljati.

Koliko nam je postalo prirodno da budemo na oprezu? Koliko smo se navikli da odlažemo radost? Koliko smo puta, pokušavajući da zaštitimo sebe od novog razočaranja, nesvesno prenosili taj oprez i na druge?

Možda je upravo zato pred nama još jedan važan proces.

Ne da ponovo učimo da verujemo u promenu. U nju smo verovali i kada je bilo najteže.

Već da kroz drugačiju svakodnevicu polako prestanemo da živimo u stanju pripravnosti koje su prethodne godine od nas zahtevale.

Da sigurnost ne bude samo nešto što razumemo, već i nešto što osećamo.

Da mir prestane da bude neobičan.

Jer kada jedno društvo dugo živi u strahu, nije dovoljno da se promene okolnosti koje su ga stvarale.

Potrebno je vreme da ljudi prestanu da nose te okolnosti u sebi.

Autor: Jasmina Jovanovski

#PsiholoskeSiveZone #KolektivnaTrauma #PsihologijaDrustva #DugotrajniStres #OsecajSlobode

Continue Reading

KULTURA

NEJASNI DRHTAJI

Published

on

 

Kada se lampe pogasiše,
na njene usnule dojke
zažaren mesec leže.

Nejasni drhtaji
nevidljive sile probudiše.
Nebo se glasa…
Visoki mlazevi
zvezdanom beskraju
dojavu dadoše.

Zaljuljani zagrljaji
jutro sačekaše.

Ljiljana Skelić Vemić
/oktobar 2026./
Posebno ocenjena pesma na sajtu.💜

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa Ivanke Pavkovic Kajic ZEPCE..

Published

on

Danas sam osobno svjedočila vrlo neugodnoj situaciji na kolodvoru Žepče. Jedna gospođa putuje i ima povratnu kartu i prešla je na peron tad dolazi neki gospodin i isto prelazi tamo i razgovaraju o ogradi oko kolodvora tad izlazi dali radnica ili vlasnica pita što im smeta oni govore ograda i gospođa kaže nije fer da se nemože ući ja imam povratnu kartu a gospodin kaže kupit će kartu u busu.Ipak je on morao kupiti kartu tu i kaže ovo nema nigdje 2km uzeli mi za uslugu a kartu sam već platio.A toj gospođi je rekla da će se potruditi da ne uđe u bus,naravno ušla je i otišla ali tu se sad postavlja pitanje: zar se putnici koji imaju uredno kupljenu kartu trebaju bojati hoće li im biti dopušteno putovati? Smatram da svatko zaslužuje poštovanje,pristojan razgovor i korektan odnos,a ne prijetnje i ponižavanje.Ljudi nisu tu da se zastrašuje nego da se prema njima postupa ljudski i profesionalno.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba