Connect with us

KULTURA

DRUGI PIŠU: 5. kolovoza – dan bošnjačke nezahvalnosti

Published

on

Misleći kako je, određujući 5. kolovoza za dan jednonacionalnog okupljanja, zaslužio mirnodopski Zlatni ljiljan, Konaković je smetnuo važne povijesne činjenice o kojima je, primjerice, svjedočio general Dudaković. I, zato taj dan, to sarajevsko prebrojavanje (viška) Hrvata, treba biti upamćen i kao dan (bošnjačke) nezahvalnosti.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Dobro je, iako sa stanovitim odmakom od „slučaja Rezolucija“, to što je šef hrvatske diplomacije Gordan Grlić Radman sredinom prošloga tjedna na platformi X podsjetio na prošlogodišnji Dubrovnik Forum na kome je održana panel-rasprava povodom 30. obljetnice Splitske deklaracije, 22. srpnja 1995. Naime, taj je međunarodni sporazum uslijedio nakon apela za pomoć predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića upućena predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu, s molbom da Hrvatska pomogne spriječiti da Bihać doživi istu sudbinu kao Srebrenica.

Hrvatsko spašavanje časti Europe

Splitska deklaracija predstavljala je, naime, temelj za vojne uspjehe hrvatskih snaga tijekom 1995. Ti su uspjesi rezultirali oslobađanjem najvećeg dijela okupirana teritorija Republike Hrvatske, slomom srpske paradržave Republike Srpske Krajine te stvaranjem preduvjeta za uspostavu konačnog mira u Bosni i Hercegovini. Uz rečeno, hrvatski je ministar podijelio izlaganje nekadašnjeg vanjskopolitičkog savjetnika turskog predsjednika Süleymana Demirela, Mehmeta Alija Bayara koji je u svom emotivnom govoru u Dubrovniku odao počast predsjednicima Tuđmanu, Izetbegoviću i Demirelu jer su u najmračnijim trenutcima rata donosili teške odluke.

„Bez turske pomoći, čak i tijekom sramotnog embarga na oružje protiv Bosne, mnoge stvari ne bi bile moguće. A bez hrvatske pomoći, nijedna od tih pomoći ne bi mogla proći“, istaknuo je taj turski diplomat te zaključio: „Hrvatska je bila ključna u spašavanju časti Europe. Dopustite da to jasno kažem – časti Europe!“

Na dubrovačkom je Forumu i lani i ove godine bio ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković i, dakako, čuo je ove povijesne fakte na koje se referirao nekadašnji Demirelov savjetnik. Nije, međutim, to na njega ostavilo naročit dojam, pa se evo, nakon što je u Hrvatskom saboru usvojena – i to light verzija! – DP-ova Rezolucija o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, prometnuo u najžešćega njezina kritičara. Štoviše, krenuo je, slijedom svoga nekadašnjega partijskog šefa Bakira Izetbegovića, u prebrojavanje.

Medijskiservis

Jednonacionalno okupljanje

Imaju Hrvati u zemlji u kojoj žive, veli, više prava nego što im pripada. „… Počevši od Vijeća ministara BiH, Ustavnog suda, državnih agencija, rukovodećih mjesta… Hrvati u BiH, a to ćemo pokazati na ovoj konferenciji, uživaju mnogo više prava i pozicija nego što im to po zakonima ove zemlje pripada, naravno na štetu bošnjačkog naroda“, ustvrdio je najavljujući za 5. kolovoza sarajevsku konferenciju Položaj konstitutivnih naroda i ostalih u institucijama BiH. Baš, eto, 5. kolovoza kada se u Hrvatskoj, zapravo kad Hrvati – ma gdje bili – slave Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

No, u silnome nabrajanju „hrvatskoga viška“ Konaković nije prvo pomeo ispred svoga dvorišta. Zaboravio je, dakle, vlastito Ministarstvo, kao eklatantan – i zapanjujući – dokaz bošnjačke privatizacije diplomacije. Evo, čak se i – rimuje. Tako, otkrio je Večernji list, u Veleposlanstvu BiH u SAD-u i UN-u nema nijednog Hrvata, a u šest najvažnijih veleposlanstava tek ih je 10%. U, primjerice, Berlinu gdje stoluje Damir Arnaut koji od Hrvata/ica ima – valjda?! – razumijevanja samo za svoju suprugu Sanju Bagarić, situacija je za 100% bolja negoli u Washingtonu jer radi čak jedna Hrvatica. E sad, je li od vašingtonskih nula jedan uposlenik u Njemačkoj napredak za 100%? Neka odluče matematičari! Uz, dakako, uvjet da jedina uposlenica nije gospođa Arnaut…

