Igor Štimac je karizmatična javna osoba, slavni nogometaš, prepoznat uz to po beskompromisnim javnim nacionalnim stavovima.
Pojava njegovoga imena u kombinacijama “ujedinjenja desnice” izvan svake sumnje ima potencijal zagrijavanja nade ljudi, koji desetljećima unazad priželjkuju stvaranje snažne desne nacionalne alternative na političkom i izbornom prostoru, kojega se odrekao HDZ, posebno pod Plenkovićevim rukovođenjem.
Koliko je realna ta mogućnost i što bi ujedinjenje ovakve desnice realno značilo?
Mogućnost jest realna.
Tko ima novaca kao grupacija koja godinama gura Marija kak’i Radića kao koordinatora i sakupljača desnice, može bez problema okupiti ovakvu “desnicu”. Tu govorim o većini javno prepoznatih višegodišnjih “desničara”, koji upravo svojim djelovanjem čine najvažniju zaprijeku svakome pokušaju stvaranja relevantne nacionalne političke strukture, koja bi okupila nekompromitirane ljude i duboko politički ušla u razočarano izborno tijelo vrijedno i do pedeset saborskih mandata.
Ako izuzmemo nekolicinu ljudi oko Grmoje u Mostu, zatim oko Josipa Dabre u Domovinskom pokretu, na prepoznatom aktivnom političkom prostoru Radić s milijunima eura, koje nitko razuman organski ne može odvojiti od grupacije s Vujnovcem kao frontmenom, a koja je pupčanom vrpcom povezana s Plenkovićem i aktualnim poretkom, bez problema može uz orkestriranu medijsku kampanju, pojačanu kreacijama iz vlasti, nametnuti – da ujedinjenje desnice nema alternative.
Prastaru, prilično mučnu ispraznicu parolu, koju su gromovito nekada zagovarali Zekanović i kompanija.
Svaka budala u Hrvatskoj vidi u što se to pretvorilo, kao što zbilja treba biti tupko i bez obraza pa opet nakon svih javnih poznatih svinjarija pristati na “ujedinjenje” s kak’i Radićem.
Što bi značilo takvo ujedinjenje, umnožak velike većine takvih “desničara” danas i kakve bi efekte izazvalo?
Jasno je kao dan svakome razumnom – efekt bi bio metastatična nula.
Ništa.
Samo, u ovom slučaju ne ništavilo kao “ništa” ili “nula”, već kao crna rupa koja bi mogla opet po tko zna koji put zagaditi politički prostor i sačuvati aktualni poredak neokrnjenim, spriječavajući stvaranje realne političke alternative.
Nema te karizme, nema nikoga pored Boga, a Bog nije trgovački pajdaš kak’i Radića i javnih desničarskih kokošara koji vegetiraju već opasno dugo u javnom prostoru, da bi s takvima nešto nudio svome narodu.
Ni Bog takvima ne bi pomogao, jer Bog ne stvara saveze sa zlom i ne podupire zlo.
Zaključno, ovakvu “desnicu” u velikoj veĉini, kakvu poznajemo, ne treba ujedinjavati radi poticanja nade i nekih očekivanja. Te “desničare” se jedino ima smisla i može ujediniti pod oznakom – teške političke štetočine, zapakirati, zalijepiti deklaraciju “Opasan otpad” i odvesti na dobro osigurano odlagalište političkog otpada.
Samo taj tip ujedinjenja je potencijalno koristan hrvatskom narodu, skupljanje radi trajnog odbacivanja.
S obzirom da je doba eskalacije krize s otpadom, baš to sad treba naglasiti i odmah pristupiti sanaciji političkog prostora.
Da se izbjegnu veća zagađenja od postojećih.
Desnicu u Hrvatskoj treba započeti stvarati oko nekolicine karakternih ljudi i s potpuno novim programskim profilom, s nekompromitiranim mladim ljudima iz izvora na Hipodromu.
Ostalo je sve teška prevara s višedesetljetnim prevarantima u glavnim ulogama.
Upravo zbog straha pred međunarodnim procesima, ali i zbog očito potrošenog modela prevare koji je pred slomom, očajnički se ponovo nastoje milijunima eura s oživljavanjem javno prezrenog Radića uz kazahstansko-pevexovska medijska uporišta s kombiniranim buvljacima u medijskom prostoru, pokušati spasiti posrnuli poredak “stabilne vlasti” totalno potrošenom mantrom o ujedinjenju desnice s istim likovima i nastojanjem aktivacije novoga zaštitnog lica.

Čisto ruganje u zdrav mozak.