Sjedim u društvu nekolicine senatora hrvatske nacionalne emancipacije u Gorancima iznad Mostara, Širokog Brijega i s druge strane ispod uzvisina iznad kanjona Neretve, na kojima je bila raspoređena moja HVO brigada u ratu s Armijom BiH.
Sve su to iznimno uspješni ljudi, upošljavaju izravno ili savjetuju tvrtke u zapadnoj Hercegovini sa stotinama uposlenih, među kojima i nemali broj Bošnjaka, nešto manje Srba.
Profil tih ljudi, uz navedeno zapošljavanje bivših neprijatelja čija politička rukovodstva, primarno bošnjačko, nakon rata vode jednako neprijateljsku politiku prema nama Hrvatima, poprilično vjerno prezentira i obavezna posjeta Groblju Mira uz molitvu za pokoj duša znanima i neznanima, među kojima svaki od nas ima podugačak popis ubijenih predaka, s već tisućama križeva pobijenih Hrvata u ratovima, onom između 1941-1945., pa nastavljenom do 1990., zatim od 1991. u Hrvatskoj, 1992. u BiH, pa do sporazuma u Daytonu 1995. godine, a poslije toga u “miru” godinama poslije.
Ivu teško pogađa “državna politika pomoći” Hrvatima BiH, koju upravo tih dana, očito zbog pokušaja relativizacije “strategije” Frke Petešića, jako promovira Plenković u Orašju, prezentirajući ugovore pomoći teške sedam i pol milijuna eura.
Gnjevno je reagirao, a nisu ništa drugačije reagirali ni Damir i Miro.
– Sram ga bilo, zar on misli da može kupiti te nesretne ljude koji mu nemaju hrabrosti pokazati put na mjesto koje mu pripada! Samo iz Širokog Brijega kompanije investicijama u Hrvatsku, njegovoj Vladi i proračunu donesu sto puta više na godišnjoj razini nego on i ovaj njegov jadni Milas “daruju”.
Koga oni prave budalama, zar misle da smo mi ovamo toliko glupi, silno ljut je bio Ivo.
Zbog reda vrijednosti govorim o ljudima koji su na različite načine, u nizu stvari bili iznimno bliski Tuđmanu.
Upravo dok smo razgovarali, iz najbližeg Plenkovićevog okruženja mi stiže informacija da je on, a formalno Vlada Republike Hrvatske, donio odluku o preraspodjeli 27 milijuna eura za potrebe zbrinjavanja ukrajinskih izbjeglica.
Pokazao sam im tu info.
Ni jednoga među nama nema koji na svome obiteljskom iskustvu prije svega, nema snažan senzibilitet prema ukrajinskom narodu i njegovoj žrtvi.
I prema slabima.
Rekao sam im da se radi o odluci o “preraspodjeli sredstava iz državnog proračuna”, što samo po sebi ukazuje na neplanirano financiranje a s tim i na političku odluku iza koje stoji samo volja Andreja Plenkovića i motivi kojima se rukovodi.
Uočili smo svi, naravno, da su kamere HTV-a i cijeli mainstream silovito prezentirali dodjelu 7,5 milijuna Hrvatima s BiH strane Save, a da je odluka o pomoći “ukrajinskim izbjeglicama” za sada prešućena.
– Jadna mu majka, zar on stvarno misli da kilom kukuruza može kupiti ovaj narod i isprati to što si objavio o ovom njegovom bjednom slugi, tom Frki, kako li, pa to nisu uspjeli stotinu puta veći i jači od njega, rezolutno je a smirenim, prilično prijetećim tonom procjedio Ine.
– Jadnici. Jebo te, on nudi ovom narodu mogućnost preseljenja u Knin!? I u zapuštenu Hrvatsku. Kako misli prenijeti ove križeve s Groblja Mira!? Samo dva moja klijenta će uzdignuti Knin jače nego njegovi briselski muljatori sa svim eu milijunima. Sram ih može biti, reagirao je Damir.
– Ti križevi su naša Republika, nitko ju nikada neće ukinuti, uzvratio je Miro.
– Ako znaš ovoga momka Dabru, reci mu da tu počiva temelj Sjedinjenih Država BiH, ali i zaglavna stijena Hrvatske. Neka nam dođe, a možemo zapjevati što god hoćemo, s policijom u društvu. Mi smo svoju slobodu obranili, boli nas neka stvar tko će ju i kad priznati. Oduzeti ju ne može nitko. Napiši to molim te!
– Pa pišem li stalno!? Prati li to narod ovamo?
– A joj, joj, prati li!? Ovu strategiju o nama kao kolateralu tog bjednog Plenkovićevog posilnog je pročitao svatko živ. Ne brini, i bez toga smo slutili sve i znali kamo vodi taj “europski put”. Sad nitko više ne sumnja. Vidjet će Plenković na izborima, nismo mi ovdje ovce za striženje. Fuj, na što je srozao HDZ. Jebo te, mi smo ga stvarali, a vidi ovo!
– Nije mi Marko jasan ovaj Penava, primjetio je Ine. – Dabrin govor u Saboru smo ovdje po pet puta preslušavali, nadali smo se da će oni sad nastaviti. A ono, gori od tog Frke. Još ga hvale.
– Nije ni meni, ali, njegov izbor.
– Šteta, mogli su čuda.
– Jesu. Vidjet ćemo kako će se to kod njih razvijati.
– Ajde ljudi, živjeli, nasmijao se Ivo, – bitno je da smo mi ovamo poluukrajinci, polako, możda nas proglase i europejistima ako se prepustimo “europskom putu” i Sarajevu. Nemojte da mi ovo što sam u takulinu ponio propadne, neće mi kući vjerovati da sam bio s vana ako nađu višak novca. Mislit će žena da sam bio u lošem društvu”.
Nasmijao nas je do suza.
– Živjela Republika Križa, nazdravio je Damir aludirajući na moj tekst unazad dvije, tri godine.
-Živjela!
