Evo mene, majko, oče
Da vam kažem, da vas volim
I uz tihi, plamen svijeća
Za duše se, vaše molim.

Dok tu stojim, kraj grobova
Sjeta steže, moje grudi
Milina mi, u dnu duše
Uspomene, stare budi.

Ja bih htio, al’ ne mogu
Zadržati, suze svoje
One krenu, ne pitaju
Jer one, u srcu stoje.

Sve što reć’, bi sada htio
U riječ jednu, može stati
Od srca ti, hvala oče
I najdraža, moja mati.

Neka dobre, duše vaše
U nebeskom, žive sjaju
Tamo gdje je, radost vječna
U Očevom zagrljaju..

Dođeš li u Hercegovinu
Izuj se
Red je, kad se dođe u goste
Izuti se
Pomiluj joj kamen golim tabanima
Oprži se od sivu mrcinu
Pa u rosne listove raštike zagazi
Izliječi se

Dođeš li u Hercegovinu
Klekni
K’o što se kleči
Pred božanstvima
Ispričaj joj se, što te nema
Pomoli se
K’o što se moli
Za milost, za život

Dođeš li u Hercegovinu
Umij se
Red je, zorom, mamuran
Umiti se
A onda joj rane pogledaj
Jame, škrape, vrtače, ko čireve
Krvotok joj pogledaj
Zelen, plav i umoran

Dođeš li u Hercegovinu
Mani se vodopada
(oni su na prodaju)
Nego se najedi smokava sušioka
Popij dva prsta loze
Sjedi u hlad
I slušaj cvrčke
Cvrčci, cvrče (na kraju i puknu, i ja sam)

Dođeš li u Hercegovinu
Budi obazriv
Plaha je ona, i usamljena
Ostavljaju je vjekovima
I ne vraćaju se

Sanjaju je i oplakuju
Dok joj se suhozidi urušavaju
A polja s korovom ljubav vode
I njive svršavaju s troskotom

Dođeš li u Hercegovinu
A znam, da doći nećeš
Reci svima
Da se u noj još živjeti mora (i može)
Reci im
Da ona ne želi
Velebne grobnice od afričkih granita
I hermetički zatvorene sanduke
(po zapadnim standardima)
Ona želi ljude
Žive i uspravne

I plač dječji da se čuje
Ona nam je mati

Stara i zabrinuta.

Slaven Paća Grbavac
(ponukan Hercegovinom)

Napokon si, Mišo, nakon toliko godina patnje i tuge, ponovno sa svojim sinom jedincem Edijem, kojega nikada nisi prežalio. Ta je bol bila dio tebe cijeloga života.

U vrijeme moga života i rada u dijaspori, organizirajući koncerte, upoznao sam Mišu Kovača – glazbenu zvijezdu čije su neuništive pjesme obilježile našu mladost i ostale duboko urezane u srcima generacija.

Nismo se uvijek slagali u svim životnim pogledima, ali smo se iskreno poštovali. Mišo je bio čovjek čvrstih stavova, čovjek koji je stajao iza svojih uvjerenja. Upravo sam to kod njega poštovao.

O njegovu umjetničkom stvaralaštvu ne treba raspravljati. Mišo Kovač, Oliver Dragojević i Vice Vukov – tri velikana hrvatske glazbe, tri posebna glasa i tri imena koja su obilježila našu glazbenu i nacionalnu povijest. Njihove pjesme nadživjet će vrijeme i ostati dio našega identiteta.

Hvala ti, Mišo, za pjesme, emocije i uspomene koje si nam ostavio.

Danas ti želim mir koji si zaslužio. Idi svome Ediju, zagrli svoga sina kojega si toliko godina nosio u srcu i duši.

Neka vam je obojici laka hrvatska zemlja, a tebi, Mišo, neka je vječna slava i hvala za sve što si nam ostavio.

Počivaj u miru, legendo!