Pitanje posljedica golemog udara na hrvatski narod otpadom u Gospiću, ali i na bezbroj mjesta diljem zemlje, nije pitanje vlasti, održanja ili preuzimanja vlasti, to je pitanje elementarnog obraza.
Tek onda sanacije, popravljanja šteta, borbe za vlast.
Nema strategije kriznog komuniciranja koja može zamjeniti – obraz, beščašće pretvoriti u čast.
Nikada se nitko u hrvatskoj povijesti nije tako srozao kao Plenković.
Nikada.
Ne govorim pri tome o suvremenoj povijesti Republike Hrvatske, govorim o poznatoj povijesti.
Ovo što se događa godinama pod njegovom apsolutnom kontrolom na svim bitnim nacionalnim područjima je multiplicirano razaranje perspektive duhovnim i materijalnim vagonima smeća najotrovnije vrste, s razornim efektima na duh i tijelo hrvatskog naroda desetljećima unaprijed.
Tragikomično je pokušavati plašiti narod ljevicom i prosvjedom, nastojati na taj način privremeno održati Plenkovića na vlasti a ne shvaćati da je upravo on Hrvatsku na pladnju izručio toj ljevici, kojom njegovi otužni piarovci i uzak krug beskarakternih skutonoša plaše narod i preziru obraz.
On je njihov Anti-Mojsije.
Njegova zloćudna moć je nastala i trajala na legendi o HDZ-u koja je opstajala usprkos nevjerojatnih posrnuća i pogotovo zbog velikom većinom antinacionalne ljevice kao suparnika.
Na čelu ljevice ne bi dočekao ni jedan mandat do kraja. Upravo ovi koji mu služe za uništenje Hrvatske, i HDZ-a bi pokrenuli lavine prosvjeda.
Tužno je za nacionalnu i desnu Hrvatsku, apsolutno pogubno za tolike pristojne a nevjerojatno obeshrabrene i mentalno zatočene ljude u HDZ-u, da Plenkovića smjenjuje ovakva ljevica, a još tužnije, sramnije i besperspektivnije za nacionalnu Hrvatsku, za HDZ pogotovo, mu je pomoći ostati na vlasti.
Njegov način upravljanja Vladom i zemljom je takav da nema sumnje da ni najviše pozicionirani stranački ljudi, najvažniji ministri vrlo izgledno nisu imali pojma o razmjerima ove katastrofe u Gospiću, ali ni o nizu sličnih poznatih i još uvijek nepoznatih katastrofa.
Njemu je Vlada pokriće.
Zato mora doći trenutak, je li sad ne znam, da upravo ti ljudi kažu – dosta je čovječe, nismo mi monstrumi kakvima nas predstavljaš.
I neće tebi, ni nama preko tebe, suditi Sandra Benčić i Gordan Bosanac.
To je pitanje obraza, a ne vlasti.
Plenković je teška mrlja na hrvatskom obrazu.
Pravdati ili braniti to je moralna propast i tu je potpuno nebitno upozoravaju li na to i pokušavaju li time profitirati nevaljalci sličnog kova, ideološki perverznjaci iz Možemo i slični, jer ovakva nedjela se nikako ničim ne mogu pravdati.
To nije smjelo doći pred porotu ovakve ljevice, HDZ se morao rješiti Plenkovića.
Baš od toga je izravno ovisila i ovisi kakva takva šansa toj stranci, jer ljevičarska porota će preko potrošenog Plenkovića koji joj više ne treba, osuditi HDZ na političku smrt.
Ne znam kako to ljudi u HDZ-u ne shvaćaju.
Bitnije je pitanje međutim, koliko dugo Hrvatska može živjeti s tom mrljom i tko se usuđuje pomagati joj trajanje.
Bože, od kojega nam dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji,
Oče, koji si ljubav i život,
učini da svaka ljudska obitelj na zemlji,
po tvome Sinu rođenom od žene
i po Duhu Svetom,
postane izvorom božanske ljubavi
za uvijek nove naraštaje.
Učini da tvoja milost vodi misli i djela roditelja,
za dobro njihove obitelji
i svih obitelji na svijetu.
Neka mladi naraštaji u obitelji nađu
snažnu potporu za čovječnost
i rast u istini i ljubavi!
Neka ljubav osnažena milošću sakramenta ženidbe,
bude jača od svake nemoći i beznađa,
koje zahvaćaju naše obitelji.
Na kraju Te molimo za zagovor
svete nazaretske obitelji,
da Crkva u svim narodima na zemlji,
može plodonosno ispuniti svoje poslanje u obitelji i po obitelji,
po Kristu našem Gospodinu,
koji je put, istina i život,
u vijeke vjekova.
Važnost političke stabilnosti i nastavka provedbe projekata za razvoj grada
Proširena sjednica Gradskog odbora HDZ-a BiH Mostar održana je danas u Mostaru, uz nazočnost predsjednika HDZ-a BiH dr. Dragana Čovića, izabrane hrvatske članice Predsjedništva BiH i dopredsjednice HDZ-a BiH Darijane Filipović, gradonačelnika Grada Mostara Maria Kordića, predsjednice Vlade HNŽ-a Marije Buhač te članova Gradskog odbora. Sjednicu je predvodio predsjednik Gradskog odbora HDZ-a BiH Mostar Marko Novak.
Središnja tema sjednice bila je analiza rezultata nedavno provedenih općih izbora, uz osvrt na aktualnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini te daljnje političke aktivnosti nakon izbornog procesa. Istaknuta je potreba što skorijeg formiranja vlasti na svim razinama kako bi se osiguralo učinkovito funkcioniranje institucija i stvorili preduvjeti za nastavak započetih procesa.
Filipović je zahvalila svima na podršci te istaknula kako je izborni rezultat HDZ-a BiH plod zajedničkog rada svih stranačkih organizacija, koalicijskih partnera unutar Hrvatskog narodnog sabora i širega hrvatskog naroda. Naglasila je kako je hrvatski narod jasno izrazio svoju volju i odabrao politički smjer kojim želi biti predstavljen, uz poruku da pred strankom predstoji mnogo posla u ostvarivanju zacrtanih ciljeva.
Čović i Filipović iskazali su potporu radu Gradskog odbora HDZ-a BiH Mostar, istaknuvši važnost odgovornog političkog djelovanja, suradnje svih razina vlasti i realizacije projekata koji pridonose razvoju Grada Mostara. Naglasili su kako ostvareni izborni rezultati HDZ-a BiH na svim razinama predstavljaju potvrdu povjerenja birača, ali i obvezu nastavka rada na ostvarivanju razvojnih prioriteta i zaštiti interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.
Predsjednik Gradskog odbora Marko Novak zahvalio je Čoviću i Filipović na potpori te predstavio daljnje aktivnosti Gradskog odbora i planove djelovanja nakon izbora. Pritom je istaknuo važnost
kontinuiranog rada na lokalnim prioritetima i suradnje sa stranačkim dužnosnicima na svim razinama vlasti.
Na sjednici je naglašena važnost političke stabilnosti, funkcionalnosti institucija i nastavka provedbe projekata koji pridonose gospodarskom i društvenom napretku Mostara i Bosne i Hercegovine.
Zbog odanosti. Odgovornosti. Obećanja koje ne želi da pogazi.
Kada neko dugo ostaje u nečemu što ga povredjuje, lako je zaključiti da ne zna svoju vrednost. Da nema dovoljno samopoštovanja. Da se plaši da odustane.
Ali šta ako razlog nije nijedno od toga?
Šta ako čovek ostaje upravo zato što zna kakav želi da bude?
Zato što veruje da se obećanja održavaju. Da se od ljudi ne odustaje čim postane teško. Da odanost ima vrednost i onda kada više nije jednostavna.
Takav čovek ne mora biti slab. Ne mora biti nesiguran. Niti njegovo ponašanje mora biti posledica detinjstva u kojem je naučio da tudje potrebe stavlja ispred svojih.
Možda samo ne želi da pogazi ono što smatra ispravnim.
I upravo tu počinje jedan od najtežih unutrašnjih sukoba.
Naše najbolje osobine ne štite nas uvek od bolnih posledica.
Odanost nas može zadržati i onda kada nam nije lako. Odgovornost nas može navesti da preuzmemo više nego što smo očekivali. Želja da održimo reč može nas vezati za okolnosti koje više nisu iste kao onda kada smo je dali.
A ništa od toga ne znači da su odanost, odgovornost ili iskrenost pogrešne vrednosti.
Naprotiv.
Problem je što život ne traži uvek da biramo izmedju ispravnog i pogrešnog.
Nekada nas dovede pred dve stvari koje istovremeno smatramo ispravnim.
Da ostanemo verni onome što smo obećali ili da priznamo koliko nas ta odanost košta.
Da istrajemo u nečemu do čega nam je stalo ili da budemo iskreni prema sebi o onome što nam nedostaje.
Da ne izneverimo ono u šta verujemo ili da ne zanemarimo sopstvena osećanja.
I nijedan od tih izbora nije jednostavan.
Čovek ne želi samo da donese odluku. Želi da posle nje i dalje može da poštuje sebe.
Zato neke odluke toliko dugo odlažemo.
Ne zato što ne razumemo šta nam se dogadja, već zato što nam je teško da odustanemo od nečega u šta još iskreno verujemo.
I tu nastaje paradoks koji se često previdi.
Čovek može toliko da se trudi da ne izneveri ono u šta veruje da na kraju počne da izneverava samog sebe.
Može ostati iz odanosti a ne iz slabosti.
Može čekati iz poverenja a ne iz straha.
Može istrajavati iz odgovornosti a ne zato što ne poznaje svoju vrednost.
A ipak, nijedna od tih dobrih namera ne garantuje da će sve ispasti onako kako se nadao.
Dobri razlozi ne garantuju dobre posledice.
Zato nije pošteno svako ostajanje nazvati nedostatkom samopoštovanja.
Ali nije pošteno ni svako istrajavanje proglasiti dokazom karaktera.
Dve stvari mogu biti istinite istovremeno.
Možemo imati dobre razloge da ostanemo i istovremeno osećati koliko nas to košta.
Možemo iskreno verovati u nešto a ipak se suočavati sa sumnjama, razočaranjima i neizvesnošću.
Možemo biti sigurni u svoje namere a ne znati kakav će biti ishod.
I upravo zato treba biti pažljiv kada tudje odluke objašnjavamo nedostatkom samopoštovanja.
Ne znamo uvek šta čovek pokušava da sačuva.
Nekada čuva odnos, nekada obećanje a nekada sopstvenu veru da ono što ima vrednost zaslužuje i strpljenje.
Nije svako ostajanje dokaz slabosti. Niti je svako istrajavanje dokaz dobrote.
Nekada je ostajanje cena koju plaćamo da ne bismo izneverili ono u šta verujemo.
A ono što nas najviše košta nije uvek ono u šta najmanje verujemo.
Nekada je upravo ono do čega nam je najviše stalo.