Pitam se večeras ima li važnijeg ljudskog prava od – radosti?

Hrvatski narod je bio na Trgu, Hrvatska je dočekala svoje Vitezove iz ljutog viteškog boja.

I proslavila s njima sebe.

Lijepo je da su Plenković i njegova Vlada konačno pokazali da hrvatski narod ima i državu. Državu, koja nije dopustila zabranu – radosti. Neovisno o bilo čemu – zaslužuju čestitku zbog toga.

Zadrhti srce u čovjeku gledajući tu mladost, tu ljepotu i radost kako uz svoga umjetnika veliča svoje ime.

Svoju povijest i jamči svoju budućnost usprkos i nasuprot zlu oko nas.

Marko Perković Thompson je, uz to što im je ispunio duše pjesmom ili pismom, okrunio hrvatske rukometne reprezentativce i viteškom poveljom – slučajno ili namjerno dao im je pristojno borbeno i narodno ime – Vitezovi!

Neka “kauboji” idu kući.

Bravo Marko.

Kad idu u boj s tvojim pjesmama, red je da im budeš i krsni kum.

Na krštenju u srcu Hrvatske.

U Zagrebu.

Hrvatska je ponovno osvojila brončanu medalju na europskom rukometnom prvenstvu. Čestitke! No, prvenstvo su igrali konkretni igrači koji imaju svoju igračku ali i obitejsku povijest. Zanimljivo je da od brončane slavljeničke ekipe njih čak devetorica potječu iz Bosne i Hercegovine.
Krenimo redom:
Ivan Martinović – njegovi su roditelji porijeklom iz Jajca , odakle su tijekom rata izbjegli u Austriju. Ivan je rođen u Beču, ali je odabrao igrati za Hrvatsku, dok je u Jajcu često dočekivan kao heroj.
· Matej Mandić –rođen je u Ljubuškom, u Hercegovini, gdje je i započeo karijeru u RK Izviđač a rođak je drugog reprezentativca, Davida Mandića.
· Marko Mamić – iako je rođen u Garešnici (Hrvatska), njegovi su obiteljski korijeni iz mjesta Srđevići kod Livna u Bosni i Hercegovini.
· Filip Glavaš – i njegovi su roditelji porijeklom iz Jajca (BiH), iako je Filip rođen u Rijeci.
· Leon Šušnja – premda je rođen u Širokom Brijegu a odrastao u Njemačkoj, njegovi su u okolicu Brijega izbjegli za vrijeme rata iz sela Poljani kod Kraljeve Stjeske.
· David Mandić – baš kao i njegov rođak Matej i on je iz Ljubuškog.
· Zvonimir Srna – nećak slavnog nogometaša Darija Srne i sin rukometaša Renata Srne rođen je u Metkoviću, ali njegovo prezime u Metković je donio Darijev otac Uzeir Srna iz Bosanskog Šamca.
· Ivano Pavlović – još jedan igrač rođen u Ljubuškom.
· I na koncu Dominik Kuzmanović – otac mu je iz Modrana kod Dervente, kao izbjeglica za vrijeme rata došao u Dugo Selo kod Zagreba.
Zanimljivo je da su ovi gore spomenuti igrači zajedno postigli više od 70% ukupnih golova Hrvatske u finalnom okršaju.

Kada su na HTV-u emitirane prve snimke ulaska Hrvatske Vojske u do tada okupirani Knin i kada se na Tvrđavi zavijorila hrvatska zastava i okrunila nacionalnu slobodu, hrvatski narod diljem svijeta je slavio uz pjesmu i veselio se slaveći svoje pobjednike.

Ne matjecatelje u borbi s neprijateljem, već pobjednike u borbi u kojoj je ulog bio život i sloboda, a cilj samo pobjeda.

Između te borbe i kasnijih sportskih borbi razlika je samo u ulozima, ni u čemu drugome.

Pitanje s kojim je danas hrvatski narod suočen je – jesu li tada i do tada, nakon objave početka oslobodilačke vojne operacije “Oluja” pripadnici hrvatskoga naroda bili navijači ili narod?

U Švedskoj i Danskoj smo pratili jedno drugo natjecanje, jednako kao i ono 1995. godine, u jedinstvenoj hrvatskoj odori, s grbovima na srcu i s molitvom na usnama, natjecanje za pobjedu i nacionalnu slavu kao i nazad 31 godinu i koji mjesec više, s narodom koji je diljem svijeta proslavljao pobjede i tugovao uz žrtvu svojih junaka.

U dvoranama Švedske i Danske su bili navijači, uz ekrane kao i u kolovozu 95. je bio hrvatski narod.

I nitko drugi.

I ne samo u Hrvatskoj.

U kolovozu 1995. je obranjena država hrvatskog naroda, danas je po tko zna koji put u svijetu proslavljena simbolika te države i hrvatski narod.

Niti su vojnici 1995. ni nogometaši 2018. ni rukometaši danas nastupali za vlast, niti su im na prsima i na zastavama bili politički lideri, neovisno o tome što su 95. za tadašnjeg vođu mnogi bili spremni umrijeti poistovjećujući njegovo ime s grbom na srcu, a što u drugim prilikama sportaši nisu ni znali tko je na vlasti, a nemalo njih su s razlogom i prezirali.

Jer su bili i jesu sve suprotno od njih i njihovog životnog i natjecateljskog profila i vrijednosti.

Zašto ovo pišem?

U životu naroda postoje nepromjenjive i vječne vrijednosti, postoje prolazne zgode, nezgode, događaji i ljudi.

Neprolazno i vječno nikada ne smije postati prolazno i prolaznost.

Ako postane, to je posrnuće naroda.

Hrvatskim rukometašima se priprema sutra slavljeničko doček u Hrvatskoj.

Gdje taj doček mora biti?

Samo u Zagrebu.

Zašto?

Jer je Zagreb trajnost, stalnost, ime i prezime hrvatskog naroda.

Čitam da će na dočeku pjevati Zaprešić Boysi i Hrvatske ruže.

Svi znamo da su hrvatskim rukometašima motivirajuće himne uz “Lijepu našu”, “Ako ne znaš šta je bilo”, te već vječna “Lijepa li si”, pjesme koje izvodi Marko Perković Thompson, neodvojive su od njega uvijek i zauvijek, i koje rukometni hrvatski tim sastavljen od mladića rođenih u hrvatskim obiteljima diljem svijeta , kao i svaki Hrvat mogu bez rezervi prihvatiti svojima.

I prihvatili su.

Između pobjede 95. i kasnijih sportskih pobjeda je most u niti slobode i borbe – pjesma “Bojna Čavoglave”.

Tu pjesmu, taj vrijednosni identitetski most i njenoga autora Thompsona kriminalizira s pozicija moralne milicije zagrebačka vlast, a to dopušta državna vlast.

Zaprešić Boysi su glazbena skupina koju ljudi poistovjećuju isključivo s pojmom navijači, Hrvatske ruže, makar njihov lider Neno Ninčević jest autor “Ako ne znaš šta je bilo”, su glazbena skupina, koja nije prepoznata kao simbol narodnog slavlja.

Oni su samo glazbenici.

Izbor glazbenika predviđen za nacionalnu proslavu sportske pobjede jasno ukazuje na namjeru organizatora da se proslavi oduzme kulturološko i identitetsko nacionalno obilježje i ime, da sve ostane na trenutnoj i prolaznoj navijačkoj razini koja je ostala na sportskim borilištima.

To je ponižavajuće.

Za hrvatske sportaše.

Za hrvatski narod.

To je debakl i sramotan krah hrvatske državnosti i državne vlasti.

U vječnom Zagrebu.

Ako ostane tako, makar je i sama namjera sramota i poniženje.

Nacionalne pobjede, kakve god natjecateljske naravi bile, su, ili nacionalne ili ničije.

Ako su pod hrvatskim grbom, zastavom i himnom, ne mogu biti nego nacionalne.

Naciju čini narod, nikakvi navijači.

Narod, kome pripada država i svaka vlast pod njenom jurisdikcijom. Hrvatska danas slavi sportske pobjednike, narod se identificira s pobjednicima.

Nikakvi navijači.

Nikakve alternative Zagrebu i nacionalnoj proslavi ne smije biti.

Niti se može režirati zamjenski slavljenički put, slavlje i odavanje počasti.

Navijači navijaju, narod slavi i proslavlja.

Svoje pobjede i svoje junake.

Sutra je Hrvatska pred ispitom – hoće li vlast Zagreba i Republike Hrvatske, a u svakom slučaju Republike Hrvatske, svom narodu uspjeti nabiti magareću oglav na glavu a nacionalne pobjednike prikazati svojim poraženim maskotama pognutih glava pred zabranama samoproglašenih vrijednosnih milicija karakterističnih za režime neslobode, koje im oduzimaju i niječu most prema junacima i pobjednicima iz kolovoza 95. cinično predstavljajući svoju izopačenost proslavom, a antivrijednosti vrijednostima?

Na to nitko tko drži do pobjedničke slave hrvatskog naroda nikada ne bi smio pristati.

Jer, to je poraz pobjednika, poraz hrvatskog naroda.

Jesmo li 31 godinu kasnije do te točke povijesti došli?