…Ostavljen je negdje na sasvim nepoznatom terenu u šumi savezne američke države Minnesote, s kartom, kompasom i lampom, a pred njim su bila 72 sata teških napora, silnih izazova i, prije svega, neizvjesnost. On ne samo da se snašao, da je preživio, da nije odustao, već je na cilj stigao kao drugoplasirani. Filip Palijan je hrvatski vojnik s činom razvodnika i pripadnik Voda za uklanjanje eksplozivnih naprava u Inžinjerijskoj bojni Gardijske oklopno-mehanizirane brigade u Vukovaru, a titulu viceprvaka osvojio je na međunarodnom vojnom natjecanju “Minnesota Best Warrior Competition” u konkurenciji najspremnijih i vrhunski obučenih vojnika iz SAD-a i Kanade. U 72 sata natjecatelji su morali preći gotovo 50 kilometara, ispunjavajući 18 zadataka odnosno disciplina, uključujući i kretanje pod vatrom, upotrebu i prepoznavanje ručnih granata, prelazak vodenih prepreka i simulaciju povijesnih vojnih dijela. Izuzetna tjelesna sprema, znanje i nadasve mentalna snaga odvele su Filipa do visokog drugog mjesta , te je tako još jednom izašla na vidjelo moć hrvatskog vojnika. Filip se za ulazak u maslinastu odoru odlučio odmah nakon srednje škole, a motivirali su ga Domovinski rat i branitelji kojima je tada, početkom devedesetih kao dijete bio okružen. Bravo, Filipe!!

Hrvatska danas u nizu otvorenih pitanja, pogotovo prema pitanju političkog i državnog statusa Hrvata u BiH usvaja opasno rasprostranjen koncept u raspravama.

Dugo je trebalo da se legalizira u javnosti činjenica, da u BiH procesi snažno pojačani prije svega utjecajima vodećih europskih država, vode u pravcu potpunog političkog obespravljivanja hrvatskog naroda.

Danas, kada još postoje javne i političke dvojbe o razmjerima toga procesa, imamo većinski politički stav da Hrvati u BiH imaju realne probleme u odnosima s Bošnjacima u Federaciji.

Umjesto da se politički, institucionalni, medijski i uopće javni fokus usmjeri u pravcu realnog rješenja toga strateški presudnog pitanja za kompletan hrvatski narod i za državni položaj same Republike Hrvatske, čak i iz relevantnih akademskih krugova se fokus usmjerava na rasprave tko je među sistemskim politikama, ljevica ili HDZ više kriv i odgovoran za to razbaštinjenje hrvatskog naroda tijekom zadnjih tridesetak godina.

Potpuno pogrešno i gubitnički, jednako gubitnički kao i stalno isticanje i slanje poruka prema bošnjačkoj političkoj strukturi i međunarodnoj zajednici, da je Hrvatska presudno pomogla golom opstanku bošnjačkog naroda i kakve takve BiH tijekom rata.

Potpuno neodgovorno.

Povijest će suditi i treba suditi o tome koliko je grešaka počinjeno u vrijeme rata, u Tuđmanovo doba, zatim u razdoblju Račana i Mesića, Sanadera, Milanovića pa danas Plenkovića, a ni jedna ocjena, koliko se god danas trudili nadgovoriti suparnike u zemlji, neće nimalo pomoći u rješenju problema.

Rasprave o tome mogu biti samo sporedne i imati akademski karakter u funkciji detekcije problema i u pripremi rješenja, kojima će se izbjeći nove pogreške i definirati pobjedničke nacionalne politike.

Ne može i ne smije fokus biti na tome što do sada nije učinjeno i tko to nije učinio, fokus mora biti na tome tko je danas obavezan zaustaviti te razorne procese i vratiti potpuni politički subjektivitet hrvatskom narodu u BiH.

Samo to vodi ka rješenju, sve ostalo vodi u propast. Državna vlast nije institut za povijest, vlast donosi odluke u realnom vremenu i osigurava njihovu primjenu služeći se znanjima instituta.

Hrvatsku zahvaća opasan gubitnički mentalitet prebacivanja odgovornosti i nečinjenja.

🕯️ Širokobriješki fratri mučenici – istina koja ne smije biti zaboravljena
Široki Brijeg zauzima posebno mjesto u povijesti stradanja Katoličke Crkve i hrvatskog naroda u Hercegovini. U veljači 1945. godine, u samostanu Uznesenja Blažene Djevice Marije, dogodio se jedan od najtežih zločina nad franjevcima u Europi 20. stoljeća.
Nakon ulaska partizanskih postrojbi u Široki Brijeg, franjevci koji su se nalazili u samostanu nisu bježali. Ostali su uz svoj narod, u molitvi i pouzdanju u Boga. Bez ikakvog suđenja, bez dokazane krivnje, 12 fratara je ubijeno, a njihova tijela spaljena u samostanu. Njihova jedina „krivnja“ bila je što su bili svećenici, franjevci i svjedoci vjere.
Ubijeni su: fra Leo Petrović, fra Gabrijel Jurilj, fra Karlo Pehar, fra Branko Ćavar, fra Bernard Smoljan, fra Leo Šimić, fra Jozo Bencun, fra Bono Zovko, fra Dominik Barać, fra Bogdan Vukojević, fra Andrija Topić i fra Krunoslav Draganović.
Ti ljudi nisu nosili oružje. Nosili su habit, krunicu i Evanđelje. Bili su profesori, odgojitelji, ispovjednici, propovjednici i duhovni oslonac narodu. Njihova smrt nije bila vojni čin, nego zločin iz mržnje prema vjeri.
Stradanje na Širokom Brijegu dio je šire tragedije: ukupno je 1945. godine ubijeno 66 hercegovačkih franjevaca. Ta rana desetljećima je bila prešućivana, a istina zabranjena. No krv mučenika ne može se zauvijek sakriti. Ona govori glasnije od svake šutnje.
Danas širokobriješki fratri stoje kao simbol vjernosti, žrtve i hrabrosti. Njihova smrt nije poraz, nego svjedočanstvo da se vjera ne može spaliti, niti istina ubiti. Samostan koji je trebao biti grobnica postao je mjesto sjećanja, molitve i nade.
Sjećanje na njih nije čin prošlosti, nego moralna obveza sadašnjosti. Dok ih se spominjemo, čuvamo dostojanstvo nevinih i gradimo budućnost utemeljenu na istini, a ne na zaboravu.
🕯️ Vječna im slava i hvala. Njihova žrtva neka bude svjetlo našim naraštajima.
Miljenko Prskalo