Connect with us

KULTURA

Odgodjeni Sluzbeni put

Published

on

Moj devetogodišnji sin usput me pitao hoće li sada, kad sam se vratio sa službenog puta, “mamin posjetitelj” prestati dolaziti. Kad sam ga pitao na što misli, slegnuo je ramenima i rekao: “Onaj čovjek koji spava u tvojoj sobi kad god si ti odsutan.” Te večeri otkazao sam let, a da to nikome nisam rekao, i parkirao automobil dvije ulice dalje od vlastite kuće. Unutra se moja žena nasmiješila, poljubila me na rastanku i bila uvjerena da sam već u avionu. Do zalaska sunca otkrit ću da je najveću laž u mom braku razotkrila jedina osoba koja je bila previše nevina da bi uopće shvatila da govori istinu.

One večeri kad me moj devetogodišnji sin pitao zašto mamin posjetitelj spava u mom krevetu samo kad putujem zbog posla, shvatio sam da dijete može uništiti laž, a da ni ne zna da ona postoji.

Nije plakao.

Nije bio uplašen.

Bio je samo znatiželjan.

“Tata?”

Podigao sam pogled s kovčega koji sam raspakiravao.

“Što je, prijatelju?”

Luka je sjedio na rubu mog kreveta u pidžami sa superjunacima i pažljivo skidao omot s čokoladice koju sam mu donio s aerodroma.

“Kad si večeras doma…”

Zastao je.

“…znači li to da mamin posjetitelj neće doći?”

Ruke su mi se ukočile na patentnom zatvaraču kovčega.

“Kakav posjetitelj?”

Trepnuo je.

“Onaj čovjek koji dolazi kad te nema.”

Na djelić sekunde iskreno sam pomislio da možda govori o majstoru.

“Kakav čovjek?”

“Onaj za kojeg mama kaže da joj je prijatelj.”

Natjerao sam se da se nasmiješim.

“Aha?”

Kimnuo je.

“Obično dođe nakon što Mia zaspi.”

Srce mi je počelo brže udarati.

Moja kći Mia upravo je napunila pet godina.

“Što on radi ovdje?”

“Ponekad večera s mamom.”

“Onda gledaju filmove.”

Teško sam progutao.

“A onda?”

Luka me pogledao kao da je odgovor očit.

“Odu u tvoju sobu.”

Zurio sam u njega.

“Kako to misliš?”

“Zatvore vrata.”

“Jedne noći probudio sam se jer sam morao na WC, a ujutro sam ga vidio kako izlazi.”

Svi zvukovi u sobi kao da su nestali.

“Ostao je cijelu noć?”

Luka je kimnuo.

“Mislim da jest.”

“Gdje je spavao?”

Pokazao je ravno na moj jastuk.

“U tvojoj sobi.”

Sigurno je nešto pogrešno shvatio.

Djeca često pobrkaju stvari.

Možda je Ana dopustila nekom starom obiteljskom prijatelju da prespava jer je bilo kasno.

Možda je spavao u gostinskoj sobi, a Luka je samo pretpostavio drukčije.

Mora postojati neko logično objašnjenje.

“Pa nemamo li još jednu spavaću sobu?”

“Imamo.”

“Pa zašto onda misliš da spava ovdje?”

Luka je slegnuo ramenima.

“Ne znam.”

“Uvijek odu u tvoju sobu.”

Usta su mi se potpuno osušila.

“Je li se to dogodilo više puta?”

Tiho je počeo brojiti na prste.

“Mislim…”

“…četiri.”

Četiri.

Ne jednom.

Ne dvaput.

Četiri puta.

“Kada?”

“Kad su ti službena putovanja baš duga.”

Zatim su mu ramena klonula.

“Mama je rekla da ti ne smijem reći.”

Osjetio sam kao da se nešto u meni slomilo.

“Što je mama točno rekla?”

“Rekla je da jako puno radiš.”

“I da bih te samo rastužio kad bih ti rekao.”

U očima mu se odjednom pojavila zabrinutost.

“Nisam smio ništa reći.”

“Nisi valjda ljut?”

Spustio sam se na koljena i čvrsto ga zagrlio.

“Ne.”

Glas mi je gotovo zadrhtao.

“Nisam ljut na tebe.”

“Napravio si točno ono što je trebalo.”

Uzvratio mi je zagrljaj.

“Ne volim čuvati tajne.”

