Na današnji dan, 14. rujna 1993. godine, u krvavom pohodu tzv. Armije BiH, strogo se pridržavajući zapovijedi svog zapovjednika Envera Buze da ne želi zarobljenike nego da se ubije sve što se kreće, krvnički je ubijeno 29 civila (od kojih je troje djece) i 12 vojnika HVO -a.
Činjenica koja boli je ta da je on jedini osuđenik ovog krvavog pira, i to na samo 8 godina.

8 godina za 41 krvnički, bezdušno i zvjerski prekinut život…

Pravdu na ovom svijetu dočekati nećemo jer na o ovom svijetu o njoj odlučuju neki njegovi, ali oni nemaju utjecaja na Božju pravdu koja je nama jedina utjeha.

Danas smo dostojanstveno i tiho obilježili 33. godišnjicu stradanja naših mučenika polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, slavljem sv. mise koju je predvodio vlč.dr. Hrvoje Kalem te molitvom opijela za naše pokojne.

Udruga 3.bojne i branitelja Uzdola upriličila je prigodnu okrjepu za sve prisutne.

Ovim putem se zahvaljujemo najprije obiteljima poginulih, svom puku, svim izaslanstvima i braniteljskim udrugama iz BiH i RH koji zajedno s nama ne daju da se zaboravi žrtva Hrvatskog naroda u Domovinskom ratu.

Jer dok je srca, bit će i Uzdola.

Počivali u miru Božjem!

Nikom život nije lagan
Svatko svoje nosi breme
Nakon tuge i tegoba
I radosti dođe vrijeme.

Pod teretom, tim životnim
Ne treba se nikad pasti
Gdje god suza ljudska kane
Najljepši će cvijet izrasti.

Najjači su oni ljudi
Koji jasan cilj imaju
Svaka žrtva, rad i ljubav
Plodove najljepše daju.

Uzdignute glave časno
Pravim putem treba ići
Kad se tako živi radi
Na cilj pravi će se stići.

Bog je onaj što nas vodi
On je izvor ljudske sreće
Svak’ na zemlji izdat’ može
Samo Gospod nikad neće.

U njemu je radost ljudska
Blagoslov i naša snaga
Nek te on kroz život vodi
Nećakinjo moja draga.

Čestitam ti na uspjehu
Naš si ponos, i veselje
Od sveg’ srca, iz sve duše
Najljepše ti šaljem želje.

Bog ti bio na pomoći
On neka te štiti, vodi
Pamti riječi obiteljske
S dostojanstvom hrabro hodi.

Iskreno ti čestitamo
Od ponosa suza krene
Ma gdje da te život vodi
Čuvaj naše uspomene.

Ta što od tog ljepše ima
Gdje je ljubav, gdje je sloga
Gdje se složno živi diše
To je dar od dragog’ Boga.

Još ovo ti želim reći
Ive naša, mili rode
Svi putevi tvog’ života
Neka te ka sreći vode.

Igor Štimac je karizmatična javna osoba, slavni nogometaš, prepoznat uz to po beskompromisnim javnim nacionalnim stavovima.

Pojava njegovoga imena u kombinacijama “ujedinjenja desnice” izvan svake sumnje ima potencijal zagrijavanja nade ljudi, koji desetljećima unazad priželjkuju stvaranje snažne desne nacionalne alternative na političkom i izbornom prostoru, kojega se odrekao HDZ, posebno pod Plenkovićevim rukovođenjem.

Koliko je realna ta mogućnost i što bi ujedinjenje ovakve desnice realno značilo?

Mogućnost jest realna.

Tko ima novaca kao grupacija koja godinama gura Marija kak’i Radića kao koordinatora i sakupljača desnice, može bez problema okupiti ovakvu “desnicu”. Tu govorim o većini javno prepoznatih višegodišnjih “desničara”, koji upravo svojim djelovanjem čine najvažniju zaprijeku svakome pokušaju stvaranja relevantne nacionalne političke strukture, koja bi okupila nekompromitirane ljude i duboko politički ušla u razočarano izborno tijelo vrijedno i do pedeset saborskih mandata.

Ako izuzmemo nekolicinu ljudi oko Grmoje u Mostu, zatim oko Josipa Dabre u Domovinskom pokretu, na prepoznatom aktivnom političkom prostoru Radić s milijunima eura, koje nitko razuman organski ne može odvojiti od grupacije s Vujnovcem kao frontmenom, a koja je pupčanom vrpcom povezana s Plenkovićem i aktualnim poretkom, bez problema može uz orkestriranu medijsku kampanju, pojačanu kreacijama iz vlasti, nametnuti – da ujedinjenje desnice nema alternative.

Prastaru, prilično mučnu ispraznicu parolu, koju su gromovito nekada zagovarali Zekanović i kompanija.

Svaka budala u Hrvatskoj vidi u što se to pretvorilo, kao što zbilja treba biti tupko i bez obraza pa opet nakon svih javnih poznatih svinjarija pristati na “ujedinjenje” s kak’i Radićem.

Što bi značilo takvo ujedinjenje, umnožak velike većine takvih “desničara” danas i kakve bi efekte izazvalo?

Jasno je kao dan svakome razumnom – efekt bi bio metastatična nula.

Ništa.

Samo, u ovom slučaju ne ništavilo kao “ništa” ili “nula”, već kao crna rupa koja bi mogla opet po tko zna koji put zagaditi politički prostor i sačuvati aktualni poredak neokrnjenim, spriječavajući stvaranje realne političke alternative.

Nema te karizme, nema nikoga pored Boga, a Bog nije trgovački pajdaš kak’i Radića i javnih desničarskih kokošara koji vegetiraju već opasno dugo u javnom prostoru, da bi s takvima nešto nudio svome narodu.

Ni Bog takvima ne bi pomogao, jer Bog ne stvara saveze sa zlom i ne podupire zlo.

Zaključno, ovakvu “desnicu” u velikoj veĉini, kakvu poznajemo, ne treba ujedinjavati radi poticanja nade i nekih očekivanja. Te “desničare” se jedino ima smisla i može ujediniti pod oznakom – teške političke štetočine, zapakirati, zalijepiti deklaraciju “Opasan otpad” i odvesti na dobro osigurano odlagalište političkog otpada.

Samo taj tip ujedinjenja je potencijalno koristan hrvatskom narodu, skupljanje radi trajnog odbacivanja.

S obzirom da je doba eskalacije krize s otpadom, baš to sad treba naglasiti i odmah pristupiti sanaciji političkog prostora.

Da se izbjegnu veća zagađenja od postojećih.

Desnicu u Hrvatskoj treba započeti stvarati oko nekolicine karakternih ljudi i s potpuno novim programskim profilom, s nekompromitiranim mladim ljudima iz izvora na Hipodromu.

Ostalo je sve teška prevara s višedesetljetnim prevarantima u glavnim ulogama.

Upravo zbog straha pred međunarodnim procesima, ali i zbog očito potrošenog modela prevare koji je pred slomom, očajnički se ponovo nastoje milijunima eura s oživljavanjem javno prezrenog Radića uz kazahstansko-pevexovska medijska uporišta s kombiniranim buvljacima u medijskom prostoru, pokušati spasiti posrnuli poredak “stabilne vlasti” totalno potrošenom mantrom o ujedinjenju desnice s istim likovima i nastojanjem aktivacije novoga zaštitnog lica.

Čisto ruganje u zdrav mozak.