Večeras sam bio na promociji knjige „Škripari“ prof. dr. Ive Lučića, rektora Sveučilišta „Dr. Franjo Tuđman“ u Zagrebu.
Povjesničar Lučić ostavio nam je u nasljeđe knjigu čija nas je promocija vratila u našu povijest, u tužnu povijest naše Hercegovine i u vrijeme kada su mladići, unatoč padu tadašnjeg režima, imali hrabrosti ne pokoriti se. Znali su da nam dolazi zlo koje će trajati desetljećima.
Zbog te ljubavi prema našim mladićima, među kojima su bili i naš Vidak Prskalo i moj rođak i susjed Benko Penavić, još jednom postajemo svjesni koliko je velikih sinova hrvatskog naroda dao ovaj hercegovački kraj.
Profesore Lučiću, hvala Vam, veliki čovječe i veliki znanstveniče, što ste, pokraj svih svojih obveza, pronašli toliko vremena i snage da nam napravite ovako veličanstvenu knjigu.
O knjizi su govorili profesori i jedan hercegovački franjevac koji nije birao riječi govoreći o djelu prof. Lučića. Divio se činjenici da je ova knjiga ugledala svjetlo dana, a pritom je kritički progovorio i o nekim franjevcima koji, kako je rekao, nisu bili dostojni mantije koju nose. Ali isto tako dobro je poznato da su i sami franjevci bili velike žrtve toga vremena i svjetionik našega naroda kroz sve te godine, sve do današnjeg dana.
Profesori i predstavljači knjige s velikim su poštovanjem govorili o djelu našega velikog hercegovačkog povjesničara prof. Lučića.
Dvorana prekrasnog hotela u Ljubuškom bila je dupkom puna. Tražila se stolica više.
Bravo, dragi ljudi!
Naši sinovi koji su izginuli u tom nezaboravnom vremenu bili bi ponosni na ovu večer u Ljubuškom. Netko je imao motiva, hrabrosti i ljubavi da posveti ovu knjigu upravo njima – našoj dragoj braći i tisućama hrvatskih sinova koji su stradali u tim teškim i krvavim vremenima.
Bila je to nezaboravna večer.
Preporučio bih svakom Hrvatu da pročita ovu knjigu. U svom prvom slobodnom vremenu sigurno ću je s nestrpljenjem čitati.
Nakon promocije sam s prof. Radićem komentirao ovaj događaj i kako ga on vidi iz svojega akademskog pogleda. Ja ne pripadam tom akademskom svijetu, ali naš je zajednički zaključak bio:
Ovo je više od jedne knjige. Ovo je povijesno djelo.
Zato Vam još jednom hvala, veliki čovječe i veliki znanstveniče, prof. Lučiću. Pokojni dr. Franjo Tuđman nije uzalud u Vama vidio velikog hrvatskog sina.
A ONO ŠTO ME JE OVE VEČERI ZAPREPASTILO I ZGADILO
Ono što me je ove večeri posebno zaprepastilo i, iskreno, zgadilo, jest činjenica da sam, budući da ne poznajem ljude u Ljubuškom, želio upoznati načelnika i predsjednika vijeća, ljude koji vode ovo prekrasno i povijesno mjesto.
Pitao sam ljude u dvorani:
„Gdje su načelnik i predsjednik vijeća, ljudi koji ovdje vode ovaj narod?“
Kroz smijeh su mi polako objasnili da nema ama baš nikoga.
Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da se šale sa mnom.
Pitam prof. Radića – i on mi je to potvrdio.
Ostao sam u nevjerici.
Je li moguće da načelnik i predsjednik vijeća ovoga ponosnog i povijesnog mjesta nisu smatrali potrebnim doći na ovakvu večer?
Na promociju knjige o našoj povijesti, o našim mladićima, o našim stradanjima i o ljudima koji su zbog svoje ljubavi prema hrvatskom narodu bili spremni žrtvovati sve?
Je li to odnos koji zaslužuju naši mrtvi?
Je li to odnos koji zaslužuje ovaj narod?
Je li to moja stranka? Je li to stranka koja je stvarala hrvatsku državu i organizirala opstojnost hrvatskog naroda u BiH?
Sada vam otvoreno kažem:
Vi to niste. I sramite se!
Sram vas bilo, načelniče i predsjedniče vijeća ovoga ponosnoga mjesta!
Da sam na vašem mjestu, sramio bih se izaći iz kuće kad počne novi dan u Ljubuškom.
Vi, politički miševi, prestrašeni – vjerojatno svojim šefom Čovićem, kako ga od milja zovete – trebali biste znati jednu stvar:
Ova večer bila je povijest, a nikakav politički skup!
Nije ovo bio stranački skup. Nije ovo bila predizborna kampanja. Nije se dijelio novac niti tražio glas.
