Nisam se više mislio oglašavati nakon izbora. Pobjednicima sam već čestitao i kratko rekao svoje mišljenje. Ali nakon svega što gledam i čitam, osjećam potrebu reći još nešto.
Ne govorim više ni o pobjednicima ni o gubitnicima. Govorim o nama.
U Širokom Brijegu na izbore je izašlo nešto više od 40 posto birača, a na razini BiH izlaznost je bila slična. Dakle, više od polovice birača ostalo je kod kuće.
I zato kažem:
OVDJE IMAJU POSLA SOCIOLOZI, POLITOLOZI I RAZNI DRUGI STRUČNJACI!
Jer pogledajmo taj fenomen:
oko 60 posto ljudi ostane kod kuće, oko 40 posto izađe na izbore, a onda manji dio ukupnog biračkog tijela odlučuje o vlasti svih nas.
I još nevjerojatnije – 36 godina i više mijenjaju se izbori, kandidati, slogani i okolnosti, ali obrazac ostaje vrlo sličan.
Vjerovali ili ne:
TO JE FENOMEN KOJI ZASLUŽUJE I MEĐUNARODNO ISTRAŽIVANJE.
Ne govorim ovo da bih umanjio nečiju pobjedu. Pobjednicima čestitam. Tko je dobio više glasova među onima koji su izašli, pobijedio je i to treba poštovati.
Ali ne mogu slaviti činjenicu da je toliko ljudi ostalo kod kuće.
Meni to nije slavlje. Meni je to alarm.

A sada ono što mi pojedini zamjeraju.
Kažu: „Miljenko, što ti ovo treba? Imaš sve u životu. Zašto se zamjeraš ljudima?“
A ja pitam:
Zar čovjek mora nešto izgubiti da bi smio imati stav?
Ne govorim zbog funkcije, novca ili osobne koristi. Govorim jer vjerujem u ideale, savjest i pravo čovjeka da misli svojom glavom.
Ja više volim ideale nego interese.
I ne zamjeram nikome što misli drugačije. Demokracija upravo tome služi.
Ali nemojte ni vi nama zamjerati što ne šutimo.

A onda dolazim do onoga što mene posebno boli.
U našem povijesnom sjećanju postoji tvrdnja:
„10 posto je progonilo, a 90 posto Širokobriježana je iz straha šutjelo.“
A danas gledamo nešto što je meni gotovo nevjerojatno:
„Oni koji su tada bili dio tih 10 posto, ili njihovi nasljednici, danas pale svijeće svojim nekadašnjim žrtvama. A onih drugih 90 posto ponovno šuti.“
E, TO JE ZA MENE FENOMEN.
Ne govorim ovo iz mržnje. Govorim jer se pitam kako je moguće da tako brzo zaboravimo gdje je tko stajao.
Danas je lako zapaliti svijeću kada više nema opasnosti.
Lako je stati uz žrtvu kada je to sigurno.
Ali čovjek se ne dokazuje kada je sigurno biti uz većinu.
Dokazuje se kada treba imati hrabrosti stati uz onoga kojega svi drugi napuštaju.
Zato želim da o ovome govore stručni ljudi. Sociolozi, politolozi, povjesničari i drugi koji se ozbiljno bave društvom.
Zašto ljudi ne izlaze?
Zašto šute?
Zašto odustaju?
Kako je moguće da toliki broj ljudi prepusti drugima da odlučuju o njihovoj budućnosti?
To nije pitanje jedne stranke.
To je pitanje cijelog društva.

I zato ovaj izborni rezultat za mene nije kraj.
Tek sada počinje ozbiljan razgovor.
Pobjednicima čestitam, ali im poručujem: ne uzvisujte se u pobjedi.
Onima koji su izgubili: ne ponižavajte se u porazu.
Jer funkcije prolaze.
Mandati prolaze.
Moć prolazi.
Slavlja prođu.
ALI OBRAZ OSTAJE.
I kada jednog dana sve ovo bude iza nas, neće biti najvažnije tko je imao najveću zastavu, najglasnije slavio ili imao najviše fotografija.
Ostat će jedno jedino pitanje:
JESMO LI IMALI HRABROSTI GOVORITI KADA JE BILO NAJTEŽE?
Ja svoj odgovor znam.
Neću šutjeti da bih se nekome svidio.
Neću mijenjati ideale za interese.
Neću mijenjati savjest za funkciju.
I neću se odreći svoga mišljenja samo zato što sam možda u manjini.
Jer možda danas netko ima vlast.
Možda danas netko ima većinu među onima koji su izašli.
Ali postoji jedna većina kojoj nitko ne može pobjeći:
VRIJEME.
A vrijeme na kraju skine sve maske.

Zato neka svatko čuva svoj obraz.
Ja ću čuvati svoj.
I kada me jednog dana netko pita:
„Gdje si bio kada je trebalo govoriti?“
Ne želim reći:
„Šutio sam.“
Želim reći:
„BIO SAM TAMO. GOVORIO SAM. MOŽDA NISAM BIO VEĆINA, ALI NISAM ŠUTIO.“
To je moj izbor.
To je moja savjest.
I to je moj obraz.

Do nekog drugog puta – zdravi i veseli bili!
Miljenko Mida Prskalo