„Oslobođeni naši osloboditelji“

Vratimo se, jer u kontekstu je nadnevka koji je Konaković, misleći, predmnijevam, kako je to lukavstvo vrijedno mirnodopskog Zlatnog ljiljana, odredio da izbroji višak Hrvata. Osim Alijina pisma prvom hrvatskom predsjedniku kad je uistinu grmjelo i kada se nad Bihaćem nadvijao genocidni usud, važno je prisjetiti se i reakcije ratnog zapovjednika Petog korpusa Armije BiH Atifa Dudakovića u studenome 2012., neposredno nakon što su pravomoćnom presudom Žalbenog vijeća Haaškog suda oslobođeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač.

Budući da je 5. kolovoza u Hrvatskoj državni praznik, a slijedom ovih Dudakovićevih riječi, Konakoviću toga dana nije mjesto u Sarajevu na nekakvom jednonacionalnom okupljanju, nego zapravo na dvjema drugim lokacijama – Kninu i Bihaću

„Mislim kako do ‘slučaja Gotovina – Markač’ nije ni trebalo doći. Ali, kada je već došlo, na kraju se ipak dogodio pozitivan ishod. Osobno mi je jako drago što su oslobođeni i naši osloboditelji. Naime, bez operacije Oluja Bihać se ne bi mogao osloboditi iznutra. Osim toga, podsjetio bih na činjenicu da je 20 dana prije Oluje na Bihać krenula gotovo sva armada srpske vojske u operaciji Mač s ciljem zauzimanja Bihaća. Zato bih želio zahvaliti, ne samo oslobođenim generalima, nego i svim braniteljima koji su omogućili da mi ostanemo na svojim ognjištima“, kazao je za Slobodnu Dalmaciju general Dudaković.

Budući da je 5. kolovoza u Hrvatskoj državni praznik, a slijedom ovih Dudakovićevih riječi, Konakoviću toga dana nije mjesto u Sarajevu na nekakvom jednonacionalnom okupljanju, nego zapravo na dvjema drugim lokacijama. Prva je, nedvojbeno, Knin gdje će slaviti, kazao bi bh. general, „naši osloboditelji“. I, tamo ga i jest pozvao hrvatski ministar gospodarstva Ante Šušnjar. „… Što se tiče 5. kolovoza, pozivam vas da toga dana dođete u Knin. I rahmetli Alija, da je živ, dolazio bi slaviti Oluju jer je znao što je ta veličanstvena akcija značila za Bihać i za BiH.“ Druga lokacija na kojoj bi šef (trećine) bh. diplomacije trebao biti jest Bihać. Tamo ga je pak pozvao saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić, uz opasku neka onda tamo predstavi ono što kani u sarajevskoj čaršiji. „Zašto Bihać? Zato što je toga dana Bihać nakon 1 000 dana opsade prodisao, zato što ga je Hrvatska vojska oslobodila i time spriječila novu Srebrenicu“, pojasnio je Mlinarić potencijalnom bihaćkom gostu.

Medijskiservis

Konakovićev (bolji) dio diplomacije

Vratimo se, međutim, još malo Šušnjaru, hrvatskome ministru hercegovačkih korijena, dakle apsolutno legitimnom podići glas kontra Konakovićeva patroniziranja. Upozorio ga je taj Posušak koliko je, u biti, opasan narativ o „višku prava“ te podsjetio kako se i uoči raspada Jugoslavije govorilo da neki imaju previše prava, previše autonomije, previše… Jasno, to je SANU-ovska ujdurma koja je završila svi znamo kako. „Vrlo dobro razumijemo i stanje i odnose u našoj državi. Rođen sam u BiH i u svakom se slobodnom trenutku vraćam svojem Posušju. To je moja kuća, Bosna i Hercegovina je moja kuća, jednako kao i vaša“, poručio je Konakoviću Šušnjar.

Zapravo, u tomu i jest bit: Bošnjaci, iz ma koje stranke – lijeve, desne, svejedno – dolazili, uporni su u svojoj staroj tezi kako i Srbi i Hrvati imaju rezervnu domovinu, a oni samo zemljicu Bosnu. Pa su, eto, jednakiji – da sad ne spominjem u ovom slučaju edukativnu Orwelovu Životinjsku farmu! – od drugih. A, nekima od njih namijenili su, vidjeli smo nedavno, i – dva vagona… Zato Konaković vjeruje, naročito dva mjeseca pred izbore, da je BiH više njegova, negoli Šušnjarova.

