Connect with us

KULTURA

Propovjed Fra Velimira Valjana “pise se povjest”

Published

on

FRA VELIMIR VALJAN PROPOVIJEDAO NA “PJEŠČARI”; „Nek’ se osuši desnica moja, Paklarevo, ako tebe zaboravim! Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ikada, ako ne stavim Lašvansku dolinu vrh svake radosti svoje!“

Na spomen-obilježju Pješčara danas je obilježena 33. obljetnica Bitke za Pješčaru, jednog od najznačajnijih događaja iz Domovinskog rata na prostoru općine Travnik i Lašvanske doline.
Program obilježavanja započeo je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća za sve poginule i nestale hrvatske branitelje, nakon čega je služena sveta misa koju je predvodio fra Velimir Valjan.

U svojoj propovijedi fra Velimir Valjan govorio je o žrtvi hrvatskih branitelja, ljubavi prema zavičaju, nostalgiji i odgovornosti prema rodnom kraju, istaknuvši kako čovjek teško može zaboraviti ono što je s majčinim mlijekom usisao i što mu je ušlo u krv.

Njegovu propovijed, koja je snažno odjeknula među okupljenima, prenosimo u cijelosti:

Ne mogu se zakleti da govorim istinu, kad sudim o tim ljudima, ali sam siguran da bi mnogi, da su ostali na svom imanju, mogli biti sretni i stjecati za miran život, ali bez kukanja i plandovanja. Sada znaju da u tuđini nema plandovanja već težak rad.
Kad prolazim kroz naša sela, obuzme me osjećaj žalosti: mnoge okućnice obrasle korovom, kuće napuštene, a na nekima piše prodano ili na prodaju.
Teško mi se unijeti u osjećaje onoga koji katkada posjeti svoju kuću zaraslu u korovu, pogotovu ako je prodana i u njoj žive oni od kojih je tu kuću branio. Padne mi na pamet pisac Ivan Aralica, koji u djelu Psi u trgovišću opisuje osjećaje čovjeka koji iz tuđine piše bratu: „Kamo sreće da i ja živim u svojoj rodnoj kući i uživam mir kojeg se nikakvim zlatom ne može nadoknaditi!“
Postoje različiti nostalgičari. Najveći od njih je Odisej. On je legendarni kralj otoka Itake, jedan od najpoznatijih grčkih junaka u Trojanskom ratu.
On je godinama lutao vraćajući se svojoj kući, nakon desetogodišnjeg rata protiv Troje. Njegovo izbivanje iz doma, praćeno raznim kušnjama, sretno završava povratkom, jer je obilježeno pečatom obostrane vjernosti. Njegova žena Penelopa ostala je vjerna svome mužu za vrijeme njegove odsutnosti. Ovo je simbol koji bi trebao vrijediti za sva vremena. Nažalost, smisao ovog simbola danas je iznevjeren jer Penelopa najčešće odlazi s prvim proscem, a i Odisej se sve rjeđe vraća.
Snažan osjećaj nostalgije susrećemo u Bibliji. Prognani izraelski narod u tuđini sanja o povratku, pa pjeva: „Na obali rijeka babilonskih sjedasmo i plakamo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje povješasmo. I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo: ‘Pjevajte nam pjesmu sionsku!’ Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj! Nek’ se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!“
Braćo i sestre, valjda mi nećete zamjeriti ako posvjedočim svoju nostalgiju za rodnom grudom. Kad god sam, naime, kao prognanik u Samoboru, u molitvi recitirao taj psalam, jezikom sam izgovarao izvorne riječi Psalma, ali srcem ovako: „Nek’ se osuši desnica moja, Paklarevo, ako tebe zaboravim! Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Lašvansku dolinu vrh svake radosti svoje!“
Braćo i sestre, ne odriče se čovjek lako onoga što mu je ušlo u krv, što je s majčinim mlijekom usisao. Ne stvara sreću stupanj blagostanja nego naš odnos prema Bogu, bližnjemu, vlastitom životu i zavičaju.
Pustimo nostalgičare svih boja neka im Bog bude na pomoći! Oni i tako sjede u kutovima gostionica po europskim zemljama i u osami kukajući ispijaju svoje piće. Život im protječe u slikama o zavičaju o kojem samo sanjaju. Želio bih da budu svjesni da ih ovdje još uvijek čeka neka Penelopa odbijajući jednog po jednog prosca da im kupi djedovinu.
To su najbolje izrazili pisci u svojim pjesmama, čiji sadržaj izražava osjećaj nostalgije. Tako, poznata sevdalinka:
Tebi, majko, misli lete
preko polja i planina.
Iz daleka primi pozdrav
od jedinog svoga sina.
U tuđini ja sam sada,
sudbina nas rastavila.
Da li ću te ikad više
ja vidjeti, majko mila?
Na sličan način pjesma S onu stranu Plive upozorava: „Svaka tuđa zemlja tuga je golema!“
Antun Branko Šimić, hrvatski pjesnik i esejist, svoju pjesmu Nostalgija završava stihovima:
„I ja šutim ovdje kraj pendžera svoga:
I dok uštap s neba sije jako – jako,
U dušu mi silazi nostalgija sveta,
I ja bih bez riječi u noć dugo plako.“
A bosanski pjevač Nihad Alibegović pjeva:
„U srcu mome, majko, čežnja je golema,
bez zavičaja sreće nemam.
Sve bih sada dao da se kući vratim
i da sretan budem kao nekada.“
Braćo i sestre, život je rizik strašnih gubitaka i samo jednog dobitka – Boga i zavičaja svog. Izgubi li se to, uzalud sav urnebes i vulkani ljudskih zemaljskih doživljaja.

Continue Reading

EKONOMIJA

Izvješće CIA-e iz 1953. godine: Hercegovački duhan među najboljima na svijetu

Published

on

 

Hercegovački duhan bio je među najcjenjenijima na svijetu, a Mostar i Čapljina imali su ključnu ulogu u njegovoj obradi, navodi se u dokumentu američke Središnje obavještajne agencije (CIA) iz 1953. godine.

Izvješće oznake CIA-RDP80-00809A000700110673-1 distribuirano je 6. srpnja 1953. godine i obuhvaća razdoblje od 1938. do 1951. godine.

Temelji se na “Informativnom priručniku o Jugoslaviji”, koji je jugoslavenska Direkcija za informacije objavila u Beogradu.

Prema izvješću, u uzgoju, obradi i trgovini duhanom bilo je angažirano više od milijun ljudi, a kvaliteta duhana bila je poznata kao jedna od najboljih na svijetu, piše Bljesak.info.

Duhan se u cijeloj Jugoslaviji uzgajao na svega 32.000 hektara, od čega u Bosni i Hercegovini na oko 6.700 hektara.

Hercegovački tip duhana, sorte Ravnjak i Tanac, činio je 30 posto jugoslavenske proizvodnje, odmah iza makedonskog s 56 posto.

Naslovnica izvješća CIA-e iz 1953. godine

Čapljina, Mostar i Ljubuški

U izvješću se ističu hercegovački duhani kategorija A i B zbog velikih listova zlatnožute ili limunove boje, prepoznatljive arome, dobre gorivosti i finih vlakana za rezanje.

Glavne stanice za otkup i fermentaciju sirovog duhana nalazile su se u Mostaru i Čapljini, uz Imotski, Prilep i Skoplje.

U Čapljini je radila jedna od najvažnijih stanica za umjetnu fermentaciju duhana u zemlji, dok je nova sušionica bila u izgradnji u Ljubuškom.

Tvornica duhana Mostar bila je jedna od deset u Jugoslaviji, a svrstana je među tvornice srednjeg kapaciteta.

Drina od najboljeg hercegovačkog duhana

Kao najtraženiji duhanski proizvod u zemlji izvješće navodi cigaretu Drina, izrađenu pretežno od najboljih hercegovačkih duhana.

Od najkvalitetnijeg hercegovačkog lista radio se luksuzni rezani duhan Trebinjac, a hercegovački duhan bio je i u mješavini cigarete Istra.

