Bit će velika pobjeda Ilije Cvitanovića kada se odbaci nekoliko krivičnih prijava protiv njega zbog navodnog negiranja UZP-a u emisiji kod Avde Avdića.

Za one koji ne gledaju Hayat napravljena je tekstualna objava kojoj je naslov vrlo sugestivan: Ilija Cvitanović negira UZP.

Za one kojima nije mrsko pogledati emisiju, lako je primjetiti da Cvitanović nije negirao zločine. Pa čak ni presudu. On ju je jednostavno i ispravno klasificirao kao – političku.

Ali, za političko Sarajevo gladno bilo kakvog sudskog progona Hrvata i Srba, dovoljan je i pogrešan naslov s Hayatovog portala.

Novinar koji je pisao naslov se naravno ne suočava sa nikakvim prijavama pa sutra može napisati bilo što.

A Iliji su legle najmanje tri prijave za koje znam.

Prema famoznom Inckovom zakonu o zabrani negiranja zločina, nigdje nije zabranjeno davati kvalifikacije presudama. Pa tako nije zabranjeno ni nazvati presudu političkom.
Kao što svaka presuda političkog suda nužno mora biti.

Naime, Međunarodni sudovi, Sudovi za ljudska prava, Ustavni sudovi, a nerijetko i nacionalni Vrhovni sudovi su bili i ostat će politički (imenovani) sudovi.
A ako te imenuje političko tijelo – i ti si političko tijelo.

U konkretnom slučaju Haaškog suda, radi se o političkom sudu par exellance.
Njega je oformilo i kadrovski popunilo naviše političko tijelo na svijetu. U to tijelo se doslovno svi izaslanici biraju od svojih najviših političkih tijela. Dakle, ako bi neki sud bio definicija političkog suda onda bi to bio Haaški sud.

Je li konstatiranje ovih činjenica krivično djelo? U banana državama može biti. Vidjet ćemo što će reći Tužiteljstvo BiH.

U svakom slučaju Cvitanović je napravio hrabar istup. Ignorirao je pokušaj zabrane međunarodne zajednice da se preispituju političke odluke njenih političkih tijela. Ustvari, Cvitanović je učinio ono što recimo Dragan Čović nikad nije smio.

Dobar je primjer vanredna press konferencija koju su zajednički sazvali Kolinda Grabar Kitarović i Dragan Čović odmah nakon samoubojstva Slobodana Praljka.
Praljak se ubio kako bi njegova izjava “nisam ratni zločinac” bilo posljednje što će reći. Žrtvovao je život kako bi poslao poruku.
Istu je tu poruku mogao poslati sa slobode nekoliko godina poslije ali je izabrao svoj način.

Kolinda Grabar Kitarović i Dragan Čović se nisu morali ubiti kako bi poslali poruku da je presuda za UZP politička. Oni su to jednostavno, bez velikog rizika za političke karijere, mogli izjaviti na toj press konferenciji.
Ali ne. Kolinda je izabrala mljevenje ni o čemu 30 minuta a Čović je jednako dugo formulirao misao “smirite se”.

Težinu trenutka nisu iskoristili da upute poruku koja će odjekivati kroz budućnost. Ne. Oni su izabrali podići vlasititi dnevni politički rejting kod Valentina Inzka i sličnih probisvjeta.

Bolji omjer prodanog i dobivenog imali su Indijanci Lenape kad su prodali Manhattan za šaku bižuterije.

Prošle su godine i Inzko je zabranio negiranje zločina. Međutim, čuvarima naslijeđa UZP-a to nije dovoljno. Njima je potrebna zabrana neslaganja s presudom. Njima je potrebno nasilno pristajanje na političke projekcije presude na način na koji su oni zamislili.

A oni su zamislili da se presuda UZP odnosi na čitav jedan politički korpus, na njegove simbole i povijest. I tu ideju političke hipoteke potrebno je zakonski zaštititi na način da se svako osporavanje sudski progoni.

Na žalost, Dragan Čović je na to pristao.
Ilija Cvitanović na to nije pristao.

Na žalost, Dragan Čović je na vlasti 20 godina i njegovo ponašanje preslikava se na svakog mutavog člana temeljnog ogranka koji sad pred narodom šuti ko škriparski jatak. Nitko iz HDZ ne smije reći da je UZP politička presuda!

Da je Čović to rekao kada je trebao, u studenom 2017. to bi bio dio općepoznatog političkog narativa.

Može li Cvitanović to promijeniti?

Ima još jedan fantastični zakon Visokog predstavnika koji mi doslovno brani da to odgovorim.

Tvrtko Milovic