Connect with us

KULTURA

Vratio si se!

Published

on

Nekoliko tjedana nakon što me suprug napustio dok sam bila trudna, jedan bogati muškarac pokucao je na moja vrata usred kiše s dva kovčega. „Mogu li ostati?“ upitao je. Smireno sam mu odgovorila da mi ne treba milostinja, ali on je spustio pismo na stol i rekao: „Ovo je pripadalo vašem bratu.“ Kada sam ugledala datum, shvatila sam da sam sedam godina mrzila pogrešnu osobu.

1. DIO

— Nisam rođen da se brinem o trudnoj ženi niti da se zakopam na ovom ranču. Snađi se sama.

To je bilo sve što je Mauricio ostavio napisano prije nego što je nestao.

Ni oproštaja. Ni objašnjenja. Ni jedne jedine riječi za kćer koju je Emilia već pet mjeseci nosila u utrobi.

Tri tjedna poslije Emilia je još uvijek čuvala tu poruku u ladici kuhinje male kuće koju je naslijedila od majke, na periferiji Arteage u Coahuili. Ne zato što ju je željela sačuvati, nego zato što još nije pronalazila snagu da je potrga.

Imala je trideset i četiri godine, bolna leđa, ruke ispucale od obrađivanja zemlje i dovoljno dugova da zbog njih godinama ne može mirno spavati.

Njezina majka, doña Teresa, umrla je dva mjeseca prije.

Mauricio je pričekao tek nekoliko tjedana prije nego što je otišao.

A sada je Emilia bila sama.

Tog je jutra čupala korov oko majčinih ruža kada je sjena pala preko vlažne zemlje.

Podignula je pogled.

Pred ogradnim vratima stajao je muškarac u srednjim četrdesetima s dva kovčega.

Bio je visok, tamne kose prošarane sijedima, a na sebi je imao jaknu prekrivenu prašinom s ceste.

Emilia je objema rukama čvrsto držala motiku.

— Tražite nekoga?

Neznanac je progutao slinu.

— Vas.

— Tko ste vi?

— Zovem se Rafael Salgado.

Nije prepoznala to ime.

Tada je pogledao vrt, zatim Emilijin trbuh i rekao nešto zbog čega je još jače stisnula dršku motike.

— Znam da će zvučati besmisleno… ali moram vas pitati mogu li ostati.

— Ostati gdje?

— Ovdje. U blizini. Onoliko dugo koliko mi vi dopustite.

Emilia je ustuknula.

— Ne znam tko ste, ali pogriješili ste kuću.

Rafael nije pokušao ući.

— Imate pravo što ste nepovjerljivi.

Uzeo je svoje kovčege.

— Vratit ću se kada vam budem mogao objasniti zašto sam došao.

Prije nego što je otišao, primijetio je da su se vrata ograde objesila na jednoj šarki. Mauricio je mjesecima obećavao da će ih popraviti.

Rafael je spustio kovčege, izvadio kliješta iz ruksaka i namjestio oštećeni dio, a da nije zatražio dopuštenje da uđe.

Trebalo mu je manje od pet minuta.

Zatim je otišao.

To je trebao biti kraj.

Nije bio.

Dva dana poslije Emilia je pokraj ulaza pronašla vreću gnojiva.

Nakon toga pojavila su se suha drva za ogrjev.

Zatim je netko zamijenio dvije ploče na krovu koje su propuštale vodu u dječju sobu.

Emilia je odmah znala tko je to učinio.

Kada ga je jednog jutra zatekla kako popravlja ogradu susjednog zemljišta kako koze više ne bi ulazile među njezino cvijeće, planula je.

— Dosta je!

Rafael je spustio alat.

— Emilia…

Ona se ukočila.

— Kako znate moje ime?

Spustio je pogled.

— Zato što ovamo nisam stigao slučajno.

— Onda mi recite što želite.

— Ništa.

— Nitko ne čini sve ovo ni za što.

Rafael je nekoliko trenutaka šutio.

— Ne pokušavam kupiti vaše povjerenje. Otplaćujem dug.

— Kakav dug?

Muškarcu su se oči napunile suzama.

— Dug koji je nastao prije sedam godina, na jednoj cesti u planinama.

Emiliju su prošli trnci.

Sedam godina.

Upravo je toliko vremena prošlo otkako je nestao Santiago, njezin stariji brat.

Rafael je podignuo pogled.

— I ima veze s noći kada se vaš brat nikada nije vratio kući.

Emilia je ispustila motiku.

Još nije mogla ni zamisliti da će ta rečenica uništiti sve u što je njezina obitelj vjerovala tijekom proteklih sedam godina.

Želiš li saznati što se dogodilo poslije? Pročitaj cijelu priču i neočekivani završetak u prvom komentaru. 🌧️✉️

Continue Reading

KULTURA

Vesna Milosevic..KAD SE NOĆ UMIRI

Published

on

 

Kad se noć umiri, svet preda tišini,
i vetar kroz krošnju zaviori note;
uzdrhtali list se u toj zavetrini,
polusnen zanjiše u ritmu krasote.

Mesec se zakloni za oblakom gnevnim,
da sačuva tajnu krhkog sna bez kraja;
tvoj lik u daljini, međ’ zapisom drevnim,
ćutljiv, nežno pleše, akordom nas spaja.

A smela misao obali bi prišla,
pa sa mirom blaženim da prokrči most;
ni koraka više, bez glasa otišla,
želja, što mi bejaše omiljeni gost.

Ne tražiše ništa, ni reči, ni vreme,
tek samo da vetar ime ti ćarlija;
kad se noć umiri, da zaseje seme,
pa zvezdanim nebom pesmom da isklija.

__________________
© Vesna Milošević

#poezija

Continue Reading

KULTURA

DAN KRALJICE KATARINE: Kraljevska večera, gastronomija i povijesna izložba

Published

on

U sklopu tradicionalne manifestacije “Lijepa li si…“, Bratovština sv. Nikole Tavelića Buna-Mostar, nakon uspješno održanog 1. HERC UŠTIPAK FESTA, organizira Dan kraljice Katarine. Manifestacija će se održati u nedjelju 25. listopada, uz glazbeni program u kojem će sudjelovati klapa Katarina, a bit će upriličena bogata i raznovrsna gastronomska ponuda hrane i pića iz vremena kraljice Katarine (15. stoljeće).

U sklopu Kraljevske večere organizira se događaj pod nazivom “Što je jela kraljica Katarina?”. Organizatori tako žele približiti izbor hrane koja se jela u 15 stoljeću vremenu u kojemu živimo. Za taj program posebno su zaduženi vrsni kuhari. Posjetitelji će moći kušati sve pripremljene specijalitete i uživati u “Kraljevskoj večeri”.

Osim gastronomsko-zabavne ponude, ova večer imat će i bogat kulturni i povijesno-edukativni sadržaj. Posjetitelji će moći razgledati zanimljivu izložbu eksponata iz vremena kraljice Katarine i uživo vidjeti i naučiti kako se piše na starom pismu – glagoljici, kojim se služila i kraljevska obitelj.

Bratovština sv. Nikole Tavelića Buna-Mostar nastojat će što vjernije dočarati izvorni ambijent vremena u kojem je živjela kraljica Katarina.

“Bit će ovo posebna, topla, zanimljiva, zabavna i poučna večer o kraljici Katarini, njezinom životu i ljudima onoga vremena. Ulaz je slobodan a svi posjetitelji ujedno će biti i uvaženi uzvanici na Kraljevskoj večeri”, poručili su organizatori. /HMS/

Otkrijte više
Analitika web prometa
Personalizirani sadržaj
Čitajte analize

Preporučeno:

Podijeli:

Continue Reading

KULTURA

Ko se jos sjeca Azema Vllasija

Published

on

Rođen je 23. decembra 1948. godine u selu Rubovce, kod Kosovske Kamenice. Njegovi preci doselili su se na Kosovo 1878. godine, nakon što su protjerani iz područja oko Niša, Prokuplja i Leskovca, u vrijeme velikih teritorijalnih promjena nakon Berlinskog kongresa. Porodica je poticala iz sela Vlas, po kojem je dobila prezime Vllasi. Zanimljivo je da pripadaju plemenu Krasniqi, pa bi se, kako je Azem jednom objasnio, da su sačuvali prezime prema plemenskom porijeklu, danas zvao Azem Krasniqi.

Porodica je ostala na Kosovu, ali ni tamo nije bila pošteđena stradanja. Tokom Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine ubijeno je, prema njegovom svjedočenju, oko pet članova porodice. Nova neizvjesnost nastupila je tokom 1955. i 1956. godine, za vrijeme akcije prikupljanja oružja, kada su mnogi Albanci strahovali od progona i iseljavanja u Tursku. Neke komšijske porodice napustile su rodni kraj, a Azemov otac odlučio je ostati. Štaviše, protivio se iseljavanju i pomogao da porodica otkupi zemlju komšija koji su otišli u Tursku.

Azem je djetinjstvo pamtio kao lijepo razdoblje. Njegova porodica bavila se poljoprivredom i stočarstvom, imala je dovoljno zemlje i nije poznavala siromaštvo. U školu je krenuo u obližnjoj Kosovskoj Kamenici, gdje su Albanci i Srbi živjeli u neposrednom susjedstvu. Prisjećao se da su među djecom u početku postojale sitne nesuglasice, jer se ranije nisu mnogo družili, ali je svoje djetinjstvo uglavnom opisivao kao sretno.

Njegov otac imao je drugačije planove za sinovljevu budućnost. Želio je da Azem postane doktor, a ako ne doktor, onda sudija ili advokat. Mladić je, međutim, volio novine i zanimao se za novinarstvo. Na kraju je završio pravo u Prištini, ali se vrlo rano uključio u politiku. Već kao student postao je predsjednik Saveza studenata Kosova, a 1971. godine predsjednik Saveza studenata Jugoslavije. Od 1974. do 1978. predvodio je Savez socijalističke omladine Jugoslavije. Tako je, još prije tridesete godine, dospio u sam vrh jugoslovenske omladinske politike i imao priliku da upozna Josipa Broza Tita.

Njegov politički uspon nastavio se 1986. godine, kada je postao predsjednik Saveza komunista Kosova. Međutim, upravo će ga ta funkcija dovesti u sukob sa Slobodanom Miloševićem, čiji je politički uspon bio neraskidivo povezan s kosovskim pitanjem.

Milošević je nastojao ojačati kontrolu Srbije nad Kosovom i ograničiti autonomiju koju je pokrajina imala prema Ustavu iz 1974. godine. Vllasi se takvoj politici protivio. Smatrao je da se time ruši postojeći ustavni poredak i ugrožava položaj Kosova u jugoslovenskoj federaciji.

Njihov sukob nije bio samo lični obračun dvojice političara. Vllasi je bio jedan od najpoznatijih albanskih funkcionera i čovjek koji je dobro poznavao mehanizme jugoslovenske vlasti. I nakon što je 1988. godine smijenjen s čela kosovskog partijskog rukovodstva, zadržao je značajan politički uticaj. Miloševićeve pristalice smatrale su ga preprekom provođenju njihove politike, dok je među Albancima na Kosovu postao prepoznatljiv protivnik ograničavanja autonomije.

U februaru 1989. godine štrajk rudara u kompleksu Trepča dodatno je zaoštrio krizu. Rudari su protestovali protiv političkih promjena i ograničavanja autonomije Kosova, a njihov štrajk postao je simbol otpora. Vllasi je optuživan da podstiče otpor vlastima, iako je negirao da je organizovao štrajk.

U martu 1989. godine kosovska autonomija ozbiljno je ograničena, a Vllasi je uhapšen pod optužbom za kontrarevolucionarno djelovanje. Njegovo hapšenje bilo je jedan od najdramatičnijih događaja kosovske političke krize. U zatvoru u Mitrovici proveo je približno četrnaest mjeseci, uglavnom u izolaciji. Prema njegovom svjedočenju, optuženi su bili držani u odvojenim ćelijama kako ne bi mogli međusobno razgovarati i dogovarati odbranu.

Suđenje je trajalo mjesecima. Vllasi je kasnije govorio da su i ljudi uključeni u sudski postupak znali da se radi o političkoj optužnici, a ne o dokazanom krivičnom djelu. Dana 24. aprila 1990. godine pušten je na slobodu nakon što optužnica nije potvrđena. Prisjećao se da su se ljudi okupili kako bi pozdravili njihovo oslobađanje, ali im policija nije dozvolila da prođu kroz grad.

Dok se on suočavao sa zatvorom, njegova porodica pokušavala je pronaći način da se zaštiti od sve opasnijih političkih okolnosti. Supruga Nadira Avdić-Vllasi bila je novinarka porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a njihovo dvoje djece, Adem i Selma, kasnije su život nastavili u Sjedinjenim Američkim Državama. Sin je postao advokat, a kćerka doktorica — zanimljiv obrt s obzirom na to da je njegov otac upravo medicinu priželjkivao za Azema.

Vllasi je i tokom ratnih godina ostao na Kosovu. Prisjećao se da su on i Nadira tokom rata boravili kod njegovog oca u Rubovcu. Iako su mnogi ljudi napuštali svoje domove, on nije želio krenuti na put s masama izbjeglica, plašeći se da bi ga mogli prepoznati i napasti. Njihova kuća u Prištini bila je oštećena, ali je nakon rata obnovio život i nastavio raditi kao advokat i javni komentator.

Njegova biografija tako spaja dvije priče: onu o porodici koja je krajem 19. vijeka bila protjerana iz južne Srbije i onu o čovjeku koji se gotovo cijeli vijek kasnije našao na udaru vlasti zbog protivljenja politici prema Kosovu. Od dječaka iz seoske porodice, čiji je otac želio da postane doktor, do visokog političkog funkcionera koji je završio u zatvoru, Vllasi je prošao put obilježen velikim historijskim preokretima.

Autor teksta: Magel Dias

❤🌏ZANIMLJIVOSTI🌍❤

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba