Dobro je svaki dan tražiti sunce. Treba podizati pogled od onoga što nas straši, prema onome što nas oslobađa. Zagledani u izloge, u parkove, ceste i automobile, zagledani smo previše u ljudska djela te možemo postati robovi samih sebe. Zbog toga ne vidimo krošnje drveća, zvjezdano nebo i mjesečinu, ne zapažamo ljepotu pročelja zgrada, tornjeva crkava iznad grada ili sela, te zbog toga ne vidimo bol u očima drugih ljudi, ispruženu ruku na pomoć i šutnju koja odaje da čovjek trpi. Zarobe nas poslovi i imanje. Djetetu ispadne čaša iz ruku i već na njega vičemo. Netko nam je uzeo cvijet iz dvorišta i već na njega mrmljamo. Netko je došao nešto posuditi, a nama se srce stislo… Ovdje nismo da budemo ljubljeni, nego da ljubimo. Ovdje nismo da skupljamo blago, nego da ga drugome dijelimo. Ovdje nismo da ostanemo, nego da odavde putujemo kući. Nije ovdje naša domovina, ona je na nebesima. Sve što želimo, za čim čeznemo i na što mislimo, smatramo da sve treba ovdje imati. Tako smo se vezali uz zemlju, postali ovisnici o željama i stvarima. Robovi smo umjesto slobodni. Životnu odluku je lakše napraviti ako se podsjetimo čiji smo, odakle smo i kamo idemo. Tko je satkao tvoje tijelo, tko ti je darovao inteligenciju, životno zvanje, tko daje zrak, funkcioniranje organizma i misli? Kamo ideš, postoji li život nakon smrti, u čijoj ruci stoji cvijet, stablo, šuma, zvijezde i more? Kome ti odgovaraš za djela, u čijoj se prirodi nalaziš? Ako danas temeljito upoznaš da je sve što imaš došlo od Boga, ništa te neće smesti ni uzdrmati, tvoji su putevi otvoreni i tvoja vrata nitko ne može zaključati. Važno je izdržati kušnje u pustinji zemlje.

Bog vas blagoslovio.