Povijest Hercegovine nakon Drugoga svjetskog rata puna je imena ljudi o kojima se desetljećima nije smjelo govoriti. Jedno od njih je i Vidak Prskalo iz Mokrog, pripadnik Škripara koji je svoj život završio u krvavoj zasjedi na Mosoru 18. rujna 1946. godine.
Njegovo ime danas stoji uklesano na spomen-ploči na Mosoru, zajedno s imenima još devetorice hrvatskih domoljuba: Marijofila Mandića, Zlatka Ćavara, Jure Zovke, Bože Hrkaća, Jakiše Alpeze, Veselka Rezića, Ivana Jurčića, Ivana Kolobarića i Ivana Kature. Oni su hrabri ratnice koji se nakon uspostave komunističke Jugoslavije nisu pomirili s režimom te su nastavili pružati oružani otpor komunističkoj vlasti.
Škripari – antikomunistička gerila
Škripari su bili dio šireg pokreta križarske gerile koja je nakon završetka Drugoga svjetskog rata nastavila djelovati protiv jugoslavenske komunističke diktature i jednoumlja. Na području zapadne Hercegovine takve su skupine djelovale još godinama nakon 1945. godine.
Njihova imena komunističkom su režimu bila nepoželjna. O njima se desetljećima govorilo kao o „banditima“ i „neprijateljima naroda“, dok je njihova stvarna motivacija i društveni kontekst često ostajao izvan službene historiografije.
Vidak Prskalo je pripadao poratnoj križarskoj, odnosno škriparskoj gerili, koji su zbog toga postali meta komunističkih sigurnosnih službi.
Mosor – posljednji put zajedno
U rujnu 1946. Vidak Prskalo nalazio se u skupini Škripara koju je predvodio Marijofil Mandić. Prema dostupnim opisima događaja Udba se infiltrirala među Škripare. Nakon što su otkrile njihovo sklonište na Mosoru, skupina je opkoljena. Dana 18. rujna 1946. godine na Mosoru je ubijeno svih deset Škripara čija su imena danas uklesana na spomen-ploči. Znanstvena literatura potvrđuje datum, mjesto i popis stradanja.
Zašto ih se danas treba sjećati?
Treba govoriti o onome što je desetljećima bilo strogo zabranjeno spominjati, o Bleiburgu i Križnom putu i križarima (škriparima). Treba govoriti o poratnim likvidacijama, o političkim zatvorenicima, represiji OZNA-e i UDBA-e, ali i o hrabrim Hrvatima koji su se nakon rata nastavili suprotstavljati komunističkom režimu.
Vidak Prskalo pripada upravo toj povijesti.
Njegova borba bila je borba protiv sustava koji je nakon rata uspostavio politički monopol Komunističke partije i nije tolerirao ni minimum demokratskih prava i sloboda. Bilo je to vrijeme užasa i neviđenog terora, posebno u “ustaškoj” Hercegovini s kojim se mnogi njezini stanovnici nisu mirili.
Vidak Prskalo nije imao priliku ispričati svoju priču
Najveća nepravda prema ljudima poput Prskala nije samo činjenica da su izgubili život, nego što desetljećima nisu imali pravo na vlastitu priču. Njihova imena bila su prešućivana, njihove obitelji živjele su s teretom stigme, a njihova djeca i potomci često nisu smjeli javno govoriti o svojim mrtvima. Pa ni platiti misu za njihove duše. Žarko Prskalo, u tim strahotnim okolnostima daje svom sinu 1949. ime Vidak, u čast svog rođaka Vidaka kojeg su ubili partizani 1946. Za takvo što je trebala izuzetna hrabrost. Vidak mlađi nažalost, morao je napustiti domovinu i preseliti se u Kanadu. Tako se eto ipak uspjela očuvati uspomena na pale hrvatske heroje.
Tek nakon sloma komunizma počelo se govoriti o Škriparima i obilježavati mjesta njihova stradanja. Danas se na Mosoru služi sveta misa, polažu vijenci i čuvaju imena desetorice koji su tamo izgubili živote. No, ono što zabrinjava jest da nitko od potomaka stradale desetorice škripara ne obnaša nikakve političke dužnosti u novom vremenu. A njihovi potomci svih ovih godina sanjali su i vapili za slobodom. Jedan od njih, za kojeg u Titinoj Jugoslaviji nije bilo sreće je i iseljenik Miljenko Prskalo Minda (nećaka pokojnog škripara Vidaka). Stavio se početkom rata na raspolaganje i pružio svu potrebnu pomoć za opremu braniteljima organizirajući političko iseljeništvo. Na drugoj strani, dužnosti su 90-tih podijelili oni koji su do jučer obnašali komunističke funkcije u Širokom i širom Hercegovine. No, vratimo se na naše heroje.
Ime koje ne smije biti zaboravljeno
Vidak Prskalo iz Mokrog danas nije poznat široj javnosti. Nema trgova i ulica koje nose njegovo ime. O njegovu životu još uvijek znamo premalo. Ali on je simbol jednog vremena u kojem je za pripadnost hrvatskom i antikomunističkom pokretu trebalo platiti najvišu cijenu. Baš kao što su naši branitelji platili krvlju današnju slobodu. Hvala Bogu da njihova imena danas možemo s ponosom izgovarati i mladim naraštajima pričati o njihovoj hrabrosti. Neka mladi znaju šta je bilo!
Piše: Josip Milić