“Znam.”

“Nikad nećeš upasti u nevolju zato što mi kažeš istinu.”

Kimnuo je uz moje rame.

“Obećavaš?”

“Obećavam.”

—

Zovem se Marko Kovač.

Imam četrdeset četiri godine.

Punih trinaest godina iskreno sam vjerovao da imam sretan brak.

Moja supruga Ana i ja izgradili smo život koji je izvana izgledao kao savršeni hrvatski obiteljski život.

Prekrasna kuća u mirnom predgrađu Zagreba.

Dvoje divne djece.

Stabilne karijere.

Ljetna putovanja automobilom.

Nedjeljni roštilji.

Izvana je izgledalo kao da živimo život o kojem drugi samo sanjaju.

Iznutra…

Nisam imao pojma da se moj brak već raspada.

Radio sam kao regionalni direktor prodaje u tvrtki za medicinsku tehnologiju.

Godinama mi je raspored putovanja bio brutalan.

Split.

Beč.

München.

Budimpešta.

Ponekad bih bio odsutan dvije noći.

Ponekad pet.

Mrzio sam što propuštam Lukine nogometne utakmice.

Školske priredbe.

Subotnje jutarnje palačinke.

Ali svako unapređenje značilo je veću financijsku sigurnost za moju obitelj.

Ili sam barem tako mislio.

Kad god bih se ispričao zbog toga što opet moram na put, Ana bi se samo nasmiješila.

“Mi smo dobro.”

“Djeca razumiju.”

“Ponosni smo na tebe.”

Nikad nisam posumnjao.

Ni jednom.

—

Te večeri, nakon što je Luka otišao spavati, tiho sam provjerio Miju.

Čvrsto je spavala, a jednom malom rukom držala je plišanog zeca.

Maknuo sam joj pramen kose s lica.

Koliko je noći neki stranac prošao tik pokraj njezine sobe?

Je li mislila da je to potpuno normalno zato što joj je majka tako rekla?

Od same pomisli fizički mi je bilo mučno.

Dolje se Ana smijala nekoj šali na televiziji.

Zvuk njezina smijeha dopirao je uz stepenice.

Opušten.

Bezizražajno bezbrižan.

Zvučala je kao žena koja nema nijednu tajnu na svijetu.

—

Nisam je odmah suočio s tim.

Ne zato što nisam vjerovao Luki.

Nego zato što mi je trebao čvrst dokaz.

Djeca mogu pogrešno protumačiti stvari.

Sjećanja se mogu pobrkati.

Da sam Anu optužio bez dokaza, sve bi porekla — a ako je stvarno postojao neki muškarac, samo bi postala opreznija u skrivanju.

Zato sam čekao.

Nakon što je Ana zaspala, tiho sam se izvukao iz kreveta.

Nisam prekopavao cijelu kuću.

Samo sam pogledao mjesta gdje bi se nešto neobično moglo prirodno stopiti s ostatkom stvari.

U našoj kupaonici, odmah pokraj mog električnog brijača, nalazila se četkica za zube zatvorena u plastičnoj putnoj kutijici.

Nije bila moja.

Ana je koristila potpuno drugu marku.

Uzeo sam je.

Gotovo nova.

Jedva korištena.

U stražnjem dijelu ormarića s lijekovima bio je muški dezodorans koji nikada nisam kupio.

Nisam prepoznavao marku.

Nije bio skup.

Samo jednostavno nije pripadao našoj kući.

Ništa od toga samo po sebi nije dokazivalo prevaru.

Ali kad se sve spoji…

Te stvari nisu pripadale tamo.

Otišao sam do ormara u gostinskoj sobi.

Iza nekoliko zimskih jakni visjela je tamnoplava majica s kratkim patentnim zatvaračem na ovratniku.

Veličina L.

Ja sam nosio M.

Na rukavu je još bila pričvršćena etiketa iz Peek & Cloppenburga.

Bez računa.

Samo majica.

Puls mi je počeo ubrzavati.

Tiho sam fotografirao sve mobitelom, a zatim sve vratio točno onako kako sam pronašao.

Sitni tragovi.

Ništa potpuno neoborivo.

Ali dovoljno da me prestravi pomisao da Luka možda nije pogrešno shvatio baš ništa.

—

Sljedećeg jutra doručak je djelovao mučno normalno.

Mia je ponosno objavila da je u vrtiću nacrtala leptira.

