Connect with us

Uncategorized

MILJENKO MIDA PRSKALO..ŠKRIPARI – VEČER KOJA JE VRATILA NAŠU POVIJEST

Published

on

Večeras sam bio na promociji knjige „Škripari“ prof. dr. Ive Lučića, rektora Sveučilišta „Dr. Franjo Tuđman“ u Zagrebu.
Povjesničar Lučić ostavio nam je u nasljeđe knjigu čija nas je promocija vratila u našu povijest, u tužnu povijest naše Hercegovine i u vrijeme kada su mladići, unatoč padu tadašnjeg režima, imali hrabrosti ne pokoriti se. Znali su da nam dolazi zlo koje će trajati desetljećima.
Zbog te ljubavi prema našim mladićima, među kojima su bili i naš Vidak Prskalo i moj rođak i susjed Benko Penavić, još jednom postajemo svjesni koliko je velikih sinova hrvatskog naroda dao ovaj hercegovački kraj.
Profesore Lučiću, hvala Vam, veliki čovječe i veliki znanstveniče, što ste, pokraj svih svojih obveza, pronašli toliko vremena i snage da nam napravite ovako veličanstvenu knjigu.
O knjizi su govorili profesori i jedan hercegovački franjevac koji nije birao riječi govoreći o djelu prof. Lučića. Divio se činjenici da je ova knjiga ugledala svjetlo dana, a pritom je kritički progovorio i o nekim franjevcima koji, kako je rekao, nisu bili dostojni mantije koju nose. Ali isto tako dobro je poznato da su i sami franjevci bili velike žrtve toga vremena i svjetionik našega naroda kroz sve te godine, sve do današnjeg dana.
Profesori i predstavljači knjige s velikim su poštovanjem govorili o djelu našega velikog hercegovačkog povjesničara prof. Lučića.
Dvorana prekrasnog hotela u Ljubuškom bila je dupkom puna. Tražila se stolica više.
Bravo, dragi ljudi!
Naši sinovi koji su izginuli u tom nezaboravnom vremenu bili bi ponosni na ovu večer u Ljubuškom. Netko je imao motiva, hrabrosti i ljubavi da posveti ovu knjigu upravo njima – našoj dragoj braći i tisućama hrvatskih sinova koji su stradali u tim teškim i krvavim vremenima.
Bila je to nezaboravna večer.
Preporučio bih svakom Hrvatu da pročita ovu knjigu. U svom prvom slobodnom vremenu sigurno ću je s nestrpljenjem čitati.
Nakon promocije sam s prof. Radićem komentirao ovaj događaj i kako ga on vidi iz svojega akademskog pogleda. Ja ne pripadam tom akademskom svijetu, ali naš je zajednički zaključak bio:
Ovo je više od jedne knjige. Ovo je povijesno djelo.
Zato Vam još jednom hvala, veliki čovječe i veliki znanstveniče, prof. Lučiću. Pokojni dr. Franjo Tuđman nije uzalud u Vama vidio velikog hrvatskog sina.
A ONO ŠTO ME JE OVE VEČERI ZAPREPASTILO I ZGADILO
Ono što me je ove večeri posebno zaprepastilo i, iskreno, zgadilo, jest činjenica da sam, budući da ne poznajem ljude u Ljubuškom, želio upoznati načelnika i predsjednika vijeća, ljude koji vode ovo prekrasno i povijesno mjesto.
Pitao sam ljude u dvorani:
„Gdje su načelnik i predsjednik vijeća, ljudi koji ovdje vode ovaj narod?“
Kroz smijeh su mi polako objasnili da nema ama baš nikoga.
Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da se šale sa mnom.
Pitam prof. Radića – i on mi je to potvrdio.
Ostao sam u nevjerici.
Je li moguće da načelnik i predsjednik vijeća ovoga ponosnog i povijesnog mjesta nisu smatrali potrebnim doći na ovakvu večer?
Na promociju knjige o našoj povijesti, o našim mladićima, o našim stradanjima i o ljudima koji su zbog svoje ljubavi prema hrvatskom narodu bili spremni žrtvovati sve?
Je li to odnos koji zaslužuju naši mrtvi?
Je li to odnos koji zaslužuje ovaj narod?
Je li to moja stranka? Je li to stranka koja je stvarala hrvatsku državu i organizirala opstojnost hrvatskog naroda u BiH?
Sada vam otvoreno kažem:
Vi to niste. I sramite se!
Sram vas bilo, načelniče i predsjedniče vijeća ovoga ponosnoga mjesta!
Da sam na vašem mjestu, sramio bih se izaći iz kuće kad počne novi dan u Ljubuškom.
Vi, politički miševi, prestrašeni – vjerojatno svojim šefom Čovićem, kako ga od milja zovete – trebali biste znati jednu stvar:
Ova večer bila je povijest, a nikakav politički skup!
Nije ovo bio stranački skup. Nije ovo bila predizborna kampanja. Nije se dijelio novac niti tražio glas.
Ovo je bila večer posvećena našoj povijesti i našim mrtvim sinovima.
I upravo zato još više boli i još više vrijeđa kada načelnik i predsjednik vijeća jednoga ovakvog mjesta nisu našli za shodno biti tamo.
Dragi moj narode, vidite li sada s kakvim ljudima imamo posla?
Ne želim vas osobno vrijeđati, ali politički ste za mene nule koje ne bi trebale imati povjerenje ovoga časnog naroda.
Čujem da i među vama samima postoji nered.
Ali ostavite ovaj narod više na miru – vi i vaš Čović. Zabijte se u njegovu hacijendu u Mostaru i pjevajte partizanske pjesme onima koji su pobili našu mladost, kojoj je ova večer bila posvećena zahvaljujući našem velikom prof. Ivi Lučiću.
I na kraju još jednom:
SRAM VAS BILO, POLITIČKI MIŠEVI!
A moj će vas narod na idućim izborima staviti na mjesto koje zaslužujete.
Živi bili pa vidjeli! 🇭🇷
Ova večer pripadala je Škriparima, našim stradalim sinovima i našoj povijesti.
Ne politici. Ne funkcijama. Ne stranačkim šefovima.
Nego našim mrtvima, našoj povijesti i istini koju moramo sačuvati za buduće generacije.

Continue Reading

Uncategorized

Nije mogao ni zamisliti što će se uskoro dogoditi…

Published

on

Novi muž moje majke pogledao me ravno u oči i rekao: „Ako pokušate otići od mene, nijedna od vas više nikada neće progovoriti.” Nisam se raspravljala; spremila sam audiozapis od 47 sekundi i nazvala odvjetnicu. Nasmiješio se, uvjeren da nas je prestrašio… ne znajući čime sam se više od deset godina bavila u specijalnoj jedinici Hrvatske ratne mornarice.

DIO

—Ako ti ili tvoja majka pokušate otići od mene, pobrinut ću se da nijedna od vas više nikada ne otvori usta i išta ispriča.

Arturo Valdés rekao mi je to gledajući me ravno u oči, s malim, odvratnim osmijehom, kao da mi je upravo stavio lanac oko vrata.

Nisam odgovorila.

Spustila sam pogled.

A on je povjerovao da me prestrašio.

To je bila njegova prva velika pogreška.

Zovem se Lucía Herrera, imam trideset pet godina i više od deset godina radila sam u specijaliziranoj jedinici Hrvatske ratne mornarice. Moj život prolazio je između ekstremnih obuka, sigurnosnih operacija i situacija u kojima te gubitak kontrole na samo nekoliko sekundi mogao preskupo stajati.

Kad sam napokon napustila službu, donijela sam odluku: htjela sam postati obična žena.

Pronašla sam posao kao koordinatorica sigurnosti u privatnoj tvrtki u Zagrebu, kupila malu kuću na periferiji grada i nikada nisam govorila o svojoj prošlosti. Moja majka, Teresa, bila je jedna od rijetkih osoba koje su znale cijelu istinu.

Nakon što je moj otac umro, gotovo sedam godina bila je sama.

Zato sam, kad je upoznala Artura na večeri koju je organizirala jedna poslovna udruga, htjela vjerovati da joj život napokon pruža još jednu priliku.

Arturo je bio elegantan, pažljiv i velikodušan. Imao je tvrtku za industrijsku opskrbu, vozio skupocjeni SUV i točno je znao što treba reći.

Slao je mojoj majci cvijeće.

Vodio ju je na večere.

Nedjeljom ju je ponekad pratio na misu.

Čak mi je govorio:

—Tvoja majka zaslužuje nekoga tko će se brinuti o njoj.

Vjenčali su se osam mjeseci poslije.

Promjena je počela gotovo odmah.

Najprije je Arturo uvjerio moju majku da zatvori jedan od svojih računa jer, prema njegovim riječima, „nema smisla da bračni par odvojeno upravlja novcem”.

Zatim ju je počeo ispitivati zašto joj toliko dugo treba kad izađe.

Onda mu se prestala sviđati jedna njezina prijateljica.

Pa druga.

Sve dok moja majka nije počela izmišljati izgovore kako ne bi viđala nikoga.

Jedne večeri otišla sam kod njih na večeru i nešto mi je privuklo pozornost. Svaki put kad je Teresa htjela nešto reći, prvo bi pogledala Artura.

Kao da traži dopuštenje.

U jednom trenutku spomenula je da razmišlja posjetiti moju tetu u Splitu.

Arturo je polako spustio pribor za jelo na tanjur.

—A tko je rekao da možeš tek tako otići?

Moja majka je zašutjela.

Osjetila sam da se nešto u meni promijenilo.

Nakon večere Teresa se popela na kat po vestu.

Pošla sam za Arturom u kuhinju.

—Što se ovdje događa?

Nasmiješio se ne okrećući se.

—Bračni problemi. Ne miješaj se.

—Moja majka te se boji.

Tada je zatvorio vrata.

Kad se okrenuo prema meni, ljubazni muškarac je nestao.

Prišao je preblizu.

—Dobro me slušaj, Lucía. Tvoja majka je udana za mene. Što radi sa svojim novcem, prijateljima ili vremenom nije tvoja stvar.

—Jest kad je izoliraš.

Izraz lica mu se stvrdnuo.

A onda je izrekao tu prijetnju.

Rekao mi je da će, ako Teresa pokuša zatražiti razvod, prijaviti ga ili nekome ispričati što se događa u toj kući, požaliti.

Zatim je uključio i mene.

—A ako joj pomogneš, i ti ćeš naučiti šutjeti.

Promatrala sam ga nekoliko sekundi.

Zatim sam namjerno spustila pogled.

—Razumijem.

Arturo se zadovoljno nasmiješio.

Bio je uvjeren da je pronašao dvije žene koje će lako kontrolirati.

Ali kad sam izašla iz te kuće, nisam nazvala Artura.

Nisam se raspravljala.

Nisam mu prijetila.

Nazvala sam svoju majku i samo joj rekla:

—Mama, sutra se moramo vidjeti nasamo. I donesi sve bankovne dokumente koje uspiješ pronaći.

Sljedećeg jutra Teresa je došla u moju kuću s fasciklom.

Kad ju je otvorila na mom stolu, otkrila sam da je problem bio mnogo gori nego što sam zamišljala.

Arturo nije samo kontrolirao njezin novac.

Mjesecima ga je premještao.

A među tim dokumentima bilo je nešto zbog čega je moja majka počela plakati.

Kopija javnobilježničke punomoći za koju se sjećala da ju je potpisala… ali ne s ovlastima koje su tamo bile navedene.

U tom trenutku shvatila sam da Arturo nije samo želio kontrolirati moju majku.

Pripremao se preuzeti sve što je ona gradila trideset godina.

A on je i dalje vjerovao da ga se bojim.

Nije mogao ni zamisliti što će se uskoro dogoditi…

Želiš saznati što se dogodilo dalje? Pročitaj cijelu priču i neočekivani završetak u prvom komentaru.

Continue Reading

Uncategorized

Kandidat za hrvatskog clana predsjednika Zdenko Lučić …Od srca sam zahvalan Peri Previšiću i Čapljinskoj neovisnoj stranci na bezuvjetnoj podršci od samog početka kandidature

Published

on

Hrabri ljudi Čapljine nisu odustali ni kada su im palili automobile u obiteljskim garažama, branitelje nazivali izdajicama, kada su ih ucjenjivali i prijetili im, a ovih dana svjedočimo i trganju plakata na ulicama.

Od lijepog i čistog grada koji je mnogima simbol istinske Hercegovine godinama pokušavaju napraviti ‘hrvatski komunizam’ u kojem bi, pod krinkom nacionalnog identiteta, lokalni šerifi određivali tko smije što govoriti, odlučivali tko će gdje raditi i krojili sudbine tisućama običnih i normalnih ljudi.

Od srca sam zahvalan Peri Previšiću i Čapljinskoj neovisnoj stranci na bezuvjetnoj podršci od samog početka kandidature.

Znam da se ne bojite i želim vam ustrajnost u borbi jer 4. listopad nije bio nikad bliže.

Čapljina, hvala!

Continue Reading

Uncategorized

Marin Topic. „Ove slike Mostara i Hercegovine nisu samo slike. One su dokaz da je jedan Mostar postojao i da još uvijek postoji

Published

on

Filipović: Umjetnost nije samo izraz stvaralaštva, već i način očuvanja identiteta, sjećanja i prostora kojem pripadamo

Izdvajamo

29.09.2026

HDZ BiH

Galerija 1
Galerija 2
Galerija 3
Galerija 4
Galerija 5
Galerija 6
Galerija 7
Galerija 8
Galerija 9
Galerija 10
Galerija 11
Galerija 12
Galerija 13
Galerija 14
Galerija 15
Galerija 16
Galerija 17
U Muzeju moderne umjetnosti Sveučilišta u Mostaru u Rodoču otvorena je retrospektivna izložba „Mostar, moj mali dio svemira“ akademskog slikara i arhitekta Marina Topića, koja predstavlja najveći dosadašnji pregled njegova umjetničkog stvaralaštva. Izložba donosi više od 140 umjetničkih djela nastalih tijekom 55 godina stvaralaštva, od 1971. do 2026. godine, među kojima su i djela koja dosad nisu bila predstavljena javnosti.Otvaranju izložbe nazočili su predsjednik Hrvatskog narodnog sabora dr. Dragan Čović,  zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Darijana Filipović, rektor Sveučilišta u Mostaru prof. dr. sc. Ivo Čolak uz brojne predstavnike kulturnog i javnog života Mostara.

Topićev opus snažno je obilježen Mostarom i Hercegovinom. Neretva, mostarske ulice, hercegovački pejzaži, arhitektura i ljudi kroz njegova su djela postali trajni zapisi prostora, vremena i osobnog iskustva. Upravo kroz takav umjetnički izraz izložba otvara i širi prostor promišljanja o kulturnom identitetu Mostara i Hercegovine te ulozi umjetnosti u njegovu očuvanju i prenošenju budućim generacijama.

Marin Ivanović, ravnatelj Muzeja moderne umjetnosti Sveučilišta u Mostaru u uvodnom je obraćanju istaknuo važnost izložbe koja kroz opus Marina Topića donosi vrijedan presjek mostarske i hercegovačke umjetničke scene.

„Marin Topić uzeo je misao o vječnom kretanju gotovo doslovno, ali joj je dao protutežu kakvu grčki mudrac nije predvidio. Neretva teče i neprestano mijenja lice, a kamenje na njezinu dnu ostaje. Voda i vrijeme ga kotrljaju i bruse, ali ono ne odlazi -ono pamti. Upravo zato Marina doživljavam kao kroničara ovoga kraja. Na svoja platna prenosi mjesta i ljude koji su izabrani za vječnost, kao što je rijeka izabrala i uglačala svaki od ovih oblutaka. A kada mi Marin kaže da još na platno nije uspio prenijeti miris, moram reći da mislim kako je i u tome uspio – tijekom pripreme izložbe jedna je gospođa zastala ispred njegovih mimoza i hortenzija i rekla kako osjeća njihov miris.“, istaknuo je Ivanović.

O umjetničkom značaju izložbe i ulozi Marina Topića u bilježenju prostora, ljudi i vremena kroz vlastiti umjetnički izričaj govorio je kustos Vladimir Filipović, istaknuvši kako Topić svojim djelima ne bilježi samo motive ovoga kraja, već čuva njihovo sjećanje i pretvara ga u trajnu umjetničku vrijednost.

„On je zapravo kroničar ovoga kraja. Prenosi prostor, njegova mjesta i ljude te ih svojim slikama čuva za vječnost. Je li to vrelo ljeto staroga Mostara ili ona zima puna bure? Svaki trenutak koji je uhvatio na platnu postaje dio sjećanja koje ostaje. Vrijeme i godine kotrljaju, oblikuju i bruse, ali ono ostaje i pamti. Sve se mijenja, ali umjetnost čuva ono što bi vrijeme moglo odnijeti.“, naglasio je kustos Filipović.

Autor izložbe Marin Topić u svom je obraćanju govorio o osobnom odnosu prema Mostaru, koji je tijekom desetljeća postao jedno od temeljnih izvorišta njegova umjetničkog stvaralaštva.

„Četrdeset godina živimo od stvaralaštva. Nikada nismo stali. Umjetnik se mora izlagati, mora se predstaviti javnosti. Moja Hercegovina – to je bio moj prvi korak, ali najvažnije je nastaviti stvarati i raditi.“, zaključio je autor Topić.

Darijana Filipović istaknula je kako umjetnost nije samo izraz stvaralaštva, već i način očuvanja identiteta, sjećanja i prostora kojem pripadamo, naglasivši da upravo umjetnik od onoga što svakodnevno prolazimo i često ne primjećujemo može stvoriti trajnu vrijednost i svjedočanstvo jednog grada.

„Ove slike Mostara i Hercegovine nisu samo slike. One su dokaz da je jedan Mostar postojao i da još uvijek postoji. U gradu velikih simbola, mostova, tornjeva, planina i Rijeka. Marin je uzeo nešto malo za svoj prepoznatljivi simbol: oblutak, kamen preko kojega bismo svi vjerojatno prešli, a da ga uopće ne bismo primijetili, i dao mu svjetlo, vrijednost i značenje. Od maloga je napravio veliko, a preko njega pokazao Neretvu koja prolazi, dok oblutak ostaje. Zato vjerujem da za Marina, ali i za sve nas koji ovdje živimo, Mostar nije samo mali dio svemira – Mostar je njegov cijeli svemir. Ovom nam je izložbom otvorio prostor da u tom svemiru pronađemo svoj kamen, svoju ulicu, svoj dio Neretve i svoj Mostar.“ poručila je Filipović te na koncu obraćanja izložbu proglasila otvorenom.

Izložba „Mostar, moj mali dio svemira“ ujedno predstavlja vrijedan doprinos kulturnom životu Mostara i potvrđuje važnost institucionalnog ulaganja u umjetnost, muzejske sadržaje i očuvanje kulturne baštine.

Marin Topić rođen je 1957. godine u Mostaru. Prvu uljanu sliku naslikao je kao trinaestogodišnjak, a 1981. godine diplomirao je arhitekturu u Sarajevu. Prvu samostalnu izložbu priredio je 1982. godine u Širokom Brijegu, nakon čega je izlagao u Zagrebu, Sarajevu, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon boravka u Münchenu i Kaliforniji, 1990. godine vraća se u Mostar, gdje danas živi i stvara.

Izložba u Muzeju moderne umjetnosti Sveučilišta u Mostaru u Rodoču ostaje otvorena do 18. listopada 2026. godine.

„Tamo gdje umjetnost čuva tragove prošlosti, identitet pronalazi svoj put prema budućnosti.“

Izvor: hnsbih.ba

Mostar
Izložba

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba