22.07.1969
Na današnjidan u ŠIBENIKU,rođena je DANIRA Nakić. Košarkaški ponikla u ŽKK Elemes iz Šibenika,sa 16.godina već je bila deo prvog tima.Osvojila je jednu titulu državnog Jugo prvaka i dva Jugo kupa.Posle je igrala u italijanskoj Peskari i španskim Tenerifima.Poslednje godine u igračkoj karijeri provela je u zagrebačkom timu Croatia,gde je osvojila tri titula HR prvaka i dva HR kupa.
Sa YU reprezentacijom osvojila je četri srebrne medalje.Na EP 1987 i 1991,na OI 1988 i SP 1990.godine.
Tri puta za redom birana je za najbolju igračicu Evrope.
Sa HR reprezentacijom igrala je na EP 1995.
Danas radi kao direktor Hrvatskog sportskog muzeja u Zagrebu.
Srećan rođendan DANIRA!

S Donnom Vekić u Osijeku na otvorenju First Slama – jedinstvenog svjetskog U9 teniskog turnira za djevojčice i dječake. Hvala na potpori, draga Donna! 🙏🥇🇭🇷

Donna je tijekom dosadašnje karijere igrala u 15 WTA finala te osvojila pet naslova. Na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. osvojila je srebrnu medalju. Igrala je polufinale Wimbledona (2024.) te četvrtfinala US Opena (2019.) i Australian Opena (2023.).

U lipnju 2026. osvojila je WTA turnir u londonskom Queen’s Clubu, ostvarivši najveći uspjeh svoje karijere na travnatoj podlozi.

U Osijeku sam Donni darovao svoju knjigu „Medicinska genetika u kliničkoj praksi”, koja obrađuje primjenu genetike u svim područjima medicine uključivši i sportsku medicinu te suvremene multiomske pristupe (genomiku, transkriptomiku, proteomiku, glikomiku, metabolomiku, itd.), koji danas imaju ključnu ulogu u personaliziranoj medicini.

Dragi Gospodin, dao mi je darove sa kojima sam se igrao poput djeteta koje je željelo Oca napraviti budalom. Dragi moji, nije Bruno bio uvijek kakav je danas, moji puti su bili učenje, shvaćanje, destrukcija, poraz, pobjeda, prkos, na kraju poniznost i snaga.

E sada tko to može shvatiti, može. Tko ne može, ne može. Vrlo jednostavno.

Danas, govorim bez dlake na jeziku, reklo bi se, ali pun ljubavi čak i prema “mrziteljima” mene, moga rada, u raznim sferama i segmentima života.

Jer nemam ništa za izgubiti, moje nije ništa.
To kada čovjek istinski shvati, pokaje se za sve ono prije gdje je sudio drugima, pa i sebi.

Slaven Bilić, izbornik.

Tko sam ja da komentiram izbor njega za izbornika Hrvatskog ponosa, naše nogometne reprezentacije ?

Običan čovjek, odgovor je tu. Možda, jedina razlika je ( radi koje nemam mržnje prema nikome tko me ne voli) što danas, moje vrijednosti nadilaze udovoljavanje ikome na ovom svijetu. Osim Bogu dragome naravno.

Slaven Bilić.
Izjavio je da je u Jugoslaviji imao lijepo djetinjstvo, da su imali izvrsno i besplatno obrazovanje, da mu je život bio siguran, da je njegova obitelj živjela kvalitetno i bogato.

Odmah naravno veliki kritičari predbacuju mu isto i nije domoljub, odjednom.

Neki od njih te izjave tumače kao “jugonostalgiju” ili relativizaciju komunističkog režima. Ozbiljno Vam govorim. Čitam to na ovim društvenim mrežama.

A gdje je nestalo da je Slaven Bilić u istim tim intervjuima jasno naglasio i drugu stranu iste medalje, da u toj kvazi državi Hrvati nisu smjeli slobodno izražavati svoje domoljublje, da je bilo zabranjeno biti nacionalno osviješten, da su pjevali domoljubne pjesme u strahu, da se država morala raspasti jer su Hrvati prirodno željeli svoju, samostalnu državu.

I ja sam odrastao u Jugi. Mogu potvrditi Slavenove riječi.

Želim mu puno uspjeha, želim mu sve najbolje, neka ga dragi Bog čuva, neka naša Hrvatska i dalje bude ponos svoga Roda na nogometnim natjecanjima diljem ove planete.

Nisam sudac, a ni mudrac…ide jedna pjesma.

Slavene, ostani svoj, daj sve od sebe.

Pa kud puklo, nek puklo.

Živila Hrvatska, nema te nepravde da je nismo dobili, pobijedili na kraju.

Hvaljen Isus i Marija