Misleći kako je, određujući 5. kolovoza za dan jednonacionalnog okupljanja, zaslužio mirnodopski Zlatni ljiljan, Konaković je smetnuo važne povijesne činjenice o kojima je, primjerice, svjedočio general Dudaković. I, zato taj dan, to sarajevsko prebrojavanje (viška) Hrvata, treba biti upamćen i kao dan (bošnjačke) nezahvalnosti.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Dobro je, iako sa stanovitim odmakom od „slučaja Rezolucija“, to što je šef hrvatske diplomacije Gordan Grlić Radman sredinom prošloga tjedna na platformi X podsjetio na prošlogodišnji Dubrovnik Forum na kome je održana panel-rasprava povodom 30. obljetnice Splitske deklaracije, 22. srpnja 1995. Naime, taj je međunarodni sporazum uslijedio nakon apela za pomoć predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića upućena predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu, s molbom da Hrvatska pomogne spriječiti da Bihać doživi istu sudbinu kao Srebrenica.

Hrvatsko spašavanje časti Europe

Splitska deklaracija predstavljala je, naime, temelj za vojne uspjehe hrvatskih snaga tijekom 1995. Ti su uspjesi rezultirali oslobađanjem najvećeg dijela okupirana teritorija Republike Hrvatske, slomom srpske paradržave Republike Srpske Krajine te stvaranjem preduvjeta za uspostavu konačnog mira u Bosni i Hercegovini. Uz rečeno, hrvatski je ministar podijelio izlaganje nekadašnjeg vanjskopolitičkog savjetnika turskog predsjednika Süleymana Demirela, Mehmeta Alija Bayara koji je u svom emotivnom govoru u Dubrovniku odao počast predsjednicima Tuđmanu, Izetbegoviću i Demirelu jer su u najmračnijim trenutcima rata donosili teške odluke.

„Bez turske pomoći, čak i tijekom sramotnog embarga na oružje protiv Bosne, mnoge stvari ne bi bile moguće. A bez hrvatske pomoći, nijedna od tih pomoći ne bi mogla proći“, istaknuo je taj turski diplomat te zaključio: „Hrvatska je bila ključna u spašavanju časti Europe. Dopustite da to jasno kažem – časti Europe!“

Na dubrovačkom je Forumu i lani i ove godine bio ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković i, dakako, čuo je ove povijesne fakte na koje se referirao nekadašnji Demirelov savjetnik. Nije, međutim, to na njega ostavilo naročit dojam, pa se evo, nakon što je u Hrvatskom saboru usvojena – i to light verzija! – DP-ova Rezolucija o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, prometnuo u najžešćega njezina kritičara. Štoviše, krenuo je, slijedom svoga nekadašnjega partijskog šefa Bakira Izetbegovića, u prebrojavanje.

Jednonacionalno okupljanje

Imaju Hrvati u zemlji u kojoj žive, veli, više prava nego što im pripada. „… Počevši od Vijeća ministara BiH, Ustavnog suda, državnih agencija, rukovodećih mjesta… Hrvati u BiH, a to ćemo pokazati na ovoj konferenciji, uživaju mnogo više prava i pozicija nego što im to po zakonima ove zemlje pripada, naravno na štetu bošnjačkog naroda“, ustvrdio je najavljujući za 5. kolovoza sarajevsku konferenciju Položaj konstitutivnih naroda i ostalih u institucijama BiH. Baš, eto, 5. kolovoza kada se u Hrvatskoj, zapravo kad Hrvati – ma gdje bili – slave Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

No, u silnome nabrajanju „hrvatskoga viška“ Konaković nije prvo pomeo ispred svoga dvorišta. Zaboravio je, dakle, vlastito Ministarstvo, kao eklatantan – i zapanjujući – dokaz bošnjačke privatizacije diplomacije. Evo, čak se i – rimuje. Tako, otkrio je Večernji list, u Veleposlanstvu BiH u SAD-u i UN-u nema nijednog Hrvata, a u šest najvažnijih veleposlanstava tek ih je 10%. U, primjerice, Berlinu gdje stoluje Damir Arnaut koji od Hrvata/ica ima – valjda?! – razumijevanja samo za svoju suprugu Sanju Bagarić, situacija je za 100% bolja negoli u Washingtonu jer radi čak jedna Hrvatica. E sad, je li od vašingtonskih nula jedan uposlenik u Njemačkoj napredak za 100%? Neka odluče matematičari! Uz, dakako, uvjet da jedina uposlenica nije gospođa Arnaut…

„Oslobođeni naši osloboditelji“

Vratimo se, jer u kontekstu je nadnevka koji je Konaković, misleći, predmnijevam, kako je to lukavstvo vrijedno mirnodopskog Zlatnog ljiljana, odredio da izbroji višak Hrvata. Osim Alijina pisma prvom hrvatskom predsjedniku kad je uistinu grmjelo i kada se nad Bihaćem nadvijao genocidni usud, važno je prisjetiti se i reakcije ratnog zapovjednika Petog korpusa Armije BiH Atifa Dudakovića u studenome 2012., neposredno nakon što su pravomoćnom presudom Žalbenog vijeća Haaškog suda oslobođeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač.