Mada, moram kazati kako bi taj bošnjački diplomat uistinu trebao jako, jako voljeti (naročito ovakvu) svoju domovinu. Možda i više od rečenoga hrvatskog ministra. Naime, Šušnjar je, praveći odvjetničku i kasnije – preko granice – političku karijeru, morao završiti ozbiljne škole i svladati važne strane jezike. Istovremeno, Konaković ima stanovitih problema pronaći kolege iz studentskih dana, koje je navodno – ali zbilja navodno – proveo na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja. Uz to, uz njegovo se sveučilišno uzdizanje veže čudo neviđeno. „Konaković je diplomirao 5. ožujka 2008., a završio studij 2014.“, tvrdio je lani Avaz. Dakle, ako je, što ovaj bošnjački dnevnik sugerira, kupio diplomu, onda ju je kupio na – TEMU-u. I eto, poslije nekoliko godina preuzeo bh. diplomaciju, odnosno onaj dio koji pripada Bošnjacima. Bolji, doduše, dio, ako je vjerovati Večernjem listu.

Tužibaba Šefik

Nije, međutim, ni on najgori. Bivši bošnjački član kolektivnog bh. rukovodstva Šefik Džaferović, pokazujući kako nije bez ambicija u listopadu, misli da zbog Rezolucije DP-a, koju je, ponavljam, HDZ proprao u dvije-tri vruće vode, treba alarmirati Europsku uniju i Ujedinjene narode. Misli, naime, kako se Zagreb pod, veli, krinkom zaštite prava hrvatskog naroda miješa u unutarnje stvari BiH. Zaboravlja, ili, svejedno, ne zna Džaferović kako na nekoliko posljednjih važnih konferencija, pa i onoj o proširenju Unije, primjerice u Kijevu, službeno Sarajevo nije predstavljao nitko.

Medijskiservis

Tema BiH, kao potencijalne članice EU-a, živa je i na diplomatskom stolu je samo blagodareći Zagrebu i upornom višegodišnjem inzistiranju hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. I, evo, kako Džaferović iskazuje tu zahvalnost.

Sve u svemu, kada 5. kolovoza na Konakovićevu jednonacionalnom okupljanju u Sarajevu budu prebrojavani Hrvati, u dijelu BiH s većinskim hrvatskim pučanstvom treba, uz slavljenje Oluje, obilježiti i dan bošnjačke nezahvalnosti.

I, tako svake godine… /HMS/

 

Continue Reading

EKONOMIJA

Izvješće CIA-e iz 1953. godine: Hercegovački duhan među najboljima na svijetu

Published

on

 

Hercegovački duhan bio je među najcjenjenijima na svijetu, a Mostar i Čapljina imali su ključnu ulogu u njegovoj obradi, navodi se u dokumentu američke Središnje obavještajne agencije (CIA) iz 1953. godine.

Izvješće oznake CIA-RDP80-00809A000700110673-1 distribuirano je 6. srpnja 1953. godine i obuhvaća razdoblje od 1938. do 1951. godine.

Temelji se na “Informativnom priručniku o Jugoslaviji”, koji je jugoslavenska Direkcija za informacije objavila u Beogradu.

Prema izvješću, u uzgoju, obradi i trgovini duhanom bilo je angažirano više od milijun ljudi, a kvaliteta duhana bila je poznata kao jedna od najboljih na svijetu, piše Bljesak.info.

Duhan se u cijeloj Jugoslaviji uzgajao na svega 32.000 hektara, od čega u Bosni i Hercegovini na oko 6.700 hektara.

Hercegovački tip duhana, sorte Ravnjak i Tanac, činio je 30 posto jugoslavenske proizvodnje, odmah iza makedonskog s 56 posto.

Naslovnica izvješća CIA-e iz 1953. godine

Čapljina, Mostar i Ljubuški

U izvješću se ističu hercegovački duhani kategorija A i B zbog velikih listova zlatnožute ili limunove boje, prepoznatljive arome, dobre gorivosti i finih vlakana za rezanje.

Glavne stanice za otkup i fermentaciju sirovog duhana nalazile su se u Mostaru i Čapljini, uz Imotski, Prilep i Skoplje.

U Čapljini je radila jedna od najvažnijih stanica za umjetnu fermentaciju duhana u zemlji, dok je nova sušionica bila u izgradnji u Ljubuškom.

Tvornica duhana Mostar bila je jedna od deset u Jugoslaviji, a svrstana je među tvornice srednjeg kapaciteta.

Drina od najboljeg hercegovačkog duhana

Kao najtraženiji duhanski proizvod u zemlji izvješće navodi cigaretu Drina, izrađenu pretežno od najboljih hercegovačkih duhana.

Od najkvalitetnijeg hercegovačkog lista radio se luksuzni rezani duhan Trebinjac, a hercegovački duhan bio je i u mješavini cigarete Istra.

Jugoslavija je 1950. godine izvezla 7.840 tona sirovog duhana, a najveći kupac bila je Francuska s više od 3.158 tona.

Slijedile su Zapadna Njemačka s 1.071 tonom, Austrija s 1.000 tona i Nizozemska s 884 tone.

>> O povijesti proizvodnje duhana u Širokom Brijegu i izazovima naših predaka

(www.jabuka.tv | Foto: arhiv / CIA)

 

Continue Reading

KULTURA

Vratio se na mjesto Istine

Published

on

Nakon dvadeset godina vratio sam se u rodni grad i ugledao ženu koju sam volio kako bosonoga hoda cestom, noseći drva za ogrjev, dok joj pomaže malena djevojčica. Poslovni čovjek koji joj je uništio život i dalje je živio u luksuzu. — Uvijek je bila prepametna za vlastito dobro — rekao je. Otkazao sam posao vrijedan 12 milijuna dolara i naredio istragu njegovih računa. A onda sam ugledao biljeg iza djevojčičina uha… Potpuno jednak mojemu.

Dio 1

Naglo sam pritisnuo kočnicu svojega luksuznog automobila kada sam prepoznao ženu koju sam volio prije dvadeset godina. Hodala je bosa planinskom cestom, noseći na leđima ogroman svežanj drva za ogrjev, dok je pokraj nje četverogodišnja djevojčica nosila nekoliko grančica.

Ali ono zbog čega sam gotovo izgubio razum nije bio prizor njezina siromaštva. Bilo je to otkriće da djevojčica ima potpuno isti urođeni biljeg kakav je imala moja pokojna majka.

Zovem se Grant Whitaker i vratio sam se u planinski kraj zapadne Sjeverne Karoline kako bih zaključio posao s nekretninama vrijedan 12.000.000 dolara.

Moja tvrtka sa sjedištem u Atlanti planirala je kupiti 400 jutara šumskog zemljišta u blizini gradića u planinama Blue Ridge.

Namjeravao sam potpisati dokumente i otići prije mraka.

Dvadeset godina izbjegavao sam to mjesto.

Ondje sam odrastao u teškim vremenima.

Ondje sam pokopao majku.

I ondje sam ostavio Shelby Marsh, jedinu ženu kojoj sam ikada obećao da ću je voljeti zauvijek.

Kada sam prošao uskim zavojem, odmah sam je prepoznao.

Shelby je nosila iznošenu majicu i staru suknju, a stopala su joj bila krvava od oštrog kamenja.

Djevojčica svijetlosmeđe kose i sjajnih očiju hodala je pokraj nje, trudeći se da joj ne ispadne nijedna grančica.

— Mama, mogu nositi još — rekla je djevojčica.

— Već nosiš dovoljno, dušo. Ti si moja najdraža pomoćnica.

Ugasio sam motor.

Htio sam je dozvati, ali nešto me zaustavilo.

Pričekao sam dok nisu nestale među drvećem, a zatim sam ih slijedio izdaleka, ostavivši automobil ondje gdje je cesta završavala.

Stigle su do male kamene kolibe s oštećenim krovom, prozorima prekrivenima plastikom i sićušnim povrtnjakom.

Nigdje se nisu vidjeli električni vodovi.

Shelby je spustila drva i iscrpljeno se naslonila na zid.

Tada ju je djevojčica upitala:

— Mama, kada će doći moj tata?

Shelby je kleknula pred nju.

— Dušo, već smo razgovarale o tome.

— Ali rekla si da će možda jednoga dana…

Ostao sam bez daha.

Djevojčica je okrenula glavu.

Iza njezina lijevog uha nalazio se sićušan biljeg u obliku polumjeseca.

Isti onakav kakav je imala moja majka.

Isti onakav kakav sam i ja imao od rođenja.

A onda sam se prisjetio nečega što sam godinama pokušavao zaboraviti.

Četiri godine ranije vratio sam se u grad kako bih pokopao oca.

Tijekom tog posjeta slučajno sam susreo Shelby.

Zajedno smo večerali, prisjećali se prošlosti i plakali.

Te smo noći završili zajedno u staroj obiteljskoj kući.

Sljedećeg jutra vratio sam se u Atlantu bez pozdrava.

Sada, gledajući tu djevojčicu, shvatio sam da sam možda napustio mnogo više od jedne stare ljubavne priče.

Nisam se usudio predstaviti, pa sam se vratio automobilu.

Te sam večeri otkazao potpisivanje kupoprodajnog ugovora i unajmio sobu u malom pansionu.

Sljedećeg jutra posjetio sam Dot Pruitt, koja je desetljećima vodila mjesnu trgovinu mješovitom robom.

— Moram saznati što se dogodilo Shelby Marsh.

Dot je prestala slagati robu na police.

Izraz lica potpuno joj se promijenio.

— Grante, neke je stvari bolje ostaviti na miru.

— Kakve stvari?

Pogledala je prema vratima i stišala glas.

— Shelby ne živi tako zato što je to sama izabrala. Prije pet godina prijavila je nešto što je moglo uništiti najmoćniju obitelj u ovom okrugu. A oni su se pobrinuli da više nitko nikada ne povjeruje ni jednoj njezinoj riječi.

Stajao sam potpuno nepomično.

A onda je Dot izgovorila prezime te obitelji.

Bilo je to prezime iste one obitelji koja mi je pokušavala prodati 400 jutara šume.

Continue Reading

KULTURA

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

Published

on

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

 

Vlada Federacije BiH dodijelila je federalne nagrade za znanost za 2026. godinu, a nagrade za životno djelo dobili su prof. dr. sc. Mirsad Kapetanović i prof. dr. sc. Jure Beljo (rođen 1942. u Velikom Ograđeniku, Čitluk).

Odluku je Vlada donijela 20. studenoga na telefonskoj sjednici, na prijedlog Federalnog ministarstva obrazovanja i znanosti.

Nagradu za doprinos žena u znanosti dobila je prof. dr. Zora Pilić.

Godišnje priznanje za znanstvenike iz dijaspore dobio je prof. dr. Alojz Ivanković, a posthumno priznanje za doprinos znanosti dodijeljeno je prof. dr. Dubravku Lovrenoviću.

Dobitnici godišnjih nagrada

Godišnje nagrade za znanost dobili su

  • dr. sc. Belma Kalamujić Stroil (prirodne znanosti),
  • prof. dr. Almir Fajkić (medicinske i zdravstvene znanosti),
  • prof. dr. Emir Sokić (inženjerske i tehnološke znanosti),
  • prof. dr. Nedžad Hadžiomerović (poljoprivredne znanosti),
  • prof. dr. sc. Haris Memišević (društvene znanosti) i
  • dr. sc. Emir Demir (humanističke znanosti).

Godišnju nagradu za umjetničko-istraživački rad dobila je izv. prof. dr. art. Vesna Sušac.

Nagrade za mlade istraživače dobili su

  • dr. sc. Mujo Hasanović,
  • dr. sc. Amina Tucak-Smajić,
  • mr. Emir Dervišević,
  • doc. dr. sc. Mario Kovač,
  • doc. dr. Nasir Muftić i
  • mr. sc. Ajla Bukva Ljevo.

Godišnje priznanje za promociju znanosti dobio je Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Koliko iznose nagrade

Nagrade se sastoje od novčanog iznosa i povelje.

Dobitnicima nagrade za životno djelo isplatit će se po 10.000 KM, a nagrada za doprinos žena u znanosti iznosi 4.000 KM.

Godišnje nagrade za znanost i za umjetničko-istraživački rad iznose po 3.000 KM, a nagrade za mlade istraživače po 2.000 KM.

Nagrade se dodjeljuju za iznimno značajna dostignuća u znanstvenoistraživačkom i umjetničko-istraživačkom radu znanstvenicima, istraživačima, umjetnicima i ustanovama registriranim u Federaciji BiH.

(www.jabuka.tv | Foto: Općina Čitluk / arhiva)

 

 

 

 

Napiši komentar

Objavom komentara potvrđujete da ste upoznati s Pravilima komentiranja. Pritužbe možete poslati na komentari@jabuka.tv.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba