Sport mladima pruža mnogo više od natjecanja – uči ih zajedništvu, upornosti i stvara prijateljstva koja ostaju.

Na završnici 21. međunarodnoga rukometnog memorijala „Stanko Sivrić“ u Čitluku i Međugorju bilo mi je zadovoljstvo uručiti pehare, medalje i priznanja najboljim ekipama i pojedincima.

Čestitam HRK Međugorje na još jednom uspješnom izdanju turnira kojim već više od dva desetljeća čuvaju uspomenu na Stanka Sivrića, a istodobno okupljaju nove generacije mladih rukometašica i rukometaša. Svim sudionicima želim još mnogo sportskih uspjeha, novih iskustava i prijateljstava.

Ljetni odmor u Hercegovini za mene nije bio samo odmor. Bio je to susret s mojim narodom, mojim Širokim Brijegom, našom vjerom, tradicijom, ljudima i svakodnevnim životom. Bio sam svih ovih dana u svom najdražem gradu i promatrao sve oko sebe kao čovjek, kao vjernik, kao Hrvat i kao netko tko Hercegovinu nosi u srcu gdje god živio.
Posebno me razveselilo što, barem koliko je meni poznato, naši crkveni velikodostojnici ove Velike Gospe nisu s oltara pozdravljali političare. Nakon dugo vremena to sam doživio kao nešto što treba posebno cijeniti. Neka tako bude i ubuduće. Oltar je mjesto molitve, vjere, mira i zajedništva. Naše svetinje trebaju biti iznad dnevne politike i političkih kampanja. Ne trebaju nam više rasprave o tome tko je koga pozdravio s oltara. Crkvu i politiku treba držati na mjestu koje im pripada.
Široki Brijeg sam ovih dana doživio kao grad koji živi punim plućima. Sve je, koliko sam mogao vidjeti, funkcioniralo besprijekorno. Od organizacije događanja do ugostiteljstva i života na ulicama. Posebno želim pohvaliti koncert koji je Grad organizirao, kao i ljude koji su svojim radom doprinijeli da se naš grad pokaže u najboljem svjetlu.
Posebno želim spomenuti Hotel Park i mladu poduzetnicu Crnjac. Svaka čast, kolegice! Upravo takvi ljudi, svojim radom, energijom i poduzetnošću, trebaju našem gradu.
A mladom gradonačelniku mogu samo reći: bravo, mladi čovječe! Unijeli ste jedno novo osvježenje koje se može primijetiti na svakom koraku. O tome sam već pisao i vjerujem da vaša budućnost u politici nema granice. Samo nastavite raditi, slušati građane i čuvati ono što je naše.
Imam ipak jednu malu, dobronamjernu preporuku prvom čovjeku grada.
Nemojmo dopustiti da se u vrijeme Velike Gospe, u našem svetom Širokom Brijegu, pušta glazba koja ne pripada duhu i tradiciji našega grada. Posebno mislim na kojekakvu glazbu koja nema nikakve veze s našom tradicijom i koja, po mom mišljenju, ne bi trebala biti dio svetkovina koje su za naš narod toliko važne. Ne može gradonačelnik biti poklopac svakom loncu i ne može kontrolirati baš sve što se događa, ali kao prvi čovjek grada može poslati poruku i postaviti određene standarde.
To govorim dobronamjerno, jer volim ovaj grad i želim da sačuva ono po čemu je poseban.
A sada ono što mi najteže pada – izbori.
Iskreno, najradije bih o politici šutio. Ne borim se osobno ni za kakvu političku funkciju. Politika mi kao profesija ne treba. U životu sam se ostvario na druge načine, možda puno teže nego što neki misle.
Ali ne bih bio ja kada bih mogao nijemo promatrati što se događa mome narodu.
Kao hrvatski rodoljub i lokalni patriot ne mogu mirno gledati kako nas je sve manje, kako mladi odlaze, kako obitelji sve teže žive i kako već više od trideset godina slušamo iste ili slične političke mantre i obećanja.
Zato odgovornost vidim i u našoj političkoj vrhušci, na čelu s Draganom Čovićem. Dok običan čovjek sve teže živi, dok se suočava s krizama, poskupljenjima i nesigurnošću, teško je ne primijetiti razliku između života običnog čovjeka i života političkih elita. Neću nabrajati luksuz, vile i sve ono što možemo vidjeti – mogao bih pisati do Božića.
Ali budimo pošteni: nismo samo oni krivi. Krivi smo i mi.
Jer mi biramo.
HDZ je moja stranka. To nikada nisam skrivao. Ali upravo zato imam pravo reći kada mislim da nešto nije dobro. Nijedna stranka ne smije biti iznad vlastitog naroda. To vrijedi za HDZ, ali i za sve druge stranke.
Dajmo priliku novim ljudima. Pogledajmo i druge političke opcije. I u drugim strankama postoje kvalitetni, pošteni i sposobni ljudi.
Najgore je kada jednoj stranci damo toliku moć tijekom toliko godina da počne misliti kako može raditi što želi.
Moć treba rasporediti. Vlast treba služiti nama, a ne da mi služimo vlasti.
Živim gotovo četrdeset godina u demokraciji. Znam da se vlast mijenja. Koalicije se mijenjaju. Ljudi dolaze i odlaze. Ne može jedna stranka i ne može nekoliko istih ljudi desetljećima određivati živote cijelog naroda.
Zato, dragi moj narode, budimo pametni i mudri.
Na dan izbora nema spavanja!
Taj jedan dan u četiri godine mi imamo vlast u svojim rukama.
Nemoj ostati kod kuće. Nemoj misliti da tvoj glas ništa ne znači. Nemoj sjediti kod kuće i jesti puru s lučnicom dok drugi odlučuju o tvojoj sudbini, sudbini tvoje djece i budućnosti našega kraja.
Izađi i glasaj.
Biraj odgovorno.
Biraj čovjeka, a ne samo stranačku iskaznicu.
Biraj po savjesti, a ne iz navike, straha ili pritiska.
Jer kada izbori prođu, četiri godine više nemamo pravo govoriti da nismo imali priliku odlučivati.
I još nešto želim reći o jučerašnjem korištenju svetog oltara u političke svrhe.
Draga Darijana Filipović, ne osporavam vam pravo da se bavite politikom niti vam želim oduzeti bilo kakvu političku budućnost. Ali moj vam je iskreni savjet: ostavite sveti oltar izvan političke kampanje.
Oni koji su vas popeli na oltar možda misle da vam time pomažu, ali ja nisam uvjeren da vam time čine dobro.
A kada govorimo o kandidaturi za najvišu državnu funkciju, hrvatski narod zaslužuje ozbiljnu raspravu o tome tko je spreman preuzeti takvu odgovornost, kakvo iskustvo ima i što je u životu napravio za svoj narod.
Ja svoj izbor ne skrivam.
Moj glas ide heroju, generalu, intelektualcu i sportašu – generalu Zdenku Lučiću.
Čovjeku za kojeg vjerujem da svojim životnim putem, znanjem, iskustvom, karakterom i domoljubljem može dostojno predstavljati hrvatski narod.
Ako je nekada bio čovjek od povjerenja prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, onda se pitam zašto danas njegov put nekima nije prihvatljiv. Mogu razumjeti političke razlike. Mogu razumjeti da se ljudi u politici ne slažu. Ali ne mogu razumjeti zašto se hrvatski glasovi ponovno rasipaju.
Zato želim biti potpuno jasan:
Moj izbor je general Zdenko Lučić.
A vi, dragi moji, glasajte po svojoj savjesti.
Ne tražim od nikoga da slijedi moj izbor. Samo vas molim – dobro razmislite. Nemojte glasati iz navike. Nemojte glasati zato što vam je netko rekao da morate. Nemojte dopustiti da vam drugi određuju kome ćete dati svoj glas.
Vaš glas je vaša sloboda.
Zato na kraju poruka mom hrvatskom narodu:
Glasajte za HDZ ako vjerujete da je to vaš izbor. Glasajte za druge stranke ako u njima vidite bolje ljude i bolji program. Ali kada je riječ o izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH, dobro razmislite kome ćete dati svoj glas.
Ne rasipajmo hrvatske glasove.
Ne birajmo iz navike.
Ne birajmo iz straha.
Ne birajmo zbog pritiska.
Birajmo slobodno, odgovorno i po savjesti.
Ja nisam ni pisac ni književnik. Ja sam samo čovjek koji dobije inspiraciju kada vidi što se događa oko njega. Kao rodoljub, neću se umoriti govoriti dok god vjerujem da naš narod može živjeti bolje.
Neću se umoriti dok na licima naših ljudi ne vidim više sreće, zadovoljstva i ponosa što žive u ovom prekrasnom kraju.
Jer Hercegovina je prekrasna.
Široki Brijeg je moj najdraži grad.
Bosna i Hercegovina je naša zemlja.
I naš narod zaslužuje budućnost dostojnu svojih predaka.
Hercegovino moja lijepa, domovino moja – čuvajmo te, volimo te i konačno sami odlučujmo o svojoj budućnosti.
Miljenko Prskalo

Stožerni brigadir Ante Šaškor-Brada rodio se 1953. godine u selu Čišla-Omiš gdje je živio sa svojom obitelji, suprugom i troje djece. Na početku srpske agresije pok. Šaškor dragovoljno pristupa u pričuvni sastav MUP RH – IX PP u Omišu, a ustrojavanjem OS RH 1991. godine, prelazi u sastav 4. gardijske brigade, gdje obnaša dužnost zamjenika i zapovjednika pješačke bojne. Utemeljenjem specijalnih postrojbi GS OS RH pod zapovjedništvom generala Ante Roso imenovani se postavlja na dužnost zapovjednika bojne “Alfa”. Krajem 1992. godine bojnik Šaškor prelazi u bojnu “Zrinski” kojom zapovijeda puk. Miljenko Filipović s kojim dijeli ratni put do svoje smrti. Odlukom Predsjednika RH i Vrhovnika OS RH dr. Franje Tuđmana 25. veljače 1994. godine ustrojava se Prvi hrvatski gardijski zbor u čiji sastav ulazi i bojna “Zrinski”, a brg. Šaškor se postavlja na dužnost nač. stožera tj. zamjenika zapovjednika najelitnije postrojbe HV, koju pamte u Livnu, Čelebiću, Kupresu, Maslenici, Novigradu, Ravnim Kotarima, Prozoru, Jablanici, Mostaru, Šipovu, Okučanima, Kninu, Obrovcu. Tijekom posljednjih operacija HV, 12. rujna 1995. godine na planini Vitorog oslobađajući prometnicu Jajce-Šipovo polaže svoj život na Oltar domovine.
Hvala ti Ante na svemu,