Luka je tiho jeo pahuljice.

Jedva da je pogledao majku.

Bilo je vrlo suptilno.

Ali kad sam to jednom primijetio…

Više nisam mogao prestati primjećivati.

“U koliko ti je let za München?” upitala je Ana dok je ulijevala kavu.

“Oko pet.”

Kimnula je.

“Javi mi kad budeš u avionu.”

“Hoću.”

Nasmiješila se.

“Ja ću zabavljati djecu dok te nema.”

Uzvratio sam osmijeh.

Na djelić sekunde izgledala je točno kao djevojka u koju sam se zaljubio na fakultetu.

Da Luka ništa nije rekao…

Povjerovao bih u cijelu predstavu.

—

Nakon što sam odveo djecu u školu i vrtić, otišao sam u ured.

Pokušao sam raditi.

Nisam mogao.

Svaka tablica na ekranu izgledala mi je zamagljeno.

Svaki poziv preko Teamsa činio se kao gubitak vremena.

Oko podneva otvorio sam svoj raspored putovanja.

Let je i dalje bio zakazan za 17:00.

Nekoliko minuta samo sam zurio u ekran.

Onda sam nazvao.

Nisam namjeravao ući u taj avion.

Nazvao sam svog nadređenog.

“Imam iznenadnu obiteljsku situaciju.”

Zastao je.

“Je li kod kuće sve u redu?”

“Iskreno, trenutno ne znam.”

Nije dalje zapitkivao.

“Uzmi koliko god ti dana treba, Marko.”

Otkazao sam let.

Ani nisam ništa javio.

Ako je stvarno postojao neki muškarac…

Večeras ću dobiti sve odgovore.

U pet sati stavio sam kovčeg u prtljažnik, točno onako kako sam to uvijek radio.

Ana me poljubila na prilazu kući.

“Sretan put.”

“Nedostajat ćeš mi.”

“I ti meni.”

Luka me čvrsto zagrlio.

“Volim te, tata.”

“I ja tebe, prijatelju.”

Izvezao sam se s prilaza i krenuo prema autocesti.

Deset minuta kasnije…

Sišao sam na prvom izlazu.

Okrenuo automobil.

I parkirao dvije ulice dalje od vlastite kuće.

Nisam tražio osvetu.

Nisam pokušavao izazvati tučnjavu.

Samo sam želio istinu.

I prvi put u trinaest godina…

Bio sam prestravljen od pomisli da ću je stvarno saznati.

Continue Reading

EKONOMIJA

Izvješće CIA-e iz 1953. godine: Hercegovački duhan među najboljima na svijetu

Published

on

 

Hercegovački duhan bio je među najcjenjenijima na svijetu, a Mostar i Čapljina imali su ključnu ulogu u njegovoj obradi, navodi se u dokumentu američke Središnje obavještajne agencije (CIA) iz 1953. godine.

Izvješće oznake CIA-RDP80-00809A000700110673-1 distribuirano je 6. srpnja 1953. godine i obuhvaća razdoblje od 1938. do 1951. godine.

Temelji se na “Informativnom priručniku o Jugoslaviji”, koji je jugoslavenska Direkcija za informacije objavila u Beogradu.

Prema izvješću, u uzgoju, obradi i trgovini duhanom bilo je angažirano više od milijun ljudi, a kvaliteta duhana bila je poznata kao jedna od najboljih na svijetu, piše Bljesak.info.

Duhan se u cijeloj Jugoslaviji uzgajao na svega 32.000 hektara, od čega u Bosni i Hercegovini na oko 6.700 hektara.

Hercegovački tip duhana, sorte Ravnjak i Tanac, činio je 30 posto jugoslavenske proizvodnje, odmah iza makedonskog s 56 posto.

Naslovnica izvješća CIA-e iz 1953. godine

Čapljina, Mostar i Ljubuški

U izvješću se ističu hercegovački duhani kategorija A i B zbog velikih listova zlatnožute ili limunove boje, prepoznatljive arome, dobre gorivosti i finih vlakana za rezanje.

Glavne stanice za otkup i fermentaciju sirovog duhana nalazile su se u Mostaru i Čapljini, uz Imotski, Prilep i Skoplje.

U Čapljini je radila jedna od najvažnijih stanica za umjetnu fermentaciju duhana u zemlji, dok je nova sušionica bila u izgradnji u Ljubuškom.

Tvornica duhana Mostar bila je jedna od deset u Jugoslaviji, a svrstana je među tvornice srednjeg kapaciteta.

Drina od najboljeg hercegovačkog duhana

Kao najtraženiji duhanski proizvod u zemlji izvješće navodi cigaretu Drina, izrađenu pretežno od najboljih hercegovačkih duhana.

Od najkvalitetnijeg hercegovačkog lista radio se luksuzni rezani duhan Trebinjac, a hercegovački duhan bio je i u mješavini cigarete Istra.

Jugoslavija je 1950. godine izvezla 7.840 tona sirovog duhana, a najveći kupac bila je Francuska s više od 3.158 tona.

Slijedile su Zapadna Njemačka s 1.071 tonom, Austrija s 1.000 tona i Nizozemska s 884 tone.

>> O povijesti proizvodnje duhana u Širokom Brijegu i izazovima naših predaka

(www.jabuka.tv | Foto: arhiv / CIA)

 

Continue Reading

KULTURA

Vratio se na mjesto Istine

Published

on

Nakon dvadeset godina vratio sam se u rodni grad i ugledao ženu koju sam volio kako bosonoga hoda cestom, noseći drva za ogrjev, dok joj pomaže malena djevojčica. Poslovni čovjek koji joj je uništio život i dalje je živio u luksuzu. — Uvijek je bila prepametna za vlastito dobro — rekao je. Otkazao sam posao vrijedan 12 milijuna dolara i naredio istragu njegovih računa. A onda sam ugledao biljeg iza djevojčičina uha… Potpuno jednak mojemu.

Dio 1

Naglo sam pritisnuo kočnicu svojega luksuznog automobila kada sam prepoznao ženu koju sam volio prije dvadeset godina. Hodala je bosa planinskom cestom, noseći na leđima ogroman svežanj drva za ogrjev, dok je pokraj nje četverogodišnja djevojčica nosila nekoliko grančica.

Ali ono zbog čega sam gotovo izgubio razum nije bio prizor njezina siromaštva. Bilo je to otkriće da djevojčica ima potpuno isti urođeni biljeg kakav je imala moja pokojna majka.

Zovem se Grant Whitaker i vratio sam se u planinski kraj zapadne Sjeverne Karoline kako bih zaključio posao s nekretninama vrijedan 12.000.000 dolara.

Moja tvrtka sa sjedištem u Atlanti planirala je kupiti 400 jutara šumskog zemljišta u blizini gradića u planinama Blue Ridge.

Namjeravao sam potpisati dokumente i otići prije mraka.

Dvadeset godina izbjegavao sam to mjesto.

Ondje sam odrastao u teškim vremenima.

Ondje sam pokopao majku.

I ondje sam ostavio Shelby Marsh, jedinu ženu kojoj sam ikada obećao da ću je voljeti zauvijek.

Kada sam prošao uskim zavojem, odmah sam je prepoznao.

Shelby je nosila iznošenu majicu i staru suknju, a stopala su joj bila krvava od oštrog kamenja.

Djevojčica svijetlosmeđe kose i sjajnih očiju hodala je pokraj nje, trudeći se da joj ne ispadne nijedna grančica.

— Mama, mogu nositi još — rekla je djevojčica.

— Već nosiš dovoljno, dušo. Ti si moja najdraža pomoćnica.

Ugasio sam motor.

Htio sam je dozvati, ali nešto me zaustavilo.

Pričekao sam dok nisu nestale među drvećem, a zatim sam ih slijedio izdaleka, ostavivši automobil ondje gdje je cesta završavala.

Stigle su do male kamene kolibe s oštećenim krovom, prozorima prekrivenima plastikom i sićušnim povrtnjakom.

Nigdje se nisu vidjeli električni vodovi.

Shelby je spustila drva i iscrpljeno se naslonila na zid.

Tada ju je djevojčica upitala:

— Mama, kada će doći moj tata?

Shelby je kleknula pred nju.

— Dušo, već smo razgovarale o tome.

— Ali rekla si da će možda jednoga dana…

Ostao sam bez daha.

Djevojčica je okrenula glavu.

Iza njezina lijevog uha nalazio se sićušan biljeg u obliku polumjeseca.

Isti onakav kakav je imala moja majka.

Isti onakav kakav sam i ja imao od rođenja.

A onda sam se prisjetio nečega što sam godinama pokušavao zaboraviti.

Četiri godine ranije vratio sam se u grad kako bih pokopao oca.

Tijekom tog posjeta slučajno sam susreo Shelby.

Zajedno smo večerali, prisjećali se prošlosti i plakali.

Te smo noći završili zajedno u staroj obiteljskoj kući.

Sljedećeg jutra vratio sam se u Atlantu bez pozdrava.

Sada, gledajući tu djevojčicu, shvatio sam da sam možda napustio mnogo više od jedne stare ljubavne priče.

Nisam se usudio predstaviti, pa sam se vratio automobilu.

Te sam večeri otkazao potpisivanje kupoprodajnog ugovora i unajmio sobu u malom pansionu.

Sljedećeg jutra posjetio sam Dot Pruitt, koja je desetljećima vodila mjesnu trgovinu mješovitom robom.

— Moram saznati što se dogodilo Shelby Marsh.

Dot je prestala slagati robu na police.

Izraz lica potpuno joj se promijenio.

— Grante, neke je stvari bolje ostaviti na miru.

— Kakve stvari?

Pogledala je prema vratima i stišala glas.

— Shelby ne živi tako zato što je to sama izabrala. Prije pet godina prijavila je nešto što je moglo uništiti najmoćniju obitelj u ovom okrugu. A oni su se pobrinuli da više nitko nikada ne povjeruje ni jednoj njezinoj riječi.

Stajao sam potpuno nepomično.

A onda je Dot izgovorila prezime te obitelji.

Bilo je to prezime iste one obitelji koja mi je pokušavala prodati 400 jutara šume.

Continue Reading

KULTURA

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

Published

on

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

 

Vlada Federacije BiH dodijelila je federalne nagrade za znanost za 2026. godinu, a nagrade za životno djelo dobili su prof. dr. sc. Mirsad Kapetanović i prof. dr. sc. Jure Beljo (rođen 1942. u Velikom Ograđeniku, Čitluk).

Odluku je Vlada donijela 20. studenoga na telefonskoj sjednici, na prijedlog Federalnog ministarstva obrazovanja i znanosti.

Nagradu za doprinos žena u znanosti dobila je prof. dr. Zora Pilić.

Godišnje priznanje za znanstvenike iz dijaspore dobio je prof. dr. Alojz Ivanković, a posthumno priznanje za doprinos znanosti dodijeljeno je prof. dr. Dubravku Lovrenoviću.

Dobitnici godišnjih nagrada

Godišnje nagrade za znanost dobili su

  • dr. sc. Belma Kalamujić Stroil (prirodne znanosti),
  • prof. dr. Almir Fajkić (medicinske i zdravstvene znanosti),
  • prof. dr. Emir Sokić (inženjerske i tehnološke znanosti),
  • prof. dr. Nedžad Hadžiomerović (poljoprivredne znanosti),
  • prof. dr. sc. Haris Memišević (društvene znanosti) i
  • dr. sc. Emir Demir (humanističke znanosti).

Godišnju nagradu za umjetničko-istraživački rad dobila je izv. prof. dr. art. Vesna Sušac.

Nagrade za mlade istraživače dobili su

  • dr. sc. Mujo Hasanović,
  • dr. sc. Amina Tucak-Smajić,
  • mr. Emir Dervišević,
  • doc. dr. sc. Mario Kovač,
  • doc. dr. Nasir Muftić i
  • mr. sc. Ajla Bukva Ljevo.

Godišnje priznanje za promociju znanosti dobio je Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Koliko iznose nagrade

Nagrade se sastoje od novčanog iznosa i povelje.

Dobitnicima nagrade za životno djelo isplatit će se po 10.000 KM, a nagrada za doprinos žena u znanosti iznosi 4.000 KM.

Godišnje nagrade za znanost i za umjetničko-istraživački rad iznose po 3.000 KM, a nagrade za mlade istraživače po 2.000 KM.

Nagrade se dodjeljuju za iznimno značajna dostignuća u znanstvenoistraživačkom i umjetničko-istraživačkom radu znanstvenicima, istraživačima, umjetnicima i ustanovama registriranim u Federaciji BiH.

(www.jabuka.tv | Foto: Općina Čitluk / arhiva)

 

 

 

 

Napiši komentar

Objavom komentara potvrđujete da ste upoznati s Pravilima komentiranja. Pritužbe možete poslati na komentari@jabuka.tv.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba