Connect with us

KULTURA

Odgodjeni Sluzbeni put

Published

on

Moj devetogodišnji sin usput me pitao hoće li sada, kad sam se vratio sa službenog puta, “mamin posjetitelj” prestati dolaziti. Kad sam ga pitao na što misli, slegnuo je ramenima i rekao: “Onaj čovjek koji spava u tvojoj sobi kad god si ti odsutan.” Te večeri otkazao sam let, a da to nikome nisam rekao, i parkirao automobil dvije ulice dalje od vlastite kuće. Unutra se moja žena nasmiješila, poljubila me na rastanku i bila uvjerena da sam već u avionu. Do zalaska sunca otkrit ću da je najveću laž u mom braku razotkrila jedina osoba koja je bila previše nevina da bi uopće shvatila da govori istinu.

One večeri kad me moj devetogodišnji sin pitao zašto mamin posjetitelj spava u mom krevetu samo kad putujem zbog posla, shvatio sam da dijete može uništiti laž, a da ni ne zna da ona postoji.

Nije plakao.

Nije bio uplašen.

Bio je samo znatiželjan.

“Tata?”

Podigao sam pogled s kovčega koji sam raspakiravao.

“Što je, prijatelju?”

Luka je sjedio na rubu mog kreveta u pidžami sa superjunacima i pažljivo skidao omot s čokoladice koju sam mu donio s aerodroma.

“Kad si večeras doma…”

Zastao je.

“…znači li to da mamin posjetitelj neće doći?”

Ruke su mi se ukočile na patentnom zatvaraču kovčega.

“Kakav posjetitelj?”

Trepnuo je.

“Onaj čovjek koji dolazi kad te nema.”

Na djelić sekunde iskreno sam pomislio da možda govori o majstoru.

“Kakav čovjek?”

“Onaj za kojeg mama kaže da joj je prijatelj.”

Natjerao sam se da se nasmiješim.

“Aha?”

Kimnuo je.

“Obično dođe nakon što Mia zaspi.”

Srce mi je počelo brže udarati.

Moja kći Mia upravo je napunila pet godina.

“Što on radi ovdje?”

“Ponekad večera s mamom.”

“Onda gledaju filmove.”

Teško sam progutao.

“A onda?”

Luka me pogledao kao da je odgovor očit.

“Odu u tvoju sobu.”

Zurio sam u njega.

“Kako to misliš?”

“Zatvore vrata.”

“Jedne noći probudio sam se jer sam morao na WC, a ujutro sam ga vidio kako izlazi.”

Svi zvukovi u sobi kao da su nestali.

“Ostao je cijelu noć?”

Luka je kimnuo.

“Mislim da jest.”

“Gdje je spavao?”

Pokazao je ravno na moj jastuk.

“U tvojoj sobi.”

Sigurno je nešto pogrešno shvatio.

Djeca često pobrkaju stvari.

Možda je Ana dopustila nekom starom obiteljskom prijatelju da prespava jer je bilo kasno.

Možda je spavao u gostinskoj sobi, a Luka je samo pretpostavio drukčije.

Mora postojati neko logično objašnjenje.

“Pa nemamo li još jednu spavaću sobu?”

“Imamo.”

“Pa zašto onda misliš da spava ovdje?”

Luka je slegnuo ramenima.

“Ne znam.”

“Uvijek odu u tvoju sobu.”

Usta su mi se potpuno osušila.

“Je li se to dogodilo više puta?”

Tiho je počeo brojiti na prste.

“Mislim…”

“…četiri.”

Četiri.

Ne jednom.

Ne dvaput.

Četiri puta.

“Kada?”

“Kad su ti službena putovanja baš duga.”

Zatim su mu ramena klonula.

“Mama je rekla da ti ne smijem reći.”

Osjetio sam kao da se nešto u meni slomilo.

“Što je mama točno rekla?”

“Rekla je da jako puno radiš.”

“I da bih te samo rastužio kad bih ti rekao.”

U očima mu se odjednom pojavila zabrinutost.

“Nisam smio ništa reći.”

“Nisi valjda ljut?”

Spustio sam se na koljena i čvrsto ga zagrlio.

“Ne.”

Glas mi je gotovo zadrhtao.

“Nisam ljut na tebe.”

“Napravio si točno ono što je trebalo.”

