Start slideshow

Dok se pred Sudom Bosne i Hercegovine tiho i sustavno dovršava pravni progon bivših pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), „politički“ vrh bosanskohercegovačkih Hrvata odnosno Dragan Čović godinama demonstrira zapanjujuću pasivnost. Dokazi i sudska praksa jasno pokazuju da se pravosuđe u Sarajevu pretvorilo u poligon za selektivnu pravdu, gdje se pripadnicima HVO-a sudi po rigoroznom retroaktivnom zakonu, dok se optuženici iz redova Armije BiH tretiraju daleko blaže. No, najveća tragedija ovog procesa nije u strategiji sarajevskih tužitelja, već u potpunoj inertnosti i zanemarivanju od strane vlastitog političkog lidera – Dragana Čovića.

*Preko leđa zapovjednika sudi se svakom običnom vojniku HVO-a*

Deseci časnika HVO-a godinama proživljavaju pravni i životni pakao, prepušteni sami sebi. Optužnice protiv njih Tužiteljstvo BiH postavlja iznimno široko, primjenjujući Kazneni zakon BiH iz 2003. godine koji uvodi doktrinu Udruženog zločinačkog pothvata (UZP) i “Zločina protiv čovječnosti” – pravne kvalifikacije koje uopće nisu postojale u vrijeme rata.

Hrvatska politika u Mostaru godinama se slijepo pretvara da je riječ o pojedinačnim, izoliranim slučajevima. Međutim, pravni stručnjaci upozoravaju na opasnu zabludu: Čović kroz montirane procese nije ostavio na cjedilu samo optužene časnike. On je kroz njihovo žrtvovanje ponizio sve obitelji i cjelokupnu braniteljsku populaciju.

Kada Sud BiH primjenom retroaktivnog zakona i UZP-a osudi jednog zapovjednika, ta presuda automatski postaje pravni pečat na cijelu brigadu, zborno područje i svakog običnog vojnika koji je držao liniju. Kriminalizacijom zapovjednog lanca, sarajevsko pravosuđe posredno proglašava svakog živućeg branitelja HVO-a sudionikom “zločinačkog projekta”.

Dopustivši da se preko leđa časnika ispiše lažna, selektivna povijest rata na štetu Hrvata, Čović pomaže da se posredno optuži svaki čovjek koji je nosio uniformu HVO-a.

Nasuprot njima, časnicima Armije BiH za masakre nad Hrvatima u Grabovici, Trusini, Bugojnu kao i mnogim drugim mjestima sudi se po znatno blažem Kaznenom zakonu SFRJ iz 1976. godine, gdje se zločini tretiraju kao izolirani incidenti “neodgovornih pojedinaca”, čime se njihova vojna struktura pravno amnestira.

*”Zaboravljeni i prodani dok se oni slikaju na obljetnicama”*

Dok se u javnosti maše zastavama, stvarnost unutar obitelji optuženih je potpuno drukčija. Svjedočanstva članova obitelji branitelja i časnika prožeta su ogorčenjem i osjećajem izdaje.

“Godinama sami plaćamo skupe odvjetničke timove, dižemo kredite i rasprodajemo djedovinu da bismo dokazali nevinost. Iz stranke nas nitko i ne pita kako smo. Svi ti dužnosnici na čelu s Čovićem sjete nas se samo kad treba položiti vijence za slikanje. Osjećamo se potpuno sami, zaboravljeni i prodani”, svjedoči supruga jednog od optuženih.

Obitelji branitelja dižu kredite za skupe odvjetnike, a stranačka elita iz svojih luksuznih limuzina i vila mirno gleda kako se cijeli narod tiho kriminalizira. To je stvarna slika politike kojoj su vlastiti foteljaški mir i obiteljski poslovi postali važniji od sudbine naroda kojeg navodno predstavljaju.

Dok se preko sudbina njihovih muževa i očeva gradi narativ o kolektivnoj krivnji svih branitelja, Čovićev politički aparat odbija iskoristiti ijedan institucionalni mehanizam kako bi stopirao ovaj pravni aparthejd.

Politička akcija izostaje jer obrana časti Domovinskog rata nema izravan utjecaj na raspodjelu financijske moći unutar elite u Mostaru.

*Blokade države zbog kladionica jer kad se ugroze obiteljski poslovi onda Čović ne šuti*

Da Dragan Čović itekako zna kako se blokira država i kako se agresivno brane interesi, javnost je zorno vidjela u nekoliko ključnih navrata. Međutim, ti mehanizmi nikada nisu pokrenuti zbog dostojanstva branitelja, već isključivo zbog – profita od kocke.

Naprimjer kada god bi se u Parlamentu Federacije BiH pokušao izmijeniti i usvojiti Zakon o igrama na sreću, koji je predviđao pravednije oporezivanje privatnih kladionica i uvođenje reda u taj enormno profitabilan sektor, Čovićev HDZ BiH bi koristio sve moguće mehanizme u cilju političke blokade.

Ove žestoke opstrukcije i bojkoti zakona, praćeni prijetnjama rušenjem vladajućih koalicija i paralizom državnih institucija, intenzivno su se događali tijekom 2016., 2018. i 2019. godine. Motivacija za takav radikalan politički angažman bila je javna tajna. Industrija igara na sreću, koja okreće stotine milijuna maraka, obiteljskim je, kumovskim i partnerskim vezama duboko uvezana s Draganom Čovićem i lažnim vrhom HDZ-a BiH.

Novi, pravedniji Zakon o igrama na sreću ni do danas nije usvojen. Unatoč stalnim pokušajima i novim zakonskim prijedlozima u Parlamentu FBiH, uvođenje reda u ovaj sektor i dalje je uspješno blokirano u kompliciranim procedurama. Na snazi tako i dalje ostaju stare zakonske odredbe i goleme porezne rupe koje izravno štite interese privatnih kladionica, dok proračun i lokalne zajednice gube stotine milijuna maraka. Dopustiti državi da oporezuje taj privatni biznis značilo bi izravan udarac na financijsku kralježnicu Čovićeve političke i obiteljske oligarhije, pa se s usvajanjem novih pravila i dalje namjerno kalkulira.

*Kockarski profit ispred časti Domovinskog rata*

Usporedba ova dva ponašanja razotkriva svu dubinu Čovićeva političkog licemjerja i moralnog sloma nominalno nazvane hrvatske politike u BiH.

Kada su u pitanju sudbine hrvatskih časnika, čast cjelokupne braniteljske populacije i povijesna istina o HVO-u, Čović primjenjuje strategiju potpune inertnosti i prešutnog slaganja sa sarajevskim optužnicama.

Kada je u pitanju Zakon o igrama na sreću i oporezivanje kladioničarskih milijuna, Čović aktivira sve raspoložive političke atomske bombe, blokira parlamente i zaustavlja cijelu državu.

Generali, časnici i obični vojnici koji su branili svoj narod u Čovićevoj su BiH postali potrošna roba i politički teret kojeg se lakše odreći nego se zbog njega zamjeriti koalicijskim partnerima ili stranim diplomatima. S druge strane, privatni interesi i prihodi od kocke tretiraju se kao stvarni, vrhovni nacionalni interes.

*Cijena šutnje*

Dok se kroz asimetrične optužnice Suda BiH provodi tiha revizija povijesti u kojoj se HVO pokušava prikazati kao zločinačka organizacija, politički vrh u Mostaru broji dobitke od igara na sreću. Dragan Čović je svojim dugogodišnjim ignoriranjem pravnog progona poslao jasnu i surovu poruku: obrana digniteta Domovinskog rata, zaštita generala i opstanak običnih branitelja završavaju točno tamo gdje počinje ugroza za obiteljske poslove i milijunske privatne profite.

Vrijeme je da branitelji, njihove obitelji i cijeli hrvatski narod u BiH prekinu šutnju. Na predstojećim izborima odluka je jasna: biramo li nastavak bogaćenja kladioničarske oligarhije ili povratak dostojanstva onima koji su obranili naš opstanak?

Sve je u vašim rukama – obranimo čast Domovinskog rata, jer oni koji su nas prodali zbog profita više nemaju pravo govoriti u naš ime.

Sto puta mi dođe da se okrenem i odem. Zapitam se čemu trud, kome i zašto? Ima li smisla? Jesmo li se pomirili s time da je sve isto i da ništa ne može biti drukčije?

Milijun je pitanja, a odgovora često premalo. Ipak, upravo u takvim trenucima čovjek shvati da odustajanje nije opcija, jer promjene ne donose oni koji odustanu na prvoj prepreci, nego oni koji imaju snage nastaviti i kada je najteže.

Vjerujem da nismo svi isti. Razlika nije u riječima, nego u tome hoćemo li stati iza svojih obećanja, hoćemo li preuzeti odgovornost i hoćemo li biti spremni raditi i kada je lakše odustati.

Zato treba ići dalje. Raditi najbolje što znamo, bez kalkulacija i bez traženja lakšeg puta. U svaku životnu bitku ulaziti punom snagom, svjestan da se neke bitke izgube, a neke dobiju. Ali svaka poštena borba ostavlja trag i otvara put onome što dolazi poslije.

Zato nema odustajanja. Borimo se za ono što vrijedi – za ljude, za zajednicu i za budućnost koju gradimo svojim djelima, a ne samo riječima.