Budući da je 5. kolovoza u Hrvatskoj državni praznik, a slijedom ovih Dudakovićevih riječi, Konakoviću toga dana nije mjesto u Sarajevu na nekakvom jednonacionalnom okupljanju, nego zapravo na dvjema drugim lokacijama – Kninu i Bihaću

„Mislim kako do ‘slučaja Gotovina – Markač’ nije ni trebalo doći. Ali, kada je već došlo, na kraju se ipak dogodio pozitivan ishod. Osobno mi je jako drago što su oslobođeni i naši osloboditelji. Naime, bez operacije Oluja Bihać se ne bi mogao osloboditi iznutra. Osim toga, podsjetio bih na činjenicu da je 20 dana prije Oluje na Bihać krenula gotovo sva armada srpske vojske u operaciji Mač s ciljem zauzimanja Bihaća. Zato bih želio zahvaliti, ne samo oslobođenim generalima, nego i svim braniteljima koji su omogućili da mi ostanemo na svojim ognjištima“, kazao je za Slobodnu Dalmaciju general Dudaković.

Budući da je 5. kolovoza u Hrvatskoj državni praznik, a slijedom ovih Dudakovićevih riječi, Konakoviću toga dana nije mjesto u Sarajevu na nekakvom jednonacionalnom okupljanju, nego zapravo na dvjema drugim lokacijama. Prva je, nedvojbeno, Knin gdje će slaviti, kazao bi bh. general, „naši osloboditelji“. I, tamo ga i jest pozvao hrvatski ministar gospodarstva Ante Šušnjar. „… Što se tiče 5. kolovoza, pozivam vas da toga dana dođete u Knin. I rahmetli Alija, da je živ, dolazio bi slaviti Oluju jer je znao što je ta veličanstvena akcija značila za Bihać i za BiH.“ Druga lokacija na kojoj bi šef (trećine) bh. diplomacije trebao biti jest Bihać. Tamo ga je pak pozvao saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić, uz opasku neka onda tamo predstavi ono što kani u sarajevskoj čaršiji. „Zašto Bihać? Zato što je toga dana Bihać nakon 1 000 dana opsade prodisao, zato što ga je Hrvatska vojska oslobodila i time spriječila novu Srebrenicu“, pojasnio je Mlinarić potencijalnom bihaćkom gostu.

Konakovićev (bolji) dio diplomacije

Vratimo se, međutim, još malo Šušnjaru, hrvatskome ministru hercegovačkih korijena, dakle apsolutno legitimnom podići glas kontra Konakovićeva patroniziranja. Upozorio ga je taj Posušak koliko je, u biti, opasan narativ o „višku prava“ te podsjetio kako se i uoči raspada Jugoslavije govorilo da neki imaju previše prava, previše autonomije, previše… Jasno, to je SANU-ovska ujdurma koja je završila svi znamo kako. „Vrlo dobro razumijemo i stanje i odnose u našoj državi. Rođen sam u BiH i u svakom se slobodnom trenutku vraćam svojem Posušju. To je moja kuća, Bosna i Hercegovina je moja kuća, jednako kao i vaša“, poručio je Konakoviću Šušnjar.

Zapravo, u tomu i jest bit: Bošnjaci, iz ma koje stranke – lijeve, desne, svejedno – dolazili, uporni su u svojoj staroj tezi kako i Srbi i Hrvati imaju rezervnu domovinu, a oni samo zemljicu Bosnu. Pa su, eto, jednakiji – da sad ne spominjem u ovom slučaju edukativnu Orwelovu Životinjsku farmu! – od drugih. A, nekima od njih namijenili su, vidjeli smo nedavno, i – dva vagona… Zato Konaković vjeruje, naročito dva mjeseca pred izbore, da je BiH više njegova, negoli Šušnjarova.

Mada, moram kazati kako bi taj bošnjački diplomat uistinu trebao jako, jako voljeti (naročito ovakvu) svoju domovinu. Možda i više od rečenoga hrvatskog ministra. Naime, Šušnjar je, praveći odvjetničku i kasnije – preko granice – političku karijeru, morao završiti ozbiljne škole i svladati važne strane jezike. Istovremeno, Konaković ima stanovitih problema pronaći kolege iz studentskih dana, koje je navodno – ali zbilja navodno – proveo na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja. Uz to, uz njegovo se sveučilišno uzdizanje veže čudo neviđeno. „Konaković je diplomirao 5. ožujka 2008., a završio studij 2014.“, tvrdio je lani Avaz. Dakle, ako je, što ovaj bošnjački dnevnik sugerira, kupio diplomu, onda ju je kupio na – TEMU-u. I eto, poslije nekoliko godina preuzeo bh. diplomaciju, odnosno onaj dio koji pripada Bošnjacima. Bolji, doduše, dio, ako je vjerovati Večernjem listu.

Tužibaba Šefik

Nije, međutim, ni on najgori. Bivši bošnjački član kolektivnog bh. rukovodstva Šefik Džaferović, pokazujući kako nije bez ambicija u listopadu, misli da zbog Rezolucije DP-a, koju je, ponavljam, HDZ proprao u dvije-tri vruće vode, treba alarmirati Europsku uniju i Ujedinjene narode. Misli, naime, kako se Zagreb pod, veli, krinkom zaštite prava hrvatskog naroda miješa u unutarnje stvari BiH. Zaboravlja, ili, svejedno, ne zna Džaferović kako na nekoliko posljednjih važnih konferencija, pa i onoj o proširenju Unije, primjerice u Kijevu, službeno Sarajevo nije predstavljao nitko.

Tema BiH, kao potencijalne članice EU-a, živa je i na diplomatskom stolu je samo blagodareći Zagrebu i upornom višegodišnjem inzistiranju hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. I, evo, kako Džaferović iskazuje tu zahvalnost.

Sve u svemu, kada 5. kolovoza na Konakovićevu jednonacionalnom okupljanju u Sarajevu budu prebrojavani Hrvati, u dijelu BiH s većinskim hrvatskim pučanstvom treba, uz slavljenje Oluje, obilježiti i dan bošnjačke nezahvalnosti.

I, tako svake godine… /HMS/