Uzvratio mi je zagrljaj.

“Ne volim čuvati tajne.”

“Znam.”

“Nikad nećeš upasti u nevolju zato što mi kažeš istinu.”

Kimnuo je uz moje rame.

“Obećavaš?”

“Obećavam.”

—

Zovem se Marko Kovač.

Imam četrdeset četiri godine.

Punih trinaest godina iskreno sam vjerovao da imam sretan brak.

Moja supruga Ana i ja izgradili smo život koji je izvana izgledao kao savršeni hrvatski obiteljski život.

Prekrasna kuća u mirnom predgrađu Zagreba.

Dvoje divne djece.

Stabilne karijere.

Ljetna putovanja automobilom.

Nedjeljni roštilji.

Izvana je izgledalo kao da živimo život o kojem drugi samo sanjaju.

Iznutra…

Nisam imao pojma da se moj brak već raspada.

Radio sam kao regionalni direktor prodaje u tvrtki za medicinsku tehnologiju.

Godinama mi je raspored putovanja bio brutalan.

Split.

Beč.

München.

Budimpešta.

Ponekad bih bio odsutan dvije noći.

Ponekad pet.

Mrzio sam što propuštam Lukine nogometne utakmice.

Školske priredbe.

Subotnje jutarnje palačinke.

Ali svako unapređenje značilo je veću financijsku sigurnost za moju obitelj.

Ili sam barem tako mislio.

Kad god bih se ispričao zbog toga što opet moram na put, Ana bi se samo nasmiješila.

“Mi smo dobro.”

“Djeca razumiju.”

“Ponosni smo na tebe.”

Nikad nisam posumnjao.

Ni jednom.

—

Te večeri, nakon što je Luka otišao spavati, tiho sam provjerio Miju.

Čvrsto je spavala, a jednom malom rukom držala je plišanog zeca.

Maknuo sam joj pramen kose s lica.

Koliko je noći neki stranac prošao tik pokraj njezine sobe?

Je li mislila da je to potpuno normalno zato što joj je majka tako rekla?

Od same pomisli fizički mi je bilo mučno.

Dolje se Ana smijala nekoj šali na televiziji.

Zvuk njezina smijeha dopirao je uz stepenice.

Opušten.

Bezizražajno bezbrižan.

Zvučala je kao žena koja nema nijednu tajnu na svijetu.

—

Nisam je odmah suočio s tim.

Ne zato što nisam vjerovao Luki.

Nego zato što mi je trebao čvrst dokaz.

Djeca mogu pogrešno protumačiti stvari.

Sjećanja se mogu pobrkati.

Da sam Anu optužio bez dokaza, sve bi porekla — a ako je stvarno postojao neki muškarac, samo bi postala opreznija u skrivanju.

Zato sam čekao.

Nakon što je Ana zaspala, tiho sam se izvukao iz kreveta.

Nisam prekopavao cijelu kuću.

Samo sam pogledao mjesta gdje bi se nešto neobično moglo prirodno stopiti s ostatkom stvari.

U našoj kupaonici, odmah pokraj mog električnog brijača, nalazila se četkica za zube zatvorena u plastičnoj putnoj kutijici.

Nije bila moja.

Ana je koristila potpuno drugu marku.

Uzeo sam je.

Gotovo nova.

Jedva korištena.

U stražnjem dijelu ormarića s lijekovima bio je muški dezodorans koji nikada nisam kupio.

Nisam prepoznavao marku.

Nije bio skup.

Samo jednostavno nije pripadao našoj kući.

Ništa od toga samo po sebi nije dokazivalo prevaru.

Ali kad se sve spoji…

Te stvari nisu pripadale tamo.

Otišao sam do ormara u gostinskoj sobi.

Iza nekoliko zimskih jakni visjela je tamnoplava majica s kratkim patentnim zatvaračem na ovratniku.

Veličina L.

Ja sam nosio M.

Na rukavu je još bila pričvršćena etiketa iz Peek & Cloppenburga.

Bez računa.

Samo majica.

Puls mi je počeo ubrzavati.

Tiho sam fotografirao sve mobitelom, a zatim sve vratio točno onako kako sam pronašao.

Sitni tragovi.

Ništa potpuno neoborivo.

