Približavaju se još jedni parlamentarni izbori. Svi su na nogama. U moru obećanja nitko se ne snalazi. Mnogi bi željeli biti na vlasti, pa što košta da košta.
No, otkako nas je napustio prvi hrvatski predsjednik, vojskovoÄ‘a i pobjednik hrvatskog Domovinskoga rata, Å¡toÅ¡ta se Äini da se zaborave oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Samo u Registru branitelja takvih je oko pola milijuna. To bi trebali i morali biti najsretniji ljudi, ali…koliko od njih danas može reći: da, to je Hrvatska za koju sam se borio? Varali su nas i gazili. ÄŒak i obitelji poginulih, nestalih, ranjenih i ozlijeÄ‘enih branitelja. Najveći broj od tih pola milijuna nema niÅ¡ta, ili bolje reÄeno samo bolna sjećanja na sve ono Å¡to rat donosi. Većina tih ljudi koji su nakon rata izgubili zdravlje danas nema ni besplatno lijeÄenje. Njihova je „privilegija“ ako se nekako uspiju izvući pomoću psihijatrija i hrpe lijekova. Veliki broj branitelja je nezaposlen, mnogi rade a ne primaju plaće, ima i iznimno puno onih koji su neprestano pod ovrhama, a svakodnevno susrećemo i ljude koji su se borili, a koji danas kopaju po kontejnerima za smeće. Stoga…
Sad ili nikad!
Ako nam se ponovno u saborske klupe uguraju dezerteri, izdajice, ljudi koji ne vole Hrvatsku, a vole na Brijunima ljetovati za sedam kuna, ili poput raznih josipovića, pupovaca, stazića i sliÄnih, plesati Žikina kola – jao si ga nama.
Branitelji, kao i većina drugih, vole komentirati i razglabati kad voda doÄ‘e do grla. Ili kad Sava krene prema Zagrebu. Tada su im „svi“ krivi. MeÄ‘utim, ovoga puta nema opravdanja. Napokon je doÅ¡ao red i na nas. Izaberimo sami one koji će nas tijekom naredne Äetiri godine predstavljati, koji nas ne će veslati poput „Kukurikovaca“.
„Smrdljivi“ Å¡ator u Savskoj 66 u Zagrebu joÅ¡ uvijek stoji kao opomena. Nikada ne smijemo zaboraviti ni one slike s Markova trga kada je hrvatska, da hrvatska policija htjela i u crkvi gaziti i hapsiti one koji su danas u invalidskim kolicima, a 1991. su bili zdravi i spremni braniti Domovinu. Ne smijemo zaboraviti ni one po „šumama i gorama“ kojima „lijepo stoji partizanska kapa“, a koji bi opet vladali. A u vrijeme Domovinskoga rata svirali su klavire, a kasnije se ljubili s ortodoksnim Äetnicima. Koliko je samo hrvatskih branitelja po zatvorima, kolikima su po politiÄkoj liniji smjestili. Zna Udba kako se to radi! Stoga…
Sad ili nikad!
Izaberimo one koji ne će zaboraviti ni naÅ¡u braću u Hercegovini, pa i u cijeloj Bosni i Hercegovini, koji će dozvoliti Hrvatima u svijetu da se vrate u svoju Domovinu (ne s figom u džepu), koji će se boriti i za nevino optužene Hrvate iz BiH u Haagu i koji će napokon skinuti tablu s imenom zloÄinca Josipa Broza Tita s najljepÅ¡eg zagrebaÄkog trga.
I one koji će od srpskog i inog agresora tražiti odštetu, a ne „preskakati“ prošlost.
Izaberimo i one koji se ne će bojati staviti onkraj brave razne tajkune, ratne profitere i sliÄne koji su zgrtali imetak dok su drugima iz tijela vadili metak.
Stoga, dragi hrvatski branitelji, kucnuo je Äas.
Sad ili nikad, glasujte za one koji vas viÅ¡e nikada ne će izdati, koji su vam dali Äistu „peticu“.
A možete i za one druge, Å¡to „kukuriÄu“ – „Dajte nam joÅ¡ jedan mandat, pa da vas potpuno dokrajÄimo!“
Samo onda nemojte poslije priÄati da ih vi niste birali i da vas opet gaze.
Ima nas pola milijuna samo u Registru branitelja.
Ako smo znali pobijediti u ratu, valjda ćemo nakon toliko godina znati pobijediti i u miru.
Stoga… Sad ili nikad.
Domoljubi naprijed, ostali – stoj!
Mladen Pavković bpz.ba