Ovo je bila večer posvećena našoj povijesti i našim mrtvim sinovima.
I upravo zato još više boli i još više vrijeđa kada načelnik i predsjednik vijeća jednoga ovakvog mjesta nisu našli za shodno biti tamo.
Dragi moj narode, vidite li sada s kakvim ljudima imamo posla?
Ne želim vas osobno vrijeđati, ali politički ste za mene nule koje ne bi trebale imati povjerenje ovoga časnog naroda.
Čujem da i među vama samima postoji nered.
Ali ostavite ovaj narod više na miru – vi i vaš Čović. Zabijte se u njegovu hacijendu u Mostaru i pjevajte partizanske pjesme onima koji su pobili našu mladost, kojoj je ova večer bila posvećena zahvaljujući našem velikom prof. Ivi Lučiću.
I na kraju još jednom:
SRAM VAS BILO, POLITIČKI MIŠEVI!
A moj će vas narod na idućim izborima staviti na mjesto koje zaslužujete.
Živi bili pa vidjeli! 🇭🇷
Ova večer pripadala je Škriparima, našim stradalim sinovima i našoj povijesti.
Ne politici. Ne funkcijama. Ne stranačkim šefovima.
Nego našim mrtvima, našoj povijesti i istini koju moramo sačuvati za buduće generacije.
Smješten u impresivnom kanjonu rijeke Bosne, Vranduk spaja stoljetnu povijest, tradicionalnu arhitekturu i netaknutu prirodu.
Poznati bh. fotograf Boris Trogrančić objektivom je zabilježio čari ovog nekadašnjeg kraljevskog grada koji se s pravom nalazi na popisu 17 najljepših sela u Bosni i Hercegovini.
Stari grad Vranduk vjerojatno je izgrađen krajem 14. stoljeća, a prvi se put u povijesnim dokumentima spominje 1410. godine. Bio je banski, a potom i kraljevski grad srednjovjekovne Bosne.
Unutar njegovih zidina bosanski su kraljevi primali izaslanstva, sklapali ugovore i izdavali povelje. Posebno je značajno razdoblje vladavine kralja Stjepana Tomaša, koji je ojačao utvrdu i u njezinoj blizini podigao crkvu sv. Tome, navodi Trogrančić.
Od kraljevske utvrde do zatvora i nacionalnog spomenika
Osmanlije su Vranduk zauzele 1463. godine, nakon čega je tvrđava zadržala svoju vojnu i stratešku ulogu. U osmanskom razdoblju ondje je djelovala Vrandučka kapetanija, a grad je u 18. i početkom 19. stoljeća služio i kao zatvor za političke protivnike.
Danas je Vranduk službeni nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine te se nalazi na prestižnom popisu Najljepših sela Bosne i Hercegovine, koji obuhvaća svega 17 lokaliteta, piše Pun kufer.
Njegovu posebnu vrijednost ne čini samo utvrda nego i očuvana tradicionalna arhitektura naselja, Džamija sultana Mehmeda Fatiha te izravna povezanost povijesnog ambijenta s rijekom Bosnom i impresivnim okolnim kanjonom.
Tijekom ovog posjeta i kroz niz fotografija nastojao sam zabilježiti upravo taj spoj povijesti, arhitekture i prirode koji Vranduk čini posebnim mjestom na kulturnoj karti ovih krajeva, zaključuje Trogrančić.
Tijekom radne posjete Zagrebu održala sam sastanak s predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Andrejem Plenkovićem. Razgovarali smo o bilateralnim odnosima, jačanju gospodarske i infrastrukturne suradnje te europskom putu Bosne i Hercegovine.
Humanitarna udruga fra Didak Buntić održat će godišnju skupštinu u petak, 30. listopada 2026. godine na Čerinu. Program započinje primanjem članarine u 17 sati, nastavlja se svetom misom u 18 sati, a nakon mise skupština će se održati u Župnoj dvorani.
Primanje članarine, sveta misa i godišnja skupština
Okupljanje na Čerinu odvijat će se prema sljedećem rasporedu:
17:00 sati – primanje članarine
18:00 sati – sveta misa
Nakon svete mise – godišnja skupština u Župnoj dvorani
Iz udruge pozivaju da se obavijest o održavanju skupštine prenese i drugima kako bi pravodobno bili upoznati s terminom i programom okupljanja. Ujedno zahvaljuju svima koji podržavaju rad Humanitarne udruge fra Didak Buntić.
partnerskih odnosa naših dviju zemalja.
Kada su ovdje nastali muslimani nestala je Bosna.
Ova kopilad danas stoji kao relikt muslimanske invazije i kao invazivna vrsta sve čega se dohvati otruje i zagadi