Ali dovoljno da me prestravi pomisao da Luka možda nije pogrešno shvatio baš ništa.

—

Sljedećeg jutra doručak je djelovao mučno normalno.

Mia je ponosno objavila da je u vrtiću nacrtala leptira.

Luka je tiho jeo pahuljice.

Jedva da je pogledao majku.

Bilo je vrlo suptilno.

Ali kad sam to jednom primijetio…

Više nisam mogao prestati primjećivati.

“U koliko ti je let za München?” upitala je Ana dok je ulijevala kavu.

“Oko pet.”

Kimnula je.

“Javi mi kad budeš u avionu.”

“Hoću.”

Nasmiješila se.

“Ja ću zabavljati djecu dok te nema.”

Uzvratio sam osmijeh.

Na djelić sekunde izgledala je točno kao djevojka u koju sam se zaljubio na fakultetu.

Da Luka ništa nije rekao…

Povjerovao bih u cijelu predstavu.

—

Nakon što sam odveo djecu u školu i vrtić, otišao sam u ured.

Pokušao sam raditi.

Nisam mogao.

Svaka tablica na ekranu izgledala mi je zamagljeno.

Svaki poziv preko Teamsa činio se kao gubitak vremena.

Oko podneva otvorio sam svoj raspored putovanja.

Let je i dalje bio zakazan za 17:00.

Nekoliko minuta samo sam zurio u ekran.

Onda sam nazvao.

Nisam namjeravao ući u taj avion.

Nazvao sam svog nadređenog.

“Imam iznenadnu obiteljsku situaciju.”

Zastao je.

“Je li kod kuće sve u redu?”

“Iskreno, trenutno ne znam.”

Nije dalje zapitkivao.

“Uzmi koliko god ti dana treba, Marko.”

Otkazao sam let.

Ani nisam ništa javio.

Ako je stvarno postojao neki muškarac…

Večeras ću dobiti sve odgovore.

U pet sati stavio sam kovčeg u prtljažnik, točno onako kako sam to uvijek radio.

Ana me poljubila na prilazu kući.

“Sretan put.”

“Nedostajat ćeš mi.”

“I ti meni.”

Luka me čvrsto zagrlio.

“Volim te, tata.”

“I ja tebe, prijatelju.”

Izvezao sam se s prilaza i krenuo prema autocesti.

Deset minuta kasnije…

Sišao sam na prvom izlazu.

Okrenuo automobil.

I parkirao dvije ulice dalje od vlastite kuće.

Nisam tražio osvetu.

Nisam pokušavao izazvati tučnjavu.

Samo sam želio istinu.

I prvi put u trinaest godina…

Bio sam prestravljen od pomisli da ću je stvarno saznati.

Continue Reading

KULTURA

NEKADA JE POTREBNO VIŠE VREMENA DA PRESTANEMO DA SE PLAŠIMO NEGO DA PRESTANE ONO ČEGA SMO SE PLAŠILI.

Published

on

 

A šta kada se to ne dogadja samo jednom čoveku, već velikom delu jednog društva?

Postoji nešto neobično u trenutku kada se konačno dogodi ono što smo toliko dugo čekali.

Radost je stvarna. Olakšanje takodje. A ipak, ispod svega toga može ostati napetost koju ne umemo sasvim da objasnimo.

Kao da je nešto u nama još uvek na oprezu.

Jer godine provedene u neizvesnosti nisu samo vreme koje je prošlo. One postaju deo načina na koji živimo, razmišljamo i očekujemo ono što dolazi.

Godine tokom kojih su se smenjivali strah i nada, obećanja i razočaranja. Trenuci u kojima smo verovali da je promena blizu i oni u kojima smo se pitali koliko još možemo da izdržimo.

I upravo tu postoji jedan psihološki mehanizam koji zaslužuje pažnju.

U psihologiji se govori o trauma bondingu, traumatskom vezivanju, koje može nastati u odnosima sa neravnotežom moći, kada se povredjivanje smenjuje sa povremenim olakšanjem, obećanjima ili nagradama.

Društvo, naravno, nije jedna osoba, niti svi njegovi članovi prolaze kroz isto iskustvo. Ali u dugotrajnom smenjivanju straha, nade i olakšanja možemo prepoznati obrazac koji pomaže da razumemo zašto neizvesnost ostavlja trag i kada okolnosti počnu da se menjaju.

Jer ono što takvo iskustvo može ostaviti u ljudima nije samo sećanje.

Naš organizam reaguje na ono što doživljavamo kao pretnju. Adrenalin nas priprema za reakciju, kortizol učestvuje u odgovoru na stres, dok dopamin ima važnu ulogu u iščekivanju nagrade i olakšanja, naročito kada se nada i razočaranje neprestano smenjuju.

Kada se neizvesnost ponavlja godinama, organizam može postati osetljiviji na znake opasnosti. Čovek se navikava da predvidja, da bude spreman, da čak i u trenucima olakšanja ostavi deo pažnje za ono što bi moglo da podje naopako.

Ne zato što želi da živi u strahu.

Već zato što je dugo morao da računa na njega.

A kada veliki broj ljudi živi u takvoj neizvesnosti, posledice se mogu osetiti i u društvenoj svakodnevici.

U načinu na koji razgovaramo, reagujemo, doživljavamo sigurnost i prenosimo sopstvenu napetost jedni na druge.

I onda se okolnosti konačno promene.

Promena je stvarna. Radost zbog nje takodje. Ali iskustvo prethodnih godina ne nestaje istog trenutka.

Nije to nužno sumnja u budućnost. Ponekad je samo odjek prošlosti.

U nauci postoji izraz alostatsko opterećenje, kojim se opisuje fiziološka cena dugotrajnog prilagodjavanja stresu.

A postoji i jedna šira, društvena posledica o kojoj vredi razmišljati.

Koliko nam je postalo prirodno da budemo na oprezu? Koliko smo se navikli da odlažemo radost? Koliko smo puta, pokušavajući da zaštitimo sebe od novog razočaranja, nesvesno prenosili taj oprez i na druge?

Možda je upravo zato pred nama još jedan važan proces.

Ne da ponovo učimo da verujemo u promenu. U nju smo verovali i kada je bilo najteže.

Već da kroz drugačiju svakodnevicu polako prestanemo da živimo u stanju pripravnosti koje su prethodne godine od nas zahtevale.

Da sigurnost ne bude samo nešto što razumemo, već i nešto što osećamo.

Da mir prestane da bude neobičan.

Jer kada jedno društvo dugo živi u strahu, nije dovoljno da se promene okolnosti koje su ga stvarale.

Potrebno je vreme da ljudi prestanu da nose te okolnosti u sebi.

Autor: Jasmina Jovanovski

#PsiholoskeSiveZone #KolektivnaTrauma #PsihologijaDrustva #DugotrajniStres #OsecajSlobode

Continue Reading

KULTURA

NEJASNI DRHTAJI

Published

on

 

Kada se lampe pogasiše,
na njene usnule dojke
zažaren mesec leže.

Nejasni drhtaji
nevidljive sile probudiše.
Nebo se glasa…
Visoki mlazevi
zvezdanom beskraju
dojavu dadoše.

Zaljuljani zagrljaji
jutro sačekaše.

Ljiljana Skelić Vemić
/oktobar 2026./
Posebno ocenjena pesma na sajtu.💜

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa Ivanke Pavkovic Kajic ZEPCE..

Published

on

Danas sam osobno svjedočila vrlo neugodnoj situaciji na kolodvoru Žepče. Jedna gospođa putuje i ima povratnu kartu i prešla je na peron tad dolazi neki gospodin i isto prelazi tamo i razgovaraju o ogradi oko kolodvora tad izlazi dali radnica ili vlasnica pita što im smeta oni govore ograda i gospođa kaže nije fer da se nemože ući ja imam povratnu kartu a gospodin kaže kupit će kartu u busu.Ipak je on morao kupiti kartu tu i kaže ovo nema nigdje 2km uzeli mi za uslugu a kartu sam već platio.A toj gospođi je rekla da će se potruditi da ne uđe u bus,naravno ušla je i otišla ali tu se sad postavlja pitanje: zar se putnici koji imaju uredno kupljenu kartu trebaju bojati hoće li im biti dopušteno putovati? Smatram da svatko zaslužuje poštovanje,pristojan razgovor i korektan odnos,a ne prijetnje i ponižavanje.Ljudi nisu tu da se zastrašuje nego da se prema njima postupa ljudski i profesionalno.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba