Ovo nije obična vijest koju ćemo pročitati, slegnuti ramenima i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Ovo je ozbiljan alarm za cijelu Čapljinu i još jedan dokaz da su upozorenja koja godinama iznosimo na sjednicama Gradskog vijeća, nažalost, bila potpuno opravdana.

Godinama upozoravamo da nam učenici odlaze iz Čapljine, da se broj djece smanjuje i da će, ako se ništa ozbiljno ne poduzme, doći trenutak kada ćemo ostati bez pojedinih razreda i obrazovnih programa. Na te smo probleme upozoravali onda kada je još bilo dovoljno vremena da se reagira, da se napravi ozbiljna analiza i da se osmisli politika kojom bi se učenike zadržalo u našem gradu. Nažalost, umjesto pravodobne reakcije, dobivali smo opravdanja i čekali da problem postane toliko velik da ga više nitko ne može ignorirati.

I sada smo upravo tamo, jer je srednja škola Čapljina ove godine prvi put ostala bez prvog razreda gimnazije.

Kada bi prilikom razmatranja izvješća Srednje škole Čapljina upozoravali na pad broja učenika, bivša ravnateljica Željka Previšić govorila je kako pojedinih zanimanja nema u našoj školi i kako učenici zbog toga odlaze u druge sredine. Međutim, danas više nije dovoljno objasniti zašto učenici odlaze, danas moramo pitati što je učinjeno da ih se zadrži, a posebno što je učinjeno da se sačuva gimnazija.

Jer gimnazija je bila ovdje.

Nije problem bio u tome što Čapljina nije imala gimnaziju. Problem je što se godinama nije dovoljno radilo na tome da ona bude poželjan izbor za učenike i roditelje.

Gdje je bila strategija kada se vidjelo da broj učenika pada? Gdje su bile konkretne mjere kada se već godinama znalo da učenici odlaze? Gdje je bila ozbiljna reakcija kada smo mi o tome govorili na Gradskom vijeću?

Netko je morao reagirati prije nego što se to dogodilo. I upravo zato ovo više nije samo pitanje škole, ravnateljstva ili jednog upisnog roka. Ovo je pitanje odgovornosti svih onih koji su godinama imali mogućnost utjecati na stanje u obrazovanju. A kada govorimo o tome zašto se stanje nije popravljalo, ne možemo zaobići ni ono o čemu se u Čapljini predugo šuti, a to je politika koja se uvukla u školu.

Škola mora biti mjesto u kojem se dijete vrednuje prema znanju, radu i sposobnostima, a profesor prema stručnosti, predanosti i rezultatima koje ostvaruje sa svojim učenicima. Škola nikada ne smije postati mjesto u kojem je važnije tko je čiji, kojem se krugu pripada ili kako se netko politički izjašnjava nego ono što zna i koliko kvalitetno radi svoj posao. Prebrojavanje krvnih zrnaca nije kriterij kvalitete obrazovanja, niti će takva politika ikada moći izgraditi dobru školu. I da budemo potpuno jasni ovo nije napad na profesore koji svoj posao rade kako treba. U Srednjoj školi Čapljina postoje profesori koji godinama odgovorno, stručno i predano rade s našom djecom i kojima treba odati priznanje za njihov trud. Ali kada politika uđe u školu, kada podobnost postane važnija od sposobnosti i kada se ljude počne vrednovati prema pripadnosti umjesto prema radu, posljedice se prije ili kasnije moraju pojaviti.

I zato se danas moramo prisjetiti i 2008. godine, kada je tadašnji gradonačelnik Smiljan Vidić obećavao otvaranje poljoprivrednog fakulteta u Čapljini. Tada se govorilo o velikim planovima, o razvoju obrazovanja, o povezivanju našeg poljoprivrednog kraja s visokim obrazovanjem i o stvaranju novih mogućnosti za mlade upravo ovdje. Danas od tog obećanog fakulteta nema ništa, a došli smo do toga da nemamo ni prvi razred gimnazije.

To je stvarnost koju više ne možemo prekriti političkim obećanjima, lijepim riječima i pričama o tome kako je Čapljina grad budućnosti. Jer kakva je to budućnost ako nam djeca nakon osnovne škole odlaze u druge sredine, ako nam srednja škola ostaje bez učenika i ako smo došli do toga da više ne možemo formirati ni prvi razred gimnazije?

To nije razvoj. To je nazadovanje.

Druge općine i gradovi bore se za svoje učenike, pokušavaju stvoriti uvjete da djeca ostanu, razvijaju obrazovne programe i razmišljaju nekoliko godina unaprijed. Kod nas se problem godinama promatrao, upozorenja su se ignorirala, a sada kada su posljedice postale očite, tražit će se opravdanja za ono što se više ne može sakriti.

Ne trebamo tražiti opravdanje zašto djeca odlaze. Trebamo tražiti odgovor zašto im nismo stvorili dovoljno dobar razlog da ostanu, jer naša djeca nisu dužna trpjeti posljedice loše politike. Nisu dužna odlaziti u druge gradove zato što mi nismo znali ili nismo htjeli na vrijeme razvijati svoju školu.
Nisu dužna gledati kako se u njihovom obrazovanju više vodi računa o politici nego o znanju, i nisu dužna plaćati cijenu tuđih pogrešnih odluka.

Godinama smo upozoravali, godinama smo govorili da se mora reagirati i danas se pokazalo da smo bili u pravu. Jer kada grad počne gubiti svoje učenike, počeo je gubiti svoju budućnost, a Čapljina već danas plaća cijenu politike koja je predugo dopuštala da naša djeca odlaze.

Čapljinska neovisna stranka