Nakon gotovo 40 godina iseljeništva došao sam u svoju domovinu pomoći koliko mogu. Davnih ratnih godina nisam mogao biti ovdje koliko sam želio. Teška prometna nesreća i ozbiljna ozljeda kralježnice fizički su me spriječile da budem uz svoj narod. O tome sam već pisao i ne želim se vraćati na vlastite teškoće.

Ali danas, nakon dva tjedna provedenih među našim ljudima i u ovoj kampanji, osjećam nešto što me iskreno oplemenilo.
Osjećam da se narod budi.
Ljudi ponovno počinju razgovarati, razmišljati i postavljati pitanja. Nakon godina političke letargije sve više osjećam potrebu ljudi za promjenom, za novom energijom i za politikom koja će prije svega služiti čovjeku, a ne pojedincu ili uskom krugu ljudi.
Ne govorim ovo iz mržnje prema bilo kome. Govorim kao čovjek koji voli svoj narod, ali jednako tako poštuje svakog čovjeka ove prekrasne Bosne i Hercegovine, bez obzira na njegovu naciju ili vjeru.

Ljudi moji, imamo li oči? Imamo li hrabrosti pogledati stvarnosti u oči?
Ako ste zadovoljni ovakvim stanjem, onda nastavite istim putem. Ali ako niste, onda je vrijeme da se zapitamo kamo plovi naš brod.
Jer brod može imati lijepu zastavu, može imati iskusnu posadu i može godinama ploviti istim putem, ali ako je njegov smjer pogrešan, prije ili kasnije dolazi do hridi.

Ne želim da se jednog dana pitamo: „Kako nam se ovo dogodilo?“
Ne želim da naša djeca i unuci plaćaju cijenu naših današnjih šutnji.
Predugo smo, po mom mišljenju, tolerirali političke strukture koje su se udaljile od svakodnevnog života običnog čovjeka. Predugo smo dopuštali da pojedinci i uski krugovi imaju prevelik utjecaj, dok nam mladi odlaze, obitelji se iseljavaju, a budućnost postaje sve neizvjesnija.

Brojke o demografiji dovoljno govore same za sebe. Prema popisu stanovništva iz 1991. u BiH je živjelo 760.852 Hrvata, dok ih je prema popisu iz 2013. bilo 544.780. To nije mala promjena i nije problem samo hrvatskog naroda.
Isto pitanje moramo postaviti i za druga dva konstitutivna naroda i za sve ljude koji ovu zemlju osjećaju svojom domovinom.
Što smo napravili od zemlje iz koje ljudi odlaze?

Ovo nije pitanje jedne stranke.
Ovo nije pitanje jednog čovjeka.
Ovo je pitanje svih nas.
I zato u ova preostala tri tjedna kampanje želim pozvati ljude da otvore oči, poslušaju programe, upoznaju kandidate i razmisle što žele za sebe, svoju djecu i svoju domovinu.
Ja sam svoj izbor napravio.
U generalu Zdenku Lučiću prepoznao sam čovjeka za kojega vjerujem da može ponuditi drugačiji politički pristup. Za mene je važan čovjek koji poštuje svoj hrvatski narod, ali istodobno poštuje i druge narode i svakog čovjeka ove zemlje.

Zato ga podržavam.
To je moj osobni izbor i moj osobni stav.
Darijani Filipović želim svako dobro u životu, kao i svakom drugom čovjeku koji sudjeluje u ovoj izbornoj utakmici. Nemam osobnu mržnju prema nikome.
Mi kršćani imamo obvezu širiti ljubav, a ne mržnju.
Moja poruka nije protiv čovjeka.
Moja poruka je za promjenu, odgovornost i budućnost.

Moja „stranka“ je svaki pošten čovjek ove domovine.
Kao Hrvat imam privilegiju reći da imam dvije domovine. Volim Hrvatsku i volim Bosnu i Hercegovinu. Ali ova zemlja je mjesto gdje sam rođen, gdje su rođeni moji roditelji i gdje počivaju naši preci.
Zato je moramo čuvati.
Postoji jedna stara izreka: neka kiša najprije padne na naše usjeve, a onda neka natopi i sve druge.
To nije sebičnost. To je prirodna briga za svoje, uz poštovanje prema svima drugima.
Zato vas molim:
Otvorite oči.
Pitajte.
Razmišljajte.
Ne spavajte dok drugi odlučuju o vašoj budućnosti.
Jer ako posada vodi brod, a putnici spavaju, nemojte se jednoga dana pitati kako smo završili na hridi.
Vrijeme je da svatko od nas preuzme dio odgovornosti.
Ja sam se nakon gotovo 40 godina vratio jer nisam mogao samo sjediti sa strane i gledati.

Došao sam pomoći svom narodu i svojim ljudima koliko mogu.
Ne zbog osobnog interesa.
Ne zbog funkcije.
Ne zbog novca.
Nego iz ljubavi.
Ljubavi prema hrvatskom narodu, prema ovoj zemlji i prema svim dobrim ljudima koji u njoj žive.
Neka nam Bog svima podari mudrosti, snage i poštenja da ovu prekrasnu domovinu ostavimo svojoj djeci boljom nego što smo je zatekli.