Žene
Postoje pitanja koja – kad ih čuješ, ili ih pročitaš – izgledaju tako jednostavna i obična, kao ona na koja možemo odgovoriti istog trena; a da puno razmišljamo, a da pocrvenimo i da nam se oznoje dlanovi. Jedno od takvih je i pitanje tko nam je u životu uzor, tko nas je oblikovao i zbog čega. Pitanje je jasno i dobronamjerno i ono unaprijed računa na ispitanikovu iskrenost. No, ono je lako samo za one koji – da bi na njega odgovorili – ne moraju napraviti inventuru vlastitog života. Jer, moji uzori nisu, kao što bi se od mene možda očekivalo, spisateljice koje su objavile knjige bolje i uspješnije od mojih, naslove koje je stručna komisija uključila u popis obavezne lektire. Vrijednost ponuđenog štiva ionako je samo u očima čitatelja. Moj ženski uzori su žene koje su se s problemima sličnim, ali daleko složenijim od mojih, znale nositi daleko bolje nego ja. Jednostavne one koje su uspijevale utišati vlastite strahove.
Pamtim dobro svoju učiteljicu Dušanku. One koji su nas naučili slovima i lijepim riječima ne smijemo nikada, pogotovo mi pisci, zaboraviti. Dušanka mi je darovala i prve knjige. Posvete je ponavljala, željela je da mi knjige budu najbolji prijatelji. I ja sam je poslušala. Bila je dijete Kozare, odrasla u domovima, ali uvijek nasmiješena. Naučila me da ne trebam razmišljati o tome bi li mi odrastanje uz roditelje bilo komotnije i bih li kod njih baš svaki zagrljaj morala zaslužiti. Svoju prazninu nosila je daleko bolje nego što ja nosim svoju. Nije upamtila majku, a ni oca. Bila je dobra prema tuđoj djeci i znala je da je ljubav koju im daruje daleko važnija od točno riješenog zadatka iz matematike. Poslije ću i ja, u predavaonicama, često prečuti da zadana lektira nije pročitana. Radovat ću se opuštenim licima svojih studenata.
Kad god postanem tjeskobna pred odlukama koje bih trebala donijeti za, i u ime svog djeteta, započnem refleksivnu prozu na temu samohrane majke. I zaustavim se nakon nekoliko rečenica. Sjeti se svoje bake Eve, majčine majke, šapne mi netko mudriji do mene. O toj sam baki pisala malo. Ostavila sam je u tišini koju je i sama živjela. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, njezin muž, a moj djed, osuđen je, kao domobranski vojnik, na dugogodišnju kaznu zavora. Eva je ostala sama sa šestero djece, trima kćerima i trojicom sinova, sama bez ikakvih priroda, očišćenih tavana i podruma u kojima je skrivala nešto hrane. Bila je tkalja. Na svom tkalačkom stanu nizala je šare i bojama uveseljavala svoju djecu. Godinama. I dokazivala da je tkanje ćilima jako nalik pripovijedanju priča.
Djetetu bez roditelja i samohranoj majci koja nerijetko jedva izlazi na kraj sa svojim sjećanjima i propitivanjima, pridružila se i žena s dijagnozom teške bolesti. Čim se približi termin nove kontrole i moje se nesanice pojačaju, sjetim se svoje prijateljice Mirjane. Njoj sam toliko puta i priznala da mi je uzor. I dok drhtim očekujući nalaze i strahujući od povratka dijagnoze, oživljavam njezino stanje. Upoznala sam je u Vinkovcima 9. ožujka 2003. godine. Ona je organizirala promociju mog romana Bilješka o piscu. Dočekala me na parkiralištu hotela Slavonija. Predivno odjevena, i prekrasnog lica. Na glavi je imala zanimljivo omotanu maramu. Odmah sam joj rekla kako marama lijepo pristaje boji njezinih očiju. Skinula ju je i postidjela me. Pojačala je smiješak i izgovorila samo jednu riječ. Kemoterapija. Tada sam shvatila da me na tribinu pozvala i zbog toga što moj roman tematizira mladu ženu s karcinomom dojke. Moja prijateljica M puna dva desetljeća je u borbi. No, ja nikada nisam vidjela ljepše uređen dom, ljepše serviran doručak, ljepši slavonski vrt. Gledam jutros njezine fotografije na fb. I ljutim se na samu sebe. Moje je posuđe od doručka neoprano, moja koncentracija na minimumu, a Mirjana je prije dva dana napustila bolnicu, ponovno nosi maramu i sjedi u svom vrtu za stolom na kojem je bijeli štikani stolnjak, a na njemu posudice s jagodama i trešnjama, svježe ispečeni kruh, bijela kava u secesijskoj šalici, očale i otvorena knjiga. Jer, ona voli život. I zna da je život u svakoj sekundi i da te sekunde treba poštovati.
Da, o takvim bi uzorima trebalo pisati. Vratiti im svoje dugove. Jer u danu kad mi se učini da je moj korak pretežak da bi mogao naprijed, ja oživim ta tri lica; lice svoje učiteljice, svoje bake i svoje prijateljice. I spremna sam čak i odgovoriti na to možda stvarno jednostavno i
obično pitanje.
#julijanamatanovićkombiniraniprašak
Fotografija: Mirjana Pešec