Jugoslavija je 1950. godine izvezla 7.840 tona sirovog duhana, a najveći kupac bila je Francuska s više od 3.158 tona.

Slijedile su Zapadna Njemačka s 1.071 tonom, Austrija s 1.000 tona i Nizozemska s 884 tone.

>> O povijesti proizvodnje duhana u Širokom Brijegu i izazovima naših predaka

(www.jabuka.tv | Foto: arhiv / CIA)

 

Continue Reading

KULTURA

Vratio se na mjesto Istine

Published

on

Nakon dvadeset godina vratio sam se u rodni grad i ugledao ženu koju sam volio kako bosonoga hoda cestom, noseći drva za ogrjev, dok joj pomaže malena djevojčica. Poslovni čovjek koji joj je uništio život i dalje je živio u luksuzu. — Uvijek je bila prepametna za vlastito dobro — rekao je. Otkazao sam posao vrijedan 12 milijuna dolara i naredio istragu njegovih računa. A onda sam ugledao biljeg iza djevojčičina uha… Potpuno jednak mojemu.

Dio 1

Naglo sam pritisnuo kočnicu svojega luksuznog automobila kada sam prepoznao ženu koju sam volio prije dvadeset godina. Hodala je bosa planinskom cestom, noseći na leđima ogroman svežanj drva za ogrjev, dok je pokraj nje četverogodišnja djevojčica nosila nekoliko grančica.

Ali ono zbog čega sam gotovo izgubio razum nije bio prizor njezina siromaštva. Bilo je to otkriće da djevojčica ima potpuno isti urođeni biljeg kakav je imala moja pokojna majka.

Zovem se Grant Whitaker i vratio sam se u planinski kraj zapadne Sjeverne Karoline kako bih zaključio posao s nekretninama vrijedan 12.000.000 dolara.

Moja tvrtka sa sjedištem u Atlanti planirala je kupiti 400 jutara šumskog zemljišta u blizini gradića u planinama Blue Ridge.

Namjeravao sam potpisati dokumente i otići prije mraka.

Dvadeset godina izbjegavao sam to mjesto.

Ondje sam odrastao u teškim vremenima.

Ondje sam pokopao majku.

I ondje sam ostavio Shelby Marsh, jedinu ženu kojoj sam ikada obećao da ću je voljeti zauvijek.

Kada sam prošao uskim zavojem, odmah sam je prepoznao.

Shelby je nosila iznošenu majicu i staru suknju, a stopala su joj bila krvava od oštrog kamenja.

Djevojčica svijetlosmeđe kose i sjajnih očiju hodala je pokraj nje, trudeći se da joj ne ispadne nijedna grančica.

— Mama, mogu nositi još — rekla je djevojčica.

— Već nosiš dovoljno, dušo. Ti si moja najdraža pomoćnica.

Ugasio sam motor.

Htio sam je dozvati, ali nešto me zaustavilo.

Pričekao sam dok nisu nestale među drvećem, a zatim sam ih slijedio izdaleka, ostavivši automobil ondje gdje je cesta završavala.

Stigle su do male kamene kolibe s oštećenim krovom, prozorima prekrivenima plastikom i sićušnim povrtnjakom.

Nigdje se nisu vidjeli električni vodovi.

Shelby je spustila drva i iscrpljeno se naslonila na zid.

Tada ju je djevojčica upitala:

— Mama, kada će doći moj tata?

Shelby je kleknula pred nju.

— Dušo, već smo razgovarale o tome.

— Ali rekla si da će možda jednoga dana…

Ostao sam bez daha.

Djevojčica je okrenula glavu.

Iza njezina lijevog uha nalazio se sićušan biljeg u obliku polumjeseca.

Isti onakav kakav je imala moja majka.

Isti onakav kakav sam i ja imao od rođenja.

A onda sam se prisjetio nečega što sam godinama pokušavao zaboraviti.

Četiri godine ranije vratio sam se u grad kako bih pokopao oca.

Tijekom tog posjeta slučajno sam susreo Shelby.

Zajedno smo večerali, prisjećali se prošlosti i plakali.

Te smo noći završili zajedno u staroj obiteljskoj kući.

Sljedećeg jutra vratio sam se u Atlantu bez pozdrava.

Sada, gledajući tu djevojčicu, shvatio sam da sam možda napustio mnogo više od jedne stare ljubavne priče.

Nisam se usudio predstaviti, pa sam se vratio automobilu.

Te sam večeri otkazao potpisivanje kupoprodajnog ugovora i unajmio sobu u malom pansionu.

Sljedećeg jutra posjetio sam Dot Pruitt, koja je desetljećima vodila mjesnu trgovinu mješovitom robom.

— Moram saznati što se dogodilo Shelby Marsh.

Dot je prestala slagati robu na police.

Izraz lica potpuno joj se promijenio.

— Grante, neke je stvari bolje ostaviti na miru.

— Kakve stvari?

Pogledala je prema vratima i stišala glas.

— Shelby ne živi tako zato što je to sama izabrala. Prije pet godina prijavila je nešto što je moglo uništiti najmoćniju obitelj u ovom okrugu. A oni su se pobrinuli da više nitko nikada ne povjeruje ni jednoj njezinoj riječi.

Stajao sam potpuno nepomično.

A onda je Dot izgovorila prezime te obitelji.

Bilo je to prezime iste one obitelji koja mi je pokušavala prodati 400 jutara šume.

Continue Reading

KULTURA

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

Published

on

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

 

Vlada Federacije BiH dodijelila je federalne nagrade za znanost za 2026. godinu, a nagrade za životno djelo dobili su prof. dr. sc. Mirsad Kapetanović i prof. dr. sc. Jure Beljo (rođen 1942. u Velikom Ograđeniku, Čitluk).

Odluku je Vlada donijela 20. studenoga na telefonskoj sjednici, na prijedlog Federalnog ministarstva obrazovanja i znanosti.

Nagradu za doprinos žena u znanosti dobila je prof. dr. Zora Pilić.

Godišnje priznanje za znanstvenike iz dijaspore dobio je prof. dr. Alojz Ivanković, a posthumno priznanje za doprinos znanosti dodijeljeno je prof. dr. Dubravku Lovrenoviću.

Dobitnici godišnjih nagrada

Godišnje nagrade za znanost dobili su

  • dr. sc. Belma Kalamujić Stroil (prirodne znanosti),
  • prof. dr. Almir Fajkić (medicinske i zdravstvene znanosti),
  • prof. dr. Emir Sokić (inženjerske i tehnološke znanosti),
  • prof. dr. Nedžad Hadžiomerović (poljoprivredne znanosti),
  • prof. dr. sc. Haris Memišević (društvene znanosti) i
  • dr. sc. Emir Demir (humanističke znanosti).

Godišnju nagradu za umjetničko-istraživački rad dobila je izv. prof. dr. art. Vesna Sušac.

Nagrade za mlade istraživače dobili su

  • dr. sc. Mujo Hasanović,
  • dr. sc. Amina Tucak-Smajić,
  • mr. Emir Dervišević,
  • doc. dr. sc. Mario Kovač,
  • doc. dr. Nasir Muftić i
  • mr. sc. Ajla Bukva Ljevo.

Godišnje priznanje za promociju znanosti dobio je Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Koliko iznose nagrade

Nagrade se sastoje od novčanog iznosa i povelje.

Dobitnicima nagrade za životno djelo isplatit će se po 10.000 KM, a nagrada za doprinos žena u znanosti iznosi 4.000 KM.

Godišnje nagrade za znanost i za umjetničko-istraživački rad iznose po 3.000 KM, a nagrade za mlade istraživače po 2.000 KM.

Nagrade se dodjeljuju za iznimno značajna dostignuća u znanstvenoistraživačkom i umjetničko-istraživačkom radu znanstvenicima, istraživačima, umjetnicima i ustanovama registriranim u Federaciji BiH.

(www.jabuka.tv | Foto: Općina Čitluk / arhiva)

 

 

 

 

Napiši komentar

Objavom komentara potvrđujete da ste upoznati s Pravilima komentiranja. Pritužbe možete poslati na komentari@jabuka